Neokoni se ukopavaju u bombardiranje Irana

Američki neokonzervativci i dalje su odlučni potopiti nuklearne pregovore s Iranom, čak traže pomoć od izraelskog premijera Netanyahua da ponovno otvore put bombardiranju Irana i ponovnom uspostavljanju izravne borbene uloge SAD-a na Bliskom istoku. Ali to ne služi interesima SAD-a, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Ovo nije bio ugodan mjesec za one koji Iran žele zauvijek držati u parijahmu i tako žele uništiti svaki međunarodni sporazum o iranskom nuklearnom programu. Prijedlog zakona o sankcijama koji je trenutačno glavno sredstvo ubojica dogovora i nalazi se u Senatskom odboru za bankarstvo nije privukao očekivane demokratske susponzore.

Čvrsto stajalište predsjednika Baracka Obame o tom pitanju očito je glavni razlog za to. I koliko god se ovo čini malo vjerojatnim s obzirom na gotovo sve što se događa ovih dana u Kongresu, razum i zdrav razum vjerojatno su imali nekog učinka među onima koji shvaćaju da prijedlog zakona ne dodaje nikakvu pregovaračku vrijednost u prijetnjama dodatnim sankcijama Iranu koji već dobro zna takve bi sankcije uslijedile nakon svakog prekida pregovora.

S iznimkom senatora Roberta Menendeza (koji se otuđio od predsjednika želeći da ne samo Iran nego i Kuba zauvijek budu u parijahu), kampanja ubijanja dogovora sve je više poprimala sverepublikanski okus. Zbog toga je još očitije kako je, uz ostale motive iza kampanje, postalo stranačko nastojanje uskratiti gospodinu Obami vanjskopolitičko postignuće.

Također je bilo raširenih i potpuno opravdanih kritika poziva predsjednika Zastupničkog doma Johna Boehnera izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu da se obrati Kongresu o toj temi, kritika koja je bila šira nego što je Boehner vjerojatno očekivao.

Neprimjerenost ovog poziva bila je očita čak i mnogim ljudima koji možda ne shvaćaju u potpunosti koliko je Netanyahu pokušavao potkopati američku vanjsku politiku, te koliko je on mnogo više protivnik Sjedinjenih Država nego saveznik po ovom pitanju. Njegovo nepokolebljivo protivljenje bilo kakvom sporazumu s Teheranom, čak i sporazumu koji Iran udaljava od posjedovanja nuklearnog oružja, motivirano je ciljevima koje Sjedinjene Države ne dijele, au nekim aspektima, kao što je cilj ograničavanja američke slobode djelovanja u odnosu na koga s kojom surađuje na bliskoistočnim pitanjima, izravno je suprotstavljena interesima SAD-a.

Mnogi su također prepoznali skučenost i jeftinoću onoga što je Boehner učinio. Ignorirao je uobičajenu proceduru, kako ju je opisala bivša predsjednica Nancy Pelosi, konzultacije s kongresnim čelnicima obiju stranaka prije nego što nekome ponudi visoku čast i iznimnu privilegiju da se obrati na zajedničkoj sjednici američkog Kongresa.

Ljudi shvaćaju da ponižava valutu ove privilegije da je treći put proširi na Netanyahua dok je jedina osoba koja se do sada obratila Kongresu tri puta Winston Churchill. (Mi Amerikanci smo dobro poznavali Winstona Churchilla. Winston Churchill je bio prijatelj. Bibi, ti nisi Winston Churchill.)

Ljudi također shvaćaju da je poniženje za Dom naroda ako ga strani čelnik koristi kao rekvizit za kritikovanje politike zemlje domaćina, kao i za pokušaj skupljanja bodova sa svojim biračima u vlastitoj zemlji na izborima samo nekoliko tjedana nakon što bi trebao govoriti. Koristio bi Kongres kao potporu baš kao što je koristio kao oslonac crtani crtež bombe, koji on više ne koristi jer je preliminarni sporazum koji je Netanyahu uvijek osuđivao ispraznio njegovu crtanu bombu okončanjem iranskog srednjeg obogaćivanja urana.

