Izokretanje diplomacije kako bi se povrijedio Iran

Dijeljenja

Neokonzervativaca dominacija službenog Washingtona i dalje dovodi u pitanje eminentno dostižan dogovor o ograničavanju iranskog nuklearnog programa jer neokonzervativci favoriziraju bombardiranje Irana na putu za "promjenu režima". Ali njihov opstrukcionizam šteti interesima SAD-a, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Na početku Diplomacije 101 uči se kako se međunarodni pregovori sastoje od davanja i uzimanja između dvije ili više država, pri čemu svaka strana popušta u nekim točkama kako bi izvukla korist od druge strane koja sama popušta.

Također se na početku tečaja uči kako je ova vrsta međusobnog pregovaranja, koje vodi do obostrano korisnih sporazuma, važan alat za svaku državu u promicanju vlastitih nacionalnih interesa. Iz sličnih je razloga u domaćim poslovima pravo na tužbu temeljno individualno pravo uz pravo na tužbu; predstavlja sposobnost promicanja vlastitih interesa davanjem ustupaka i provedivih obveza prema drugima.

Iranac drži fotografiju vrhovnog vođe Alija Khameneija. (fotografija iranske vlade)

Iranac drži fotografiju vrhovnog vođe Alija Khameneija. (fotografija iranske vlade)

Koliko god sve ovo bilo osnovno, čini se da Amerikanci to teško razumiju. Jednosmjerna izuzetna asimetrija inficira mnoge rasprave u ovoj zemlji o međunarodnoj diplomaciji i pregovorima. Na proces se ne gleda kao na uzajamno davanje i uzimanje, već kao na davanje druge strane i uzimanje američke strane.

Stoga se o pitanjima o kojima se pregovara raspravlja u smislu nametanja Sjedinjenih Država "crvenih linija" i načina na koji se može izvršiti pritisak da se druga strana natjera da kapitulira pred američkim zahtjevima. Ovu perspektivu zauzvrat iskorištavaju svi koji uopće ne žele dogovor o bilo kojem pitanju koje je pri ruci.

Ovi obrasci bili su prisutni u izobilju u američkim raspravama o nuklearnim pregovorima s Iranom. Gotovo cijela rasprava je o tome da Iran čini više ustupaka, što bi bilo potrebno da se takvi ustupci izmame, može li se od Irana ikada očekivati ​​da učini takve ustupke, itd.

Gotovo ništa se ne govori o potrebi dodatnih ustupaka SAD-a i njegovih pregovaračkih partnera. Umjesto toga postoji, čak i među onima koji istinski podržavaju postizanje sporazuma, pretpostavka da su Sjedinjene Države stavile na stol "razuman" dogovor i da je na Iranu hoće li ga prihvatiti.

Neprestano se čuje neka verzija sada otrcanog refrena, "sve ovisi o tome želi li iranski vrhovni vođa dogovor." Pa, on svakako želi dogovor u smislu da inače nikada ne bi dopustio da pregovori odu toliko daleko koliko već jesu, a da Iran preuzme onoliko obveza koliko već ima.

Ali postoje neki mogući dogovori koje bi on i drugi iranski čelnici bili voljni prihvatiti kao one koji su u interesu Irana, i drugi dogovori koje ne bi prihvatili. Vrhovni vođa sigurno ne vjeruje da je bilo kakav dogovor bolji nego nikakav.

To dolazi do još jednog refrena koji je postao banalan zbog ponavljanja u američkim raspravama. Ako ne mislimo da bi stajalište SAD-a trebalo biti smatranje bilo kakvog dogovora boljim od nepostojanja dogovora, a zapravo ne bi trebalo biti, trebali bismo shvatiti da to neće biti ni iransko stajalište.

Također među poznatim refrenima: politička nevolja zadesi svakog američkog čelnika koji pruži dokaze da "želi dogovor više" od Irana. Takva međudržavna usporedba korisnosti ili motivacije zapravo nije moguća, kao što međuljudske usporedbe korisnosti nisu moguće. Ali čak i kad bi takva usporedba bila moguća, to ne bi bio pravi standard za procjenu je li neki određeni sporazum u interesu SAD-a.

Sporazum bi bio u interesu SAD-a ako proizvodi vojne, gospodarske ili političke uvjete koji su više u skladu s tim interesima od onoga što bi izostanak sporazuma proizveo, bez obzira na to koliko ili koliko malo bi netko drugi možda "želio" sporazum.

Za one koji namjeravaju napraviti usporedbe između zemalja, evo malo pozadine onoga o čemu se trenutno pregovara s Iranom. Iranci su pozvani da podvrgnu svoj nuklearni program ograničenjima i intruzivnim inspekcijama, znatno većim od onoga kojima je podvrgnuta bilo koja druga država. I pozvani su da to učine kako bi dobili čak i djelomično olakšanje od ekonomski iscrpljujućih sankcija kojima nije podvrgnuta nijedna druga stranka Ugovora o neširenju nuklearnog oružja.

U preliminarnom sporazumu koji je trenutačno na snazi, Sjedinjene Države i njihovi partneri dobili su glavna ograničenja i zahtjeve inspekcije koje su željeli, toliko da bi neograničeni nastavak preliminarnog sporazuma (ako bi to bilo politički moguće) savršeno odgovarao američkim ciljevima neproliferacije .

