Pomoć Zapada islamskim džihadistima

Iako zapadni čelnici sada zgražaju nad islamskim fundamentalizmom, akcije Zapada od Ronalda Reagana do Baracka Obame često su promicale interese džihadista od Afganistana u 1980-ima preko Iraka u 2000-ima do Libije i Sirije u 2010-ima, kako se prisjeća William Blum .

Od Williama Bluma

Nakon Pariza, osuda vjerskog fanatizma je na vrhuncu. Pretpostavljam da čak i mnogi naprednjaci maštaju o kršenju vrata džihadisti, utapajući im u glavu neke misli o intelektu, o satiri, humoru, slobodi govora. Napokon ovdje govorimo o mladićima odgajanima u Francuskoj, a ne u Saudijskoj Arabiji.

Odakle sav taj islamski fundamentalizam u ovo moderno doba? Većina njih dolazi obučena, naoružana, financirana, indoktrinirana iz Afganistana, Iraka, Libije i Sirije. Tijekom različitih razdoblja od 1970-ih do danas, ove su četiri zemlje bile najsekularnije, najmodernije, najobrazovanije države blagostanja u regiji Bliskog istoka. I što se dogodilo s tim sekularnim, modernim, obrazovanim državama blagostanja?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća SAD je srušio afganistansku vladu koja je bila progresivna, s punim pravima žena, vjerovali ili ne, što je dovelo do stvaranja talibana i njihovog preuzimanja vlasti. [Ministarstvo vojske SAD-a, Afganistan, Studija o zemlji (1986), str. 121, 128, 130, 223, 232]

U 2000-ima Sjedinjene Države svrgnule su iračku vladu, uništavajući ne samo sekularnu državu, već i civiliziranu državu, ostavljajući propalu državu.

2011. godine Sjedinjene Države i njihov vojni stroj NATO-a svrgnule su sekularnu libijsku vladu Muammara Gadafija, ostavivši za sobom bezakonu državu i oslobodivši stotine džihadisti i tone oružja širom Bliskog Istoka.

A posljednjih nekoliko godina Sjedinjene Države su bile angažirane na rušenju sekularne sirijske vlade Bashara al-Assada. To je, zajedno s američkom okupacijom Iraka koja je pokrenula široko rasprostranjeno sunitsko-šijitsko ratovanje, dovelo do stvaranja Islamske države sa svim njezinim odrubljivanjem glava i drugim šarmantnim praksama.

Međutim, unatoč svemu, svijet je osiguran za kapitalizam, imperijalizam, antikomunizam, naftu, Izrael i džihadisti. Bog je velik!

Počevši od Hladnog rata, i s gore navedenim intervencijama koje se nadovezuju na to, imamo 70 godina američke vanjske politike, bez koje bi, kako je primijetio rusko/američki pisac Andre Vltchek, “gotovo sve muslimanske zemlje, uključujući Iran, Egipat i Indoneziju, sada najvjerojatnije biti socijalistički, pod skupinom vrlo umjerenih i uglavnom sekularnih vođa.” [Counterpunch10. siječnja 2015.]

Čak bi i ultra-opresivna Saudijska Arabija bez zaštite Washingtona vjerojatno bila sasvim drugačije mjesto.

Pariz je 11. siječnja bio mjesto održavanja Marša nacionalnog jedinstva u čast časopisa Charlie hebdo, na čije su novinare teroristi ubili. Šetnja je bila prilično dirljiva, ali bila je to i orgija licemjerja sa Zapada, s francuskim TV emisijama i okupljenom gomilom koja je beskrajno uzdizala pijetet NATO-ovog svijeta prema novinarima i slobodi govora; ocean znakova koji proglašavaju Je suis Charlie  Nous Sommes Tous Charlie; i razmetanje golemim olovkama, kao da su olovke, a ne bombe, invazije, svrgavanja, mučenja i napadi bespilotnim letjelicama bile oružje Zapada na Bliskom istoku tijekom prošlog stoljeća.

Nije spomenuta činjenica da je američka vojska, tijekom svojih ratova posljednjih desetljeća na Bliskom istoku i drugdje, bila odgovorna za namjernu smrt desetaka novinara.

U Iraku, između ostalih incidenata, vidi Wikileaks ' Video iz 2007. hladnokrvnog ubojstva dvoje Reuters novinari; američki napad raketama zrak-zemlja na urede 2003 Al Jazeera u Bagdadu u kojem su tri novinara ostala mrtva, a četiri ranjena; i američka pucnjava na bagdadski hotel Palestina iste godine u kojoj su ubijena dva strana snimatelja.

Štoviše, 8. listopada 2001., drugog dana američkog bombardiranja Afganistana, odašiljači za talibansku vladu Radio Šari bombardirani su i ubrzo nakon toga SAD je bombardirao nekih 20 regionalnih radijskih postaja. Ministar obrane Donald Rumsfeld branio je ciljanje ovih objekata, rekavši: “Naravno, oni se ne mogu smatrati slobodnim medijskim kućama. Oni su glasnogovornici talibana i onih koji pružaju utočište teroristima.” [Indeks na cenzuru, vodeća britanska organizacija koja promiče slobodu izražavanja, 18. listopada 2001.]