Zbigniew Brzezinski dobro sažeto prirodu Boehnerovog poteza: "Predsjednik Boehner ima čudnu definiciju vodstva: pozivanje stranog čelnika da potkopa politiku našeg predsjednika pred Kongresom?"

Protivnici sporazuma mogu biti sve više svjesni da njihova fikcija o navodnoj samo želji da ojača pregovaračku poziciju SAD-a slabi. Bilo je kompromisa ove naslovne priče koje je postalo teško sakriti, poput izravnog, voljnog i ponovljenog prijam senatora brucoša iz Arkansasa da bi svrha novog zakona o sankcijama bila prekinuti pregovore, a ne pomoći im.

Daljnje istrošivanje fikcije došlo je iz Izraela, gdje je direktor Mossada, Tamir Pardo, rekao američkim dužnosnicima koji su bili u posjetu da će novi zakon o sankcijama poslužiti kao granata koja će raznijeti pregovore. Pardo je kasnije pokušao okrenuti priču unatrag rekavši da da, pregovori će propasti, ali ono što je mislio jest da bi to bila dobra stvar jer bi se pregovori mogli nastaviti kasnije pod povoljnijim okolnostima.

Bio je to lijep pokušaj šefa Mossada da umanji očiti razdor sa svojim premijerom, i politički razborit pokušaj, s obzirom na to kako već dobro poznato Dogodilo se da se šefovi i bivši šefovi izraelskih sigurnosnih službi ne slažu s Netanyahuovim deklariranim stavovima o Iranu, ali neće biti povoljnijih okolnosti.

Trenutačne političke okolnosti u Iranu su onoliko dobre koliko će biti dobre za ovu vrstu dogovora u doglednoj budućnosti, a ako trenutni pregovori budu razneseni zakonodavnim aktom loše vjere, neće se još dugo vratiti zajedno vrijeme.

U pozadini ovih neuspjeha kampanje protiv sporazuma, nositelji kampanje nedavno se više oslanjaju na strategiju koja zapravo nije nova, ali ima novi zaokret. Ta strategija uključuje nadilaženje nuklearnog pitanja i opetovano izražavanje zabrinutosti zbog drugih aspekata iranske politike i ponašanja.

Strategija prešutno prepoznaje da borci nemaju logiku i razum na svojoj strani u pogledu cilja sprječavanja iranskog nuklearnog oružja, jer bi sporazum takve vrste o kojem se pregovara očito bio mnogo bolji u postizanju tog cilja od alternative, koja bio bi izostanak sporazuma i gubitak svih posebnih ograničenja i nadzora iranskog programa koji su već postignuti pregovorima.

Strategija podsjećanja ljudi na sve što Iran radi, a što nam se ne sviđa, ili što nam borci govore da nam se ne bi trebalo sviđati, djeluje na dvije razine. U određenoj mjeri snage koje se protive sporazumu pokušavaju iznijeti argument da će puštanje Irana iz njegove međunarodne kažnjeničke kutije omogućiti državi s lošim namjerama da čini još zlonamjernije stvari.

Ali u velikoj je mjeri privlačnost jednostavno emocionalna, neintelektualna i oslanja se na popularno gađenje prema poslovanju s ljudima koji nam se ne sviđaju. To je vrsta apela koji prešutno odbacuje načelo da je potreba za diplomacijom i poslovanjem s drugim državama barem jednako velika kod protivnika kao i kod saveznika.

Najnoviji obrat je recitirati neke od najnovijih previranja u regiji, kao što je pad vlade u Jemenu, tumačiti ta previranja kao posljedicu zlih djela Irana, i sugerirati da je regionalna zbrka potpuno povezana s nuklearnim oružjem. pitanje.

