Iza saudijskog gambita cijena nafte

Dijeljenja

Ekskluzivno: Saudijska Arabija koristi svoje naftno oružje održavajući visoku proizvodnju i niske cijene sve bolje kako bi kaznila neke rivale i konsolidirala tržišni udio, ali bi se gambit mogao vratiti i ugristi kuću Saud, kako objašnjava Andrés Cala.

Autor: Andrés Cala

Američki vozači uživaju u najnižim cijenama benzina od velike recesije 2008.-09., ali strategija Saudijske Arabije da održi visoku proizvodnju nafte i niske cijene i tako kazni neke od svojih geopolitičkih i gospodarskih suparnika može imati niz nenamjernih i neugodne posljedice.

Dok je najviše pozornosti usmjereno na to kako uspjeh Saudijske Arabije u spuštanju cijena sada oko 45 dolara za barel referentne sirove nafte šteti njenom bliskoistočnom protivniku Iranu i iranskoj velikoj sili Rusiji, jeftinija nafta također šteti nizu drugih ključnih proizvođača nafte od Meksika do Nigerije, od Kanade do Alžira, od Venezuele do Sjevernog mora.

Kralj Abdullah, bolesni monarh Saudijske Arabije čija zemlja igra igru ​​moći sa svojom naftom.

Kralj Abdullah, bolesni monarh Saudijske Arabije čija zemlja igra igru ​​moći sa svojom naftom.

Ostale žrtve jeftinije sirove nafte uključuju proizvođače nafte iz škriljevca u Sjedinjenim Državama i programere skupljih alternativnih izvora energije, kao što su biogoriva, solarna energija, vjetar, itd. Svi će vjerojatno biti ometeni, iako ne i uništeni, saudijskim akcijama pod pretpostavkom da se cijene stabiliziraju na višoj razini kasnije ove godine.

Potezi Saudijske Arabije također bi mogli biti smrtno zvono za Organizaciju zemalja izvoznica nafte, kartel od 12 zemalja koji je služio kao ključna baza međunarodne moći Saudijske Arabije. Mnogi partneri iz OPEC-a bijesni su zbog onoga što smatraju saudijskim osobnim interesima, iako neke države Perzijskog zaljeva pod vodstvom sunita dijele geopolitičke ciljeve Rijada, posebice borbu protiv percipiranog uspona Irana pod vlašću šijita.

Ali postoji i određena mjera slabosti u Saudijskoj Arabiji koja pokazuje svoje mišiće u proizvodnji nafte, što je znak da se kraljevstvo hvata zbog niza neuspjeha i treba podsjetiti svijet na svoju moćnu kontrolu nad naftnim tržištima. No, je li ovo pokazivanje snage više efemerno nego impozantno?

Nema sumnje da snižavanjem cijena nafte Saudijska Arabija može naštetiti svojim međunarodnim neprijateljima i svojim gospodarskim suparnicima. Svoje konkurente potiskuje u klasičnom monopolističkom gambitu. Ako Saudijska Arabija uspije smanjiti cijene na razinu koja mnoge njezine konkurente čini nekonkurentnim, nada se da može preurediti naftna tržišta u svoju korist.

Inače, trendovi su zabrinjavajući za Saudijce, pri čemu američka proizvodnja nafte iz škriljevca smanjuje američku ovisnost o uvozu, a povećana energetska učinkovitost i alternativni izvori prijete povijesnom saudijskom gušenju globalnog gospodarstva. Sadašnjim štrajkom Saudijci bi se mogli nadati da će neke konkurente izbaciti iz posla ili barem usporiti njihov napredak.

Ipak, postoji ograničenje koliko dugo saudijska strategija može funkcionirati. Ne samo da postoji unutarnji financijski pritisak na Rijad da prikupi više novca od jedinog vrijednog resursa Saudijske Arabije, već postoji i ekonomska logika koja bi u konačnici trebala poništiti niže cijene i nalet poslovnih aktivnosti (izvan energetskog sektora) koje će generirati jeftinija nafta, stoga povećanje potražnje za naftom.

