Pritisak na Obamu prema novom ratu

Još uvijek u strahu od optužbi za nedostatak patriotizma, Hollywood nastavlja snimati filmove poput “American Sniper” koji ignoriraju kriminalitet američke invazije na Irak, stav koji zauzvrat otežava predsjedniku Obami da pokaže suzdržanost u stranim krizama, primjećuje Ivan Eland iz Nezavisnog instituta.

Autor Ivan Eland

Kako se američki kabelski kanali s vijestima o zabavi usredotočuju na umjetno američki snajper Kontroverze, izdanje Obamine administracije o svojoj drugoj i posljednjoj strategiji nacionalne sigurnosti (posljednja je napravljena 2010.) zakopano je duboko u zadnjim stranicama novina.

Nažalost, većina Amerikanaca ne odlučuje znati mnogo o američkoj vanjskoj politici ili američkoj povijesti, pa stoga čak i mala manjina koja gleda kabelske vijesti ili filmove o takvim temama misli da one predstavljaju stvarnost.

Predsjednik Barack Obama u svom tjednom obraćanju 13. rujna 2014. obećava da će "degradirati i poraziti" Islamsku državu Iraka i Sirije. (Fotografija Bijele kuće)

Na primjer, Clint Eastwood, republikanac, koristi svoj film kako bi korisno prepisao povijest kako bi potvrdio fantaziju Georgea W. Busha koja povezuje potragu za napadačima 9. rujna s njegovom nepovezanom i katastrofalnom invazijom na Irak.

Bez obzira na to što je herojski prikazan Chris Kyle, snajperist, dio američkih snaga koje su napale zemlju kršeći međunarodno pravo bez valjanog razloga i ubijaju iračku pobunu — koja se pokušava oduprijeti stranim okupatorima i njihovim tlačiteljima Šiitska vlada — koja nije postojala prije invazije. A Eastwoodova alternativna stvarnost, kao i slična blockbuster filmska fantazija ljevičara Olivera Stonea prije nekoliko godina o ubojstvu te liberalne ikone, ima dobre šanse da očvrsne u svijesti javnosti.

To je zato što većina Amerikanaca (za razliku od, recimo, Europljana), uključujući američke kreatore politike, ne znaju svoju vlastitu povijest, čak ni noviju povijest - a posebno kada je vanjska politika u pitanju. A budući da su magloviti u ovoj povijesti ili su je odlučili ignorirati, američki kreatori politike imaju poteškoća u razvijanju koherentne strategije za Sjedinjene Države.

Obamina strategija pada i na ovom ispitu, ali barem prepoznaje ograničenja američke vojne moći u preoblikovanju zemalja diljem svijeta prema američkim željama. U uvodu strategije Obama piše: “Amerika vodi s pozicije snage. Ali to ne znači da možemo ili trebamo pokušati diktirati putanju svih događaja koji se odvijaju diljem svijeta. Koliko god moćni jesmo i ostat ćemo, naši resursi i utjecaj nisu beskonačni. A u složenom svijetu, mnogi sigurnosni problemi s kojima se suočavamo ne mogu se brzo i jednostavno riješiti.”

S obzirom na nedavno bacanje trilijuna dolara i stotine tisuća života (američkih i lokalnih) u izgubljene ratove (OK, rekao sam) u Afganistanu i Iraku i trenutni kaos izazvan ili pogoršan od strane SAD-a u Libiji, Jemenu, Somaliji, i Pakistanu, ova bi izjava trebala biti očigledna.

Međutim, očito nije za kritičare administracije, poput sveprisutnog senatora Johna McCaina iz R-Arizone i njegovog pomoćnika senatora Lindsaya Grahama iz R-Južne Karoline, koji zamjeraju Obami što vodi slabu vanjsku politiku koja je previše nevoljka koristiti američku moć.