Tako Charles Krauthammer, in njegova kolumna u petak pod naslovom “Iransko carstvo u nastajanju” zvuči uzbuna o tome kako se “iranski marš prema nuklearnoj bombi” kombinirao s “iranskim maršem prema konvencionalnoj dominaciji arapskim svijetom” kako bi se stvorio prijeteći nered na Bliskom istoku koji je stvorio Iran .

Jemen, Sirija, Irak, zajedno s prestravljenim zaljevskim arapskim državama, cijeli niz sukoba sve je, prema Krauthammeru, jedna velika iranska kampanja za uspostavu carstva u cijeloj regiji. I onda u zadnjem dijelu priloga kaže da mu se uopće ne sviđaju ti nuklearni pregovori, a s obzirom na svu tu izgradnju iranskog imperija ni nama se ne bi trebali sviđati pregovori.

Objavljeno istog dana kad i Krauthammerova kolumna, komad Dennisa Rossa, Erica Edelmana i Raya Takeyha usredotočuje se na istu ideju da je "Iran u maršu na Bliskom istoku". (Očito trenutne teme razgovora iz ratne sobe protiv sporazuma preporučuju velikodušnu upotrebu izraza ožujak.)

Ross i sur. reći da je "američki sustav savezništva izranjavan i izmrcvaren" dok "naši prijatelji" u regiji vide iransko napredovanje kao još brže od marša: oni "percipiraju Iran i njegovu frontu otpora kako galopira regijom." Članak održava fikciju o navodnoj želji za sporazumom, dok preporuča agresivne mjere koje bi, poput novog zakona o sankcijama, bile osmišljene kako bi izbacile pregovore iz kolosijeka i spriječile sporazum.

Mjere uključuju "obnovljenu strategiju prisile" koja je nejasna, ali se čini da se sastoji od namjernog sudaranja s Irancima u bilo kojem građanskom ratu koji možemo pronaći, kao i "kampanju političkog rata" protiv Teherana i, u najizravnijoj vrsti izbacivanje pregovora iz tračnica, spremnost američkih diplomata "da odu od stola i čak prekinu razgovore".

Jedan od problema u ova dva djela je taj što je ono što je prikazano kao velika iranska shema za postizanje regionalne hegemonije umjesto toga stvar različitih sukoba s mnogo različitih uzroka i poticatelja i u kojima su sve iranske uloge bile uglavnom reaktivne. Krauthammer skreće našu pozornost, na primjer, na prisutnost boraca Hezbollaha i iranskog časnika koji su bili u blizini linije primirja na Golanskoj visoravni i ubijeni su neki dan u izraelskom zračnom napadu, te spominje mračne mogućnosti da Iran želi otvoriti novu front protiv Izraela.

Zapravo, meta Hezbollaha i njegovog iranskog saveznika na tom području mnogo je vjerojatnije bila Fronta Al Nusra povezana s Al Qaidom, koja je proširila svoje operacije na tom području u posljednjih nekoliko mjeseci. Najzanimljivija stvar u incidentu je sam izraelski zračni napad koji se pojavio s ciljem izazivanja odgovora Hezbollaha i koristi Netanyahuovoj stranci na nadolazećim izborima, iako Hezbollah nije zagrizao mamac.

Čak i ako se pretpostavi najgore o iranskim namjerama, temeljniji nedostatak ova dva članka i sličnih protuiranskih opticaja je taj što gube iz vida ključno pitanje u procjeni trenutnih nuklearnih pregovora i bilo kakvog konačnog sporazuma koji proizlazi iz njih: hoće li Bili iranska politika i ponašanje bolji za naše interese s takvim sporazumom ili bez njega? (Naravno, u onoj mjeri u kojoj su takve široke strane apel koji se temelji na emocijama da ne želimo imati nikakve veze s Irancima, cijela je ideja izgubiti iz vida ovo pitanje.)

Uključeno političko pitanje ne treba poistovjećivati ​​s natjecanjem u popularnosti u kojem sudjeluje Iran. Bit će mnogo stvari koje će nam se ne svidjeti u vezi s iranskom politikom, vanjskom i unutarnjom, sa ili bez nuklearnog sporazuma.