Analitičari Citibanka, primjerice, više su nego udvostručili svoje prognoze rasta potražnje za 2015. i 2016., iako su drugi, poput HSBC-a, bili oprezniji. Kako ta potražnja raste, tako bi trebale rasti i cijene nafte. Barem se tako nadaju ugroženi proizvođači nafte.

U protivnom bi moglo doći do destabilizacije nekih važnih američkih saveznika, uključujući Nigeriju, najveće afričko gospodarstvo koje uvelike ovisi o izvozu nafte, te Meksiko na južnoj granici Amerike. Saudijska Arabija riskira stvaranje neprijatelja čak i među Washingtonovim prijateljima.

Neprijatelji Saudijske Arabije

Naravno, bol se također nanosi nekim nedavnim američkim protivnicima, poput Rusije i Irana, usred nada Washingtona da bi ih smanjenje cijene nafte moglo pritisnuti da budu popustljiviji, Rusiju Ukrajini i Iran u nuklearnim pregovorima.

Ali to bi moglo biti nerealno s obzirom na unutarnje političke pritiske povezane s tim pitanjima, s Rusijom koja ne želi prešutno pristati na širenje NATO-a u Ukrajinu i Iranom koji se protivi potpunoj kapitulaciji nad svojim pravima na proizvodnju nuklearnog materijala za civilne svrhe. Dakle, sve geopolitičke probleme zbog smanjenja cijena nafte koje je izazvala Saudijska Arabija vjerojatno će podnijeti Iran i Rusija, vjerujući da će se tržišta nafte dovoljno brzo stabilizirati na razinama koje smatraju prihvatljivim.

Iranski predsjednik Hassan Rohani ustvrdio je upravo to ovaj tjedan: "Ako Iran pati od pada cijena nafte, znajte da će druge zemlje proizvođači nafte, poput Saudijske Arabije i Kuvajta, patiti više od Irana." Njegova matematika je jasna. Dok trećina iranskog proračunskog prihoda dolazi od prodaje nafte, Saudijska Arabija i Kuvajt ovise o nafti s više od 90 posto. Doduše, oni imaju ogroman financijski jastuk, ali nema ekonomskog smisla da troše svoje rezerve kapitala.

Stupanj američkog animoziteta prema Rusiji i Iranu također se može precijeniti, jer se čini da Obamina administracija želi uključiti obje zemlje u ime zajedničkih interesa, kao što je borba protiv islamskog terorizma koji prvenstveno proizlazi iz sunitskog fundamentalizma povezanog sa Saudijskom Arabijom i drugom sunitskom naftom šeikstva.

Iran pod šijitskom vlašću i Rusija, koja se suočava s vlastitom prijetnjom muslimanskih radikala u Čečeniji, prirodni su saveznici u borbi koju su nedavno istaknuli teroristički napadi u Parizu. Glavne terorističke skupine od al-Qaide do Islamske države dugo su bile povezane s financiranjem, iako često neizravnim, iz sunitskih naftnih država Perzijskog zaljeva.

Saudijska Arabija također riskira da otuđi neke od svojih tradicionalnih saveznika u OPEC-u budući da su neki od njih među onima koji najviše trpe zbog pada cijena nafte, uključujući Venezuelu, Angolu, Nigeriju, Alžir, Irak i Iran.

Malo je vjerojatno da će se ova kratkoročna bol pretvoriti u dugoročnu dobit za Saudijsku Arabiju. To je zato što se korelacija cijene i ponude nafte smanjuje tijekom mjeseci i godina, a ne dana. Drugim riječima, proizvođači nafte s visokim graničnim troškovima neće smanjiti proizvodnju jer su cijene niske, ali će smanjiti ulaganja što će se na kraju pretvoriti u sporiji rast proizvodnje.