I u Jugoslaviji, 1999., tijekom zloglasnog 78-dnevnog bombardiranja zemlje koja uopće nije predstavljala prijetnju Sjedinjenim Državama ili bilo kojoj drugoj državi, u državnom vlasništvu Radio Televizija Srbija (RTS) je bio na meti jer je emitirao stvari koje se nisu svidjele Sjedinjenim Državama i NATO-u (kao koliko je užasa izazvalo bombardiranje). Bombe su odnijele živote brojnih djelatnika postaje, a jednom od preživjelih su morale biti amputirane obje noge kako bi ga oslobodili iz olupine. [Nezavisni (London), 24. travnja 1999.]

Iznosim ovdje neke poglede na Charlie hebdo poslao mi ga je prijatelj iz Pariza koji je odavno upoznat s publikacijom i njezinim osobljem:

“O međunarodnoj politici Charlie hebdo bio neokonzervativac. Podržala je svaku intervenciju NATO-a od Jugoslavije do danas. Bili su protiv muslimana, protiv Hamasa (ili bilo koje palestinske organizacije), protiv Rusije, protiv Kube (s izuzetkom jednog karikaturista), protiv Huga Cháveza, protiv Irana, protiv Sirije, za Pussyja Pobuna, pro-Kijev Trebam li nastaviti?

“Čudno, časopis se smatrao 'ljevičarskim'. Teško mi ih je sada kritizirati jer oni nisu bili 'loši ljudi', samo hrpa smiješnih karikaturista, da, ali intelektualni slobodnjaci bez ikakvog posebnog cilja i kojima zapravo nije bilo stalo do bilo kakvog oblika 'korektnosti' politički, vjerski ili bilo koji; samo se zabavljam i pokušavam prodati 'subverzivni' časopis (s značajnom iznimkom bivšeg urednika, Philippea Vala, koji je, mislim, pravi neokonzervativac)."

Sjećate li se Arsenija Jacenuka? Ukrajinac kojeg su dužnosnici američkog State Departmenta prihvatili kao svog početkom 2014. i doveli na mjesto premijera kako bi mogao voditi ukrajinske Snage dobra protiv Rusije u novom Hladnom ratu?

U intervjuu za njemačku televiziju 7. siječnja 2015., Yatsenuk je dopustio da mu preko usana pređu sljedeće riječi: “Svi se dobro sjećamo sovjetske invazije na Ukrajinu i Njemačku. To nećemo dopustiti i nitko nema pravo prekrajati rezultate Drugog svjetskog rata.”

Ukrajinske Snage dobra, treba imati na umu, također uključuju nekoliko neonacista na visokim državnim položajima i još mnogo njih koji sudjeluju u borbi protiv ukrajinskih prorusa na jugoistoku zemlje. Prošlog lipnja Yatsenuk je te proruse nazvao "podljudima", što je izravno ekvivalentno nacističkom izrazu “untermenschen." ["Ukrajinski premijer Arseniy Yatsenyuk razgovara s Pinar Atalayom”, Tagesschau (Njemačka), 7. siječnja 2015. (na ukrajinskom s njemačkim glasom)]

Dakle, sljedeći put kada odmahnete glavom na neku glupu primjedbu člana američke vlade, pokušajte pronaći utjehu u pomisli da visoki američki dužnosnici nisu nužno najgluplji, osim naravno u izboru tko je dostojan kao jedan od partnera carstva.

Vrsta skupa održanog ovog mjeseca u Parizu radi osude terorističkog čina džihadisti moglo se održati i za žrtve Odese u Ukrajini prošlog svibnja. Isti gore spomenuti neonacistički tipovi uzeli su slobodno paradirajući okolo sa svojim simbolima nalik na kukasti križ i pozivajući na smrt Rusa, komunista i Židova, te su spalili zgradu sindikata u Odesi, ubivši mnoštvo ljudi i poslavši stotine u bolnicu; mnoge su žrtve pretučene ili upucane kad su pokušale pobjeći od plamena i dima; kola hitne pomoći bila su blokirana da dođu do ranjenika.

Pokušajte pronaći jedan jedini američki mainstream medijski subjekt koji je napravio makar iole ozbiljan pokušaj da uhvati užas. Morali biste otići na rusku postaju u Washingtonu, DC, RT.com, potražite "Odesku vatru" za mnoge priče, slike i videozapise. Također pogledajte Unos na Wikipediji o sukobima u Odesi 2. svibnja 2014.

Kad bi američki narod bio prisiljen gledati, slušati i čitati sve priče o neonacističkom ponašanju u Ukrajini u proteklih nekoliko godina, mislim da da, čak bi se i američki narod i njegovi manje intelektualni predstavnici u Kongresu počeli pitati zašto je njihova vlada bila tako blisko povezana s takvim ljudima. Sjedinjene Države mogu čak i zaratiti s Rusijom na strani takvih ljudi.

L'Occident n'est pas Charlie pour Odessa. Il n'y a pas de défilé à Paris pour Odessa.

William Blum je pisac, povjesničar i poznati kritičar američke vanjske politike. Autor je Ubijanje nade: intervencije američke vojske i CIA-e od Drugog svjetskog rata i Rogue State: Vodič za jedinu svjetsku supersilu, između ostalih. [Ovaj se članak izvorno pojavio u Anti-Empire Reportu,  http://williamblum.org/ .]