Sporazum će uvelike utjecati na jedan skup iranskih politika koje su nam važne; to će pomoći da se iranski nuklearni program održi mirnim. Svi naknadni učinci na druga pitanja zahtijevaju daljnju analizu. Krauthammer i Ross et al. nemojte se time uopće baviti i ne dajte nam razloga da vjerujemo da bi bilo koje iransko ponašanje koje oni smatraju tako gadnim bilo bolje bez sporazuma nego s njim.

Pretvaranje Irana u trajnu pariju ne poboljšava takva ponašanja, već je vjerojatnije da će ih zbog nepostojanja alternativnih kanala za ostvarivanje svojih interesa Iran učiniti još gorima. Nasuprot tome, otvaranje veće komunikacije i obrazaca suradnje koje bi potaknuo nuklearni sporazum predstavlja bolje mogućnosti za navođenje Irana da konstruktivno djeluje na neke od samih sukoba i problema koje ova dva dijela ističu.

To dovodi do još jednog temeljnog nedostatka širokih strana, a to je da se ne trude izdvojiti što je dobro, loše ili neutralno za interese SAD-a u onome što Iranci rade. Umjesto toga postoji samo deka, i zbog te, pogrešne, pretpostavke da je bilo kakvo iransko djelovanje, sudjelovanje ili utjecaj na bilo što bilo gdje u regiji ipso facto loš.

Ovaj pristup je izvanredan u svjetlu koliko su američki i iranski interesi paralelni u nekim od najistaknutijih uključenih sukoba. To je najočitije u pogledu ISIS-a i nastojanja da se zaustavi njegovo širenje. Ross i sur. pokušati prikriti ovu činjenicu referencom u vezi s Irakom na ono što se “čini kao iranska invazija na zemlju pod zastavom razoružavanja Islamske države”.

Dakle, koji su točno alternativni scenariji u Iraku koje imaju na umu, koji su od njih bolji za interese SAD-a i zašto, te koja je uloga Irana u svakom od njih? Ne kažu. Ako Iranci rade teške poslove na terenu ubijajući borce ISIS-a, a pritom ubijaju svoje ljude i snose druge troškove u tom procesu, umjesto da se to dogodi nama, zašto bi nas to trebalo činiti nesretnima?

Krauthammer čini nešto slično u vezi s Jemenom, gdje se žali kako trenutačna previranja tamo ometaju operacije američkih bespilotnih letjelica protiv Al Qaide na Arapskom poluotoku (AQAP). A uzrok nemira, kaže on, je napredovanje pobunjenih Hutija, koji su "agenti" Irana (nisu, iako vjerojatno dobivaju određenu iransku pomoć).

Zapravo, Hutiji mrze AQAP. Bore se protiv AQAP-a. I opet, ako se takvi ljudi bore i ginu dok djeluju protiv ove podružnice Al Qaide, zašto bismo bili nesretni zbog toga? Ako takva vrsta akcije na zemlji znači manje napada američkih bespilotnih letjelica, a time i manje popratne tuge koju Sjedinjene Države dobivaju od takvih napada zbog simbolike i kolateralne štete koja je uključena, to je dobra stvar za nas.

Ali Krauthammer očito dobiva uspon od napada bespilotnim letjelicama i smatra ih važnijim od omogućavanja najisplativijeg načina (sa stajališta američkih interesa) obuzdavanja skupine kao što je AQAP.

Još jedan temeljni nedostatak u ovakvim pokušajima potkopavanja nuklearnih pregovora je to što ne govore ništa o unutarnjoj iranskoj politici. Ishod nuklearnih pregovora imat će značajne učinke na iransku politiku, s posljedicama na onu vrstu iranske regionalne politike koja se ovim autorima ne sviđa.