Kada je Susan Rice, Obamina savjetnica za nacionalnu sigurnost, branila novu strategiju rekavši: “Puno se toga događa. Ipak, iako su opasnosti s kojima se suočavamo možda brojnije i raznolikije, one nisu egzistencijalne prirode s kojima smo se suočavali tijekom Drugog svjetskog rata ili tijekom Hladnog rata. Ne možemo si priuštiti da nas udari alarmizam u gotovo trenutnom ciklusu vijesti.” Opet, ovaj zaključak je naizgled očigledan — podsjeća na suzdržaniju vanjsku politiku predsjednika Dwighta Eisenhowera tijekom 1950-ih. Eisenhower bi vješto otklonio vanjskopolitičke "krize" i poslao američke snage u bitku u samo jednoj neobičnoj prilici tijekom svojih osam godina na dužnosti - u Libanonu 1958. Ike je bio ponosan na činjenicu da nijedan američki vojnik nije izgubio život tijekom borbe dok je on bio predsjednik.

Tijekom svog mandata, Eisenhower se suočio sa sličnim kritikama da je bio predsjednik koji "ništa ne radi", no povjesničari sada ispravno vide da je potajno nadzirao stvari i da je samo nečinjenje smatrao činjenjem nečega. Obama je manje uvjeren u svoju sposobnost da se odupre pritisku vojske i drugih stečenih interesa za intervencionističku američku vanjsku politiku, jer nije služio vojsku i nije porazio naciste, kao što je to učinio Ike.

Dakle, usprkos svojoj hvalevrijedno opreznoj prirodi (relativno govoreći), Obama je eskalirao rat u Afganistanu, bio je spor u izlasku iz Iraka, vratio se u Irak i sada Siriju, Francuzi su ga natjerali da svrgne libijskog vođu i eskalirao je Bushove ratove dronovima u Pakistanu, Somaliji i Jemenu — sve u islamskim zemljama, čime se nastavlja Bushevo dokumentirano potpirivanje rezultirajućeg islamističkog radikalizma diljem svijeta.

Obamu se sada tjera da opskrbljuje ukrajinsku vladu oružjem za borbu protiv ukrajinskih separatista koje podržava Rusija i stavlja više snaga na teren u borbi protiv ISIS-a na Bliskom istoku. Trebao bi izbjegavati obje ove opcije, jer je Ukrajina u ruskoj sferi utjecaja, a ISIS je veća prijetnja regiji Bliskog istoka nego Sjedinjenim Državama.

Ako Obama želi trajno nasljeđe u vanjskoj politici, on bi trebao biti prvi predsjednik u posthladnoratovskoj eri (stariji George Bush i poslije) koji će stvoriti koherentnu i održivu strategiju nacionalne sigurnosti koja se bavi trenutnim ograničenim stvarnim prijetnjama SAD-u sigurnost i zaštitu od budućeg uspona Kine.

Nakon katastrofalnih i skupih ratova, velike recesije i posljedične akumulacije monstruoznih razina državnog duga, Sjedinjene Države moraju raditi na stvarnoj gospodarskoj obnovi kroz rezanje troškova za obranu (čime se Obama i Kongres trenutno igraju s povećanjem) i golemim rezovima programi prava, kao što su socijalno osiguranje, medicinska skrb, itd. Dugoročno gledano, svi pokazatelji nacionalne moći — uključujući vojne izdatke — počivaju na snažnom gospodarstvu.

Stoga bi, kako bi se smanjila potrošnja za obranu, Sjedinjene Države, u svim regijama svijeta, trebale prepustiti regionalnim silama da preuzmu vodstvo osim ako ne izbije potencijalno katastrofalna sigurnosna kriza - kriza u Ukrajini i kriza koja uključuje ISIS ne doseže tu razinu.

Ova strategija "posljednjeg utočišta" uštedjela bi bilijune dolara, omogućila obnovu američke moći daleko u budućnosti, spasila živote Amerikanaca i stranaca i smanjila islamistički radikalizam diljem svijeta i posljedični povratni terorizam, čineći Ameriku sigurnijom i sigurnijom. manje skloni ograničavanju jedinstvenih građanskih sloboda.

Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Podjela za mir: Izlazna strategija za Irak Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.