Iranci su dobili ono što je, po bilo kojoj kvantitativnoj mjeri, olakšanje od samo malog dijela sankcija povezanih s nuklearnim oružjem koje su im stavljene. Ukratko, neporecivo je da je Iran učinio većinu ustupaka u ovim pregovorima do sada. A ako bilo koja strana ima više razloga da "želi" pogurati pregovore naprijed do brzog završetka, s obzirom na prirodu privremenog sporazuma, očito je da Iran ima razloga da to želi više.

Za svakoga tko vodi računa o takvim stvarima, SAD i njegovi partneri od sada bi mogli učiniti značajne ustupke kako bi sklopili konačni dogovor i još uvijek biti daleko ispred u ljestvici ustupaka izmamljenih s druge strane. Ali procjena bilo kojeg sporazuma ionako se ne bi trebala temeljiti na takvoj tablici rezultata. Opet, umjesto toga trebalo bi se raditi o usporedbi uvjeta proizašlih iz sporazuma s uvjetima bez sporazuma.

Drugo često zanemareno razmatranje je da bi dobar sporazum bio onaj koji objema stranama daje razlog da ga se pridržavaju, umjesto da ga obje strane vide kao prisilno nametanje koje treba prekršiti ili odbaciti prvom prilikom. Davanje i uzimanje, a ne jednostrani pritisak, način je da se postigne tako trajan sporazum.

Indikacija koliko se daleko washingtonski diskurs udaljio od osnovnog razumijevanja Diplomacy 101 je mišljenje komad Michael Singh iz Washingtonskog instituta za politiku Bliskog istoka, koji ne samo da kaže da bismo trebali "prestati nuditi Iranu nuklearne koncesije", već također poziva na "pooštravanje američkog pregovaračkog stajališta o ključnim pitanjima kao što su iransko istraživanje, praćenje i verifikacija naoružanja u prošlosti, raketni arsenal i trajanje sporazuma.”

To je otprilike kao da kažete da ako trgovina ne može prodati proizvod po cijeni od 10 dolara, način da se ljudi navedu da ga kupe je povećanje cijene na 15 dolara. Singh pokušava dati smisao ovoj bizarnoj preporuci tvrdeći da bi takva tvrdoglavost SAD-a mogla “osigurati potporu Kongresa potrebnu da se predsjednik osnaži da vjerodostojno ponudi ublažavanje sankcija”.

Ali svaki Iranac čak i prosječnog kvocijenta inteligencije koji je pratio rješavanje ovog pitanja u Washingtonu zna da sve što ima "Kongres", "sankcije" i "Iran" u istoj rečenici znači kršenje dogovora, a ne fino podešavanje Pojmovi; nikakvo divljenje administraciji zbog "pooštravanja" svoje pozicije ne bi odvratilo one koji su odlučni ubiti svaki sporazum s Iranom. A to čak ni ne spominje daljnji učinak ubijanja dogovora američkih pregovarača koji su povukli napredak koji su pregovori već postigli.

Da bi Obamina administracija dobila sporazum koji će unaprijediti interese SAD-a, bez obzira na to kakvi će biti kasniji napori protivnika Kongresa da ga obore, bez obzira na uvjete, Sjedinjene Države će morati učiniti dodatne ustupke za pregovaračkim stolom.

Ne može samo razmišljati koliko je razumna bilo koja ponuda koju sada ima na stolu, koliko god iskrena bila njegova percepcija razumnosti, i čekati da Iranci popune sav preostali jaz. Oni u Washingtonu koji istinski podupiru diplomatski proces morat će shvatiti ovu potrebu i braniti fleksibilnost administracije u njenom ispunjavanju.

Da bi to učinili, administracija i njezini podržavatelji morat će prevladati dva glavna zastoja, bez obzira na to imaju li zastoji učinak usporavanja pregovora jer su kreatori politike u administraciji internalizirali zastoje ili zato što su kreatori politika samooduzimajući se iščekivanjem kako će određeni uvjeti biti primljeni u Washingtonu nakon što se sporazum objavi.

Jedna od zastoja je fiksacija na vrijeme "proboja", što je pogrešno jer su dotične razlike ne bi napravilo nikakvu praktičnu razliku za sigurnost SAD-a ili rizik da ikada postoji iransko nuklearno oružje. Iranski predsjednik Hassan Rouhani održao govor prije mjesec dana u kojem je rekao da iranski ideali nisu vezani za centrifuge. Trebali bismo shvatiti da američki ideali nisu vezani ni za njih.

Druga smetnja odnosi se na to kako se sankcije u Washingtonu tretiraju kao da su same sebi cilj, kao da je zadržavanje sankcija protiv režima koji nam se ne sviđaju od neke intrinzične vrijednosti za Sjedinjene Države. Nije; sankcije su samo alat, u ovom slučaju, alat za postizanje sporazuma o ograničavanju iranskog nuklearnog programa.

Ako sankcije stanu na put postizanju takvog sporazuma umjesto da ga olakšaju, one su beskorisne. Ili bolje rečeno, jesu gore nego beskorisno, zbog troškova koje nameću Sjedinjenim Državama.

Ako ovaj diplomatski proces ne uspije, to neće biti prvi put da će američki izniman, crvenom linijom, asimetričan pristup međunarodnim pregovorima raditi protiv interesa SAD-a, ali to će biti posebno nesretan i nepotreban primjer.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)