Konkretno, neuspjeh pregovora bit će veliki udarac umjerenim i pragmatičnim elementima koje predstavlja predsjednik Hassan Rouhani i poticaj tvrdolinijašima koji, baš kao ni tvrdolinijaši s naše strane, ne žele sporazum i uživaju u percipiranim prijetnjama druga zemlja. Neuspjeh pregovora bio bi prikladniji za povećanje, a sigurno ne bi smanjio, one vrste iranskog ponašanja o kojima Krauthammer i Ross et al. dižu takve uzbune.

Ovi temeljniji nedostaci jedva da iscrpljuju ono što je pogrešno u vezi s ova dva komada. Krauthammer, na primjer, naizgled nije svjestan svih službenih, nezainteresiranih prosudbi o ovoj temi kada tvrdi da Iran "maršira prema nuklearnoj bombi". Zapravo, iranski čelnici vjerojatno nisu odlučili napraviti bombu.

Kad žali zbog produljenja pregovora, ne govori ni riječi o kritičnim ograničenjima iranskog programa koja su pregovori već postigli. I veći dio njegove slike navodne izgradnje iranskog carstva u cijeloj regiji zapravo je zapažanje o značaju podjele na sunite i šiite i njihovoj ulozi u suvremenom bliskoistočnom sukobu. Ako se namjerava usredotočiti na to, mora objasniti zašto bi Sjedinjene Države trebale imati ikakvog interesa zauzeti stranu u tom sektaškom sporu unutar muslimanskog svijeta.

Ross i sur. žive u alternativnom svemiru kada je riječ o gotovo svemu što govore o nuklearnim pregovorima. Prema njima, razgovori su "u zastoju"; ne, što se tiče kontrole naoružanja i sličnih multilateralnih nastojanja, napredak je zapravo prilično brz, u onom što je nužno složen i tehnički skup tema.

Autori opetovano govore o “velikodušnom katalogu ustupaka sa Zapada” u suprotnosti s navodnom iranskom nefleksibilnošću. Čak i letimičan pogled na Zajednički akcijski plan, preliminarni sporazum kojim su utvrđene obveze kojih se strane sada pridržavaju, pokazuje koliko je ta slika lažna.

Zapad je dobio ono što je najviše želio, što je uključivalo završetak srednjeg obogaćivanja, ograničavanje rada na najsumnjivijem reaktoru, ograničavanje zaliha nisko obogaćenog urana i neviđene razine međunarodne nadzorne inspekcije. Iranci još nisu dobili ono što najviše žele, a to je olakšanje od iscrpljujućih financijskih i naftnih sankcija koje su još uvijek na snazi.

Toliko je neodređenosti u pozivu Rossa i drugih na “prerađenu strategiju prisile” da nam ostaje da se zapitamo što točno imaju na umu. Njihov poziv Washingtonu da se "ponovno uključi u bezbrojne sukobe i građanske ratove koji muče regiju", s obzirom na to da traže veću uključenost nego što se trenutno događa, ne zvuči ohrabrujuće.

To ne zvuči kao ono što želi američki narod, koji trenutno ne želi zaglibiti u bezbroj sukoba i građanskih ratova drugih ljudi. A ako su autori zabrinuti zbog opsega iranskog utjecaja u Iraku, moraju objasniti kako bi ono što imaju na umu smanjilo taj utjecaj, s obzirom da je osam i pol godina trajao rat s vrhuncem od 170,000 američkih vojnika Irak s više, ne manje, iranskog utjecaja nego prije.

Ross, et al. zaključiti izjavom: "Sjedinjene Države i Iran su predodređeni da ostanu protivnici." Pa nije stvar u činjenicama i analizi i iskustvu, nego u sudbini. Ili bolje rečeno, trebali bismo smatrati da je Iran zauvijek ništa drugo nego protivnik jer nam ljudi poput ovih autora govore da je to ono u što bismo trebali vjerovati.

Sve dok dovoljno ljudi vjeruje u to, Sjedinjene Države i Iran doista će zauvijek biti protivnici. Ne vjerujte ljudima koji nas žele navesti na takav put.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)