Laskanje mrtvom saudijskom kralju

Dijeljenja

Iako je saudijski kralj Abdullah bio represivni vođa kod kuće koji je pridonio političkom i sektaškom nasilju diljem Bliskog istoka, njegovu smrt oplakuju zapadni čelnici koji su ovisili o njegovom golemom oceanu nafte i njegovim trezorima punim novca, kako objašnjava Sam Husseini.

Sam Husseini

Mnogi su iznenađeni komentarima čelnice Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde nakon smrti saudijskog monarha: “Bio je veliki vođa. Proveo je mnoge reforme, kod kuće, i na vrlo diskretan način, bio je veliki zagovornik žena. Bilo je to vrlo postupno, prikladno pa vjerojatno za zemlju, ali razgovarao sam s njim o tom pitanju nekoliko puta i bio je snažan vjernik.”

Nakon što je novinarka izrazila iznenađenje što bi žena to rekla, Lagarde je dodala: "Vrlo često se Saudijska Arabija prikazuje kao mjesto gdje žene ne igraju baš istu ulogu." Posljednja rečenica nije ozbiljno ispitana, ali trebala bi biti.

Američki državni tajnik John Kerry upućuje pozdrav predsjednika Baracka Obame tijekom sastanka s kraljem Saudijske Arabije Abdullahom u Rijadu 4. studenog 2013. [Fotografija State Departmenta/ javna domena]

Američki državni tajnik John Kerry upućuje pozdrav predsjednika Baracka Obame tijekom sastanka s kraljem Saudijske Arabije Abdullahom u Rijadu 4. studenog 2013. [Fotografija State Departmenta/ javna domena]

"Potpuno ista uloga" izvanredan je način da se opiše zemlja koja ima sustav muškog skrbništva. Ali mislim da je vrijedno pažnje da izvor komentara nije bila neka slučajna žena. Bio je to čelnik MMF-a, međunarodne financijske institucije za koju se tvrdilo da pomaže globalnom razvoju, ali je često kritizirana kao nametanje bogatih i moćnih - poput velikih američkih i europskih banaka.

I, kao dobar direktor, Lagarde vjerojatno traži više sredstava za MMF, nije jednostavno saznati koliko su Saudijci već zgrabili. Ali još jednom, ovdje vidimo prazninu - čak i na najograničenijoj osnovi - plitke različitosti koja nastoji staviti ženu ili Afroamerikanca na istaknutu poziciju, zadržavajući nevjerojatno opresivnu dinamiku moći.

Davne 2011., kada su arapski ustanci bili u svojoj naizgled obećavajućoj prvoj godini, Energično sam ispitivao saudijskog veleposlanika Turkija al-Faisala o legitimnosti saudijskog režima. Učinio sam to jer sam mogao vidjeti što se događa: pobune su puštale korijenje — i pretvarale se u nasilne posredničke ratove — u sekularnim državama (Libija i Sirija), koje su povremeno bile pomalo kritične prema američkom establišmentu — dok je proamerički establišment režimi, uglavnom monarhije poput Saudijske Arabije, puštani su s udice.

Te bi represivne monarhije stoga mogle oblikovati događaje u nekadašnjim sekularnim državama. Demokracija, jednakost i glas naroda ne bi bili na listi njihovih ciljeva. Dakle, kada je došao u National Press Club, pitao sam princa Turkija kakav je legitimitet saudijskog režima. Zbog svojih sam postupaka odmah suspendiran iz Press kluba, no to je Etičko povjerenstvo Kluba desetak dana kasnije povuklo.

Bio sam vrlo zadovoljan jer sam dobio podršku od velikog broja ljudi tijekom moje suspenzije, ali jedan nesretan aspekt suspenzije je taj što je odvratila pozornost od onoga što je Turki rekao u našoj razmjeni. Njegova prva linija obrane na moje dovođenje u pitanje legitimnosti režima bila je sljedeća: “Ne trebam opravdavati legitimitet svoje zemlje. Sudionici smo svih međunarodnih organizacija i pridonosimo dobrobiti ljudi kroz programe pomoći ne samo izravno iz Saudijske Arabije, već i kroz sve međunarodne agencije koje rade diljem svijeta kako bi pružile pomoć i podršku ljudima.”

Tako sam tada napisao: “Turkijev odgovor da Saudijska Arabija dobiva legitimitet zbog svojih programa pomoći je zanimljiva ideja. Tvrdi li da je davanjem pomoći drugim zemljama i međunarodnim organizacijama saudijski režim na neki način kupio legitimitet, a možda i imunitet od kritike, koji inače ne bi dobio?

To vrijedi novinarima i neovisnim organizacijama. Pretpostavljam da je upravo to ono što vidimo da se manifestira u Lagardeinim komentarima. Neki su primijetili aspekte tajnog dogovora između međunarodnih financijskih institucija poput MMF-a i Saudijaca, pogledajte, na primjer, članak Adama Hanieha “Egipatska uredna tranzicija? Međunarodna pomoć i žurba za strukturnom prilagodbom".

Prečesto u siromašnim zemljama diljem svijeta, oblik "razvoja" koji se financira je tajni dogovor između onoga što želi MMF i onoga što žele države poput Saudijske Arabije. Nije baš recept za poticanje smislenog demokratskog razvoja. Ali izvrstan primjer češkanja između elita. Stvarno, manifestacija mog prvog zakona politike: vlasti se dogovaraju i ljudi se zajebu (i to ne na dobar način).

Relativistički dio Lagaradeova komentara — “primjereno tako vjerojatno za zemlju” — također je ponovio Turkija: “Nakon koliko godina od uspostave Sjedinjenih Država žene su dobile pravo glasa u Sjedinjenim Državama? Znači li to da su Sjedinjene Države prije nego što su dobile glas bile nelegitimna država?”