Prosječni granični proizvodni trošak američkih proizvođača nafte iz škriljevca je oko 70 dolara po barelu, što čini proizvodnju od 45 dolara po barelu neprofitabilnom, ali može biti i do 40 dolara po barelu. Američke tvrtke također su dobro zaštićene u nadolazećim mjesecima, tako da bi šteta trebala biti podnošljiva ovisno o tome kako će se cijene ponašati u 2015.

Ipak, postoje rani dokazi, u obliku smanjenog bušenja, da pad nafte utječe na ulaganja u inkrementalni rast ponude u SAD-u. To nije iznenađujuće jer je velik dio ulaganja usmjeren na naftu iz škriljevca, koja je kapitalno intenzivnija i ima kraći životni vijek od konvencionalne proizvodnje nafte. Stoga ima smisla da se industrija nafte iz škriljevca koja još uvijek sazrijeva zasad suzdrži kako bi zaštitila novčani tok, dok se cijene stabiliziraju.

Granični troškovi

To nije nužno slučaj za druge proizvođače. Granični troškovi kanadskih proizvođača naftnog pijeska bliži su 90 dolara po barelu i to bez troškova transporta, koji su jedni od najviših u industriji. Trenutna neisplativost ove proizvodnje nafte i pijeska mogla bi također utjecati na američku političku raspravu oko naftovoda Keystone XL, koji bi prenosio proizvod iz središnje Kanade u Meksički zaljev.

Europska industrija biogoriva također će se teško prilagoditi sa svojim graničnim troškovima iznad 100 dolara po barelu. Kao i kapitalno intenzivna brazilska nalazišta nafte u dubokim vodama, s graničnim troškovima od oko 80 dolara po barelu. Afričke zemlje, s novonastalom i zrelom naftnom industrijom, također su izložene u Angoli, Alžiru i Nigeriji.

Ipak, proporcionalno govoreći, neke zemlje s naftnom teškoćom koje uvelike ovise o prihodima od nafte više će trpjeti, poput Venezuele i Meksika. Njihovi postojeći granični troškovi niži su, oko 30 dolara po barelu, ali bit će teže privući ulaganja ili financiranje usred pada nafte kako bi održali ili povećali njihovu opadajuću proizvodnju iz zrelih bušotina.

Isto se može reći i za europsku proizvodnju nafte u Sjevernom moru. Granični troškovi su oko 50 dolara po barelu, ali neizbježni pad njegovih iscrpljenih rezervi čini nove i mnogo skuplje investicijske zahtjeve manje privlačnom opcijom.

Zemlje mogu odgoditi štetu u obliku državnog duga, ali samo djelomično jer još uvijek ovise o privatnim ulagačima za svoj novac i tehnologiju, koje će sada biti puno teže privući s nepredvidivim razvojem tržišta nafte.

S ekonomskog gledišta, saudijska naftna industrija doista može izdržati niske cijene mnogo bolje od svih svojih konkurenata jer proizvodi najviše nafte po najnižoj cijeni, što joj daje kratkoročnu prednost. Većina saudijske nafte i nafte iz drugih zemalja Perzijskog zaljeva ima graničnu cijenu od 10 do 20 dolara po barelu.

Neki američki proizvođači će biti smanjeni, ali čak i prije njih, mnogo više će biti u Kanadi, Latinskoj Americi, Africi i Sjevernom moru, koji su nedvojbeno još izloženiji.

Ali nepredvidivo je kako će se tržište nafte stabilizirati. Odaberite među brojnim prognozama, ali malo tko očekuje da će cijene prijeći 100 dolara po barelu u sljedeće dvije godine. To je ugodno za Rijad, ali još uvijek izvodljivo za mnoge njegove konkurente i svakako za većinu američkih proizvođača škriljevca, iako će mnogi skuplji projekti na globalnoj razini vjerojatno biti odgođeni.

Rijad će također steći nekoliko prijatelja na tom putu dok će nanositi ono što će vjerojatno biti kratkoročna šteta. I gotovo je uništio jedinstvo OPEC-a.