Doista, moje ispitivanje Turkija je prekinuto kada sam pokušao odgovoriti s "Dakle, hoćete li reći da su Arapi sami po sebi zaostali?" — da bi trebali kasniti 100 godina za SAD-om? Iako možda najzabavniji dio Turkijevih komentara o ženama nije bio odgovor meni, nego ponizno pitanje koje je uslijedilo nakon mog - upitala ga je obožavateljica - gdje on govori o "kolegici" koja je "žena kao što vidite". Početni medijski val nazivanja kralja Abdullaha "reformatorom" izazvao je minimalnu reakciju. Ali to je uglavnom ograničeno na domaća pitanja.

Geopolitičke prijetnje demokraciji i miru još su zastrašujuće - i pune mitova. Saudijska Arabija je bila središte kontrarevolucije i još gore u arapskim zemljama. Tuniski diktator Zine El Abidine Ben Ali pobjegao je u Saudijsku Arabiju, kao i jemenski diktator Ali Abdullah Saleh jedno vrijeme. Saudijski režim navodno je pokušao spriječiti egipatskog diktatora Hosnija Mubaraka da siđe s vlasti. Saudijska Arabija je ušla u Bahrein kako bi zaustavila tamošnji demokratski ustanak.

Ali veći dio njegove moći je neizravniji - na primjer, kroz pozamašnu medijsku infrastrukturu koja je isticala pobune u sekularnim republikama i ignorirala demokratske poteze u monarhijama.

Sve je to potpuno deformiralo arapske ustanke u posljednje četiri godine, dovevši do užasnih građanskih ratova i izgleda za ratove širih razmjera - i bilo je predvidljivo, zbog čega smo ja i drugi nastojali to osporiti od početka.

O američko-saudijskom odnosu, sada Harvard Political Review kaže nam: “Partnerstvo je bilo jednostavno: Saudijska Arabija je osigurala poseban pristup nafti za Sjedinjene Države, a zauzvrat je supersila razvila vojne instalacije diljem Saudijske Arabije kako bi unaprijedila zajedničke sigurnosne ciljeve.”

Zapravo, nije se radilo o "pristupu" nafti kao Noam Chomsky je primijetio, ali o kontroli nafte, kao i ulaganja u zapadne banke, a ne u stvarnom regionalnom ili globalnom razvoju. Kao što se Eqbal Ahmed volio pitati: Kako se bogatstvo Bliskog istoka odvojilo od ljudi u regiji?

Saudijski režim otvorio je put ratovima SAD-a protiv Iraka i drugdje, koji su predstavljali pomoć Palestincima dok su bili u prešutnom savezu s jednako licemjernim Izraelcima. Saudijski režim potiče nasilni nasilni ekstremizam tipa al-Qaide i njegovu nasilnu zrcalnu sliku u SAD-u.

U 1950-ima i 1960-ima, SAD je podržavao Saudijce da potkopaju egipatskog Nassera i ubiju izglede za pan-arabizam. Robert Dreyfuss napisao: “Odabir Saudijske Arabije umjesto Naserovog Egipta bila je vjerojatno najveća pogreška koju su Sjedinjene Države ikada napravile na Bliskom istoku.”

Iako je "pogreška" vjerojatno pogrešna - elitama je uvelike koristila na račun ljudi u arapskim zemljama, SAD-u i diljem svijeta. Liberali vole puno naglašavati povezanost Busha i Saudijske Arabije, što je sasvim točno, ali saudijsko-američku vezu iskovao je veliki liberal Franklin Delano Roosevelt.

Ubrzo nakon Prvog svjetskog rata, britanski ministar vanjskih poslova "Lord" Curzon iznio britanske ciljeve: “Arapska fasada kojom vlada i upravlja pod britanskim vodstvom i koju kontrolira domaći muhamedanac i, koliko je to moguće, arapsko osoblje.”

Dakle, slično Lagardeinim komentarima, kako bi bilo koja osoba svjesna globalne dinamike mogla biti iznenađena tugom elita u SAD-u ili da Britanska zastava treba biti na pola koplja s prelaskom tako korisnog domorodca?

Sam Husseini je direktor komunikacija Instituta za javnu točnost. Pratite ga na twitteru: @samhusseini

2 komentara za “Laskanje mrtvom saudijskom kralju"

  1. Osman
    Siječnja 25, 2015 na 13: 39

    Glenn Greenwald uspoređuje i kontrastira, Obaminu reakciju na smrt kralja Abdullaha i Huga Cháveza:

    https://firstlook.org/theintercept/2015/01/23/compare-contrast-obamas-reaction-king-abdullah-hugo-chavez/

  2. Siječnja 24, 2015 na 22: 22

    Svi se vođe žure podilaziti novom kralju Salmanu, Blairov smiješak govori sve oko vremena kada je bio s Abdullom dok je bio prijestolonasljednik, kada je znao da su Britanci tamo mučeni, ali ipak nije htio uznemiriti Saudijce tražeći slobodu , nama kao obiteljima rečeno je da šutimo i ne uzrujavamo proizvođače nafte jer bi to izazvalo razdor, Blair i Bush nisu zabrinuti zbog zlostavljanja zapadnjaka i zbog kršenja ljudskih prava u Kraljevstvu sve dok su punili vlastite džepove u procesu i učinili su to jako dobro iako je Britancima uskraćen bilo kakav kralj pravde uz pomoć laburističke vlade i lordova zakona. Blair i Bush stvarno imaju okrvavljene ruke... nijedan vođa ne govori s gađenjem o pitanjima ljudskih prava...

Komentari su zatvoreni.