Ono što je još gore iz saudijske perspektive, i geopolitički i ekonomski, jest da najnepredvidljiviji čimbenici tek dolaze. Ako Iran postigne nuklearni sporazum i izbjegne mnoge međunarodne sankcije, Iran bi mogao pokrenuti rastuću poplavu izvoza nafte na tržište. Irak će sigurno učiniti isto, iako je vrijeme neizvjesno zbog sigurnosnih pitanja. A Libija će, ako se politički stabilizira, na kraju ponovno stupiti na tržište.

To bi bila loša vijest za skuplje projekte proizvodnje nafte, ali porast ponude također bi mogao ograničiti ono što se čini kao jedan od glavnih ciljeva saudijskog cjenovnog manevra, jačajući njegovu dominaciju nad tržištima nafte. U tom trenutku, Rijad bi mogao poželjeti da još uvijek ima OPEC koji bi surađivao kako bi zaustavio opskrbu.

U konačnici, Saudijska Arabija bi se mogla suočiti sa svojim najvećim strahom, svijetom u kojem Saudijci više ne kontroliraju tržišta nafte.

Andrés Cala je nagrađivani kolumbijski novinar, kolumnist i analitičar specijaliziran za geopolitiku i energiju. On je glavni autor Američka slijepa točka: Chávez, energija i sigurnost SAD-a.

3 komentara za “Iza saudijskog gambita cijena nafte"

  1. Steve Wiseman
    Siječnja 19, 2015 na 12: 20

    Trebamo li vjerovati da su Saudijci, koji su dopustili SAD-u da uzmu najmanje 2/3 njihovog bogatstva iz nafte i dugo su se bojali revolucije koja bi se dogodila u njihovoj zemlji da nije bilo njihove tajne i ne tako tajne policije obučene u SAD-u, u kontroli cijene nafte? Smiješan. Obama je srušio cijenu nafte u očajničkom pokušaju da nekako svrgne Putina. Putin je sam u svojoj prevenciji američkog osvajanja Iraka, Sirije, Irana i svijeta. Dakle, unatoč velikim nedaćama uzrokovanim cijenom nafte, ova opsada Rusije nastavit će se do kraja. I jao zemljama, poput Francuske nedavno, koje pokušavaju donijeti poštenje i inteligenciju ovoj nadolazećoj katastrofi u svijetu.

  2. Jr
    Siječnja 18, 2015 na 17: 07

    He, he, vrlo ozloglašeni neksus Washington-Riyadh ljudskog zla koji sada pokušava preokrenuti naša svjetska tržišta nafte kako bi prkosio svojim rivalima smatrat će se potpuno ODGOVORNIM kada cijena nafte poraste poput leteće rakete izazivajući totalni kaos i krvavo nasilni ulični prosvjedi u mnogim zemljama svijeta (nekad) u budućnosti. Rusija bi trebala baciti nekoliko termonuklearnih bojevih glava na jazbinu Rijada kada se dogodi očekivano nasilje, a onda izmakne kontroli! ! !

  3. Roch
    Siječnja 15, 2015 na 17: 14

    To je istina, ali bol koju će to donijeti obnovljivim izvorima energije velika je prednost za nas republikance u postizanju onoga što žele – cijena plina je pala, a neki ne gledaju dalje – to je njihova baza. SAD će podržati Saudijce bez obzira na sve jer ovo osigurava petro-dolar i sprječava druge razmjene valuta – zapamtite, jedan od velikih razloga zašto je Sadam morao otići, možda je JEDINI razlog bio taj što je namjeravao prestati trgovati u dolarima. Ako se to dogodi, s nama je gotovo. Zato se velike kriminalne banke podržavaju bez obzira na njihovu zlouporabu – one imaju potpunu kontrolu nad nama ovim procesom petro-dolara preko njih. To je razlog zašto američke banke više ne služe nacionalnoj američkoj zajednici ili kao drugi interes.

Komentari su zatvoreni.