Novi trik za potapanje Irana i nuklearnih pregovora

Neokonzervativci i drugi američki tvrdolinijaši, koji žele bombardirati Iran, nikada ne prestaju smišljati načine za torpediranje sporazuma koji bi ograničio, ali ne i eliminirao iranski nuklearni program, s najnovijom idejom prijetnjom nametanjem novih sankcija ako Iran to ne učini kapitulirati, kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Unatoč očitim asimetrijama u nuklearnim pregovorima s Iranom koji će se uskoro nastaviti (ograničava se iranski nuklearni program, a ne američki; Sjedinjene Države, a ne Iran, sankcionira tuđu ekonomiju) percepcijske i političke sličnosti koje su Amerikanci i Iranci doveli do ovog susreta upečatljivi su svakome tko je pomno pratio tu temu.

Za početak, glavni kreatori politike u svakoj zemlji jasno žele postići dogovor. S iranske strane to ne uključuje samo ministra vanjskih poslova koji je vodio pregovore i predsjednika koji ih je izravno nadgledao, već i iranskog kreatora politike koji je najvažniji: vrhovni vođa. Gotovo je nezamislivo da bi ajatolah Ali Khamenei omogućio predsjedniku Hassanu Rouhaniju i ministru vanjskih poslova Javadu Zarifu da odu toliko daleko koliko su već otišli i da potpišu Iran na obveze koje su već preuzeli u preliminarnom postignutom sporazumu. krajem 2013., ako nije istinski dijelio cilj završetka pregovora i postizanja konačnog sporazuma.

Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei. (fotografija iranske vlade)

Međutim, i američki predsjednik i iranski vrhovni vođa javno su izrazili skepticizam hoće li pregovori doista uspjeti. Vjerojatno su izražene sumnje u svakom slučaju djelomično taktičke, kako bi se ograničila percipirana politička šteta za svakog čelnika ako pregovori propadnu. Ali sumnje vjerojatno također odražavaju istinske procjene izazova s ​​kojima se svaka strana suočava u postizanju sporazuma i osiguravanju domaće podrške za njega.

To dolazi do jednog od najjasnijih elemenata simetrije između dviju strana. Svaka je vlada opterećena značajnim protivljenjem domaćih elemenata koji se protive bilo kakvom američko-iranskom sporazumu. Tvrdolinijaški protivnici na obje strane djeluju i zvuče nevjerojatno slično. Svaki je uključen u širu domaću političku oporbu sadašnjoj predsjedničkoj administraciji i brzo iskorištava svaki neuspjeh te administracije za političku prednost (i svaki shvaća da bi, ako se nuklearni pregovori mogu torpedirati, to bio značajan korak nazad za predsjednika kojem se protive ).

Svaka se ne umara demonizirati drugu zemlju i pripisivati ​​joj najzlobnije namjere. Svaki od njih žarko govori o tome kako čelnici vlastite zemlje navodno previše popuštaju i odustaju od toga. Svaka zagovara svoje protivljenje u smislu postizanja boljeg sporazuma, dok zapravo ne želi nikakav dogovor.

Podsjetnik na to koliki je faktor tvrdolinijaška oporba u Iranu pojavio se neki dan kada su tvrdolinijaši u iranskom parlamentu iznudio neku vrstu glasanja o nepovjerenju o tome kako je Zarif vodio pregovore. Zarif je pobijedio, ali jedva. Samo 125 od 229 prisutnih zastupnika glasalo je za njega, a 86 protiv.

Sljedeća velika smicalica tvrdokornih protivnika u Sjedinjenim Državama bit će guranje nove verzije zakona o sankcijama sličnog onome što su senatori Mark Kirk i Robert Menendez predstavili u prethodnom Kongresu. Nova verzija se još uvijek piše, ali prethodna je verzija sadržavala elemente koji su mogli predstavljati kršenje preliminarnog sporazuma, a da je donesena, neočekivana iranska reakcija, koju bi iranski tvrdolinijaši vjerojatno zahtijevali, bila bi proglasiti obveze Irana prema tom sporazumu ništavnim i udaljiti se od pregovaračkog stola.

Ali pretpostavimo, u skladu s onim što smo nedavno čuli od američkih tvrdolinijaša, da nova verzija o kojoj će se glasovati već ovog mjeseca ne bi predstavljala otvoreno kršenje postojećeg sporazuma, već bi umjesto toga bila "uvjetna" mjera koji bi uveo dodatne sankcije Iranu ako se konačni dogovor ne postigne u rokovima koje su pregovarači ranije najavili (ožujak za politički dogovor, a lipanj za cjeloviti dokument sa svim tehničkim detaljima).

Izvedimo sada misaoni eksperiment u kojem zamislimo iranske tvrdolinijaše kako rade ono što bi bio njihov najbliži mogući ekvivalent onome što američki tvrdolinijaši pokušavaju učiniti. Zamislite da iranski medžlis, odnosno parlament, donese zakon kojim se Iran obvezuje na poduzimanje određenih koraka ako dogovor ne bude postignut do najavljenih rokova.

Točnije, ako ne bude dogovora, Iran bi nastavio stvarati zalihe nisko obogaćenog urana. Nastavio bi obogaćivanje urana do razine od 20 posto. Nastavio bi razvoj nuklearnog reaktora u Araku na načine koji bi olakšali njegovu upotrebu za proizvodnju plutonija. Njime bi se ukinuo dodatni poseban pristup dat međunarodnim inspektorima i vratila bi se na nižu razinu inspekcije u skladu s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja i prethodnim sporazumima s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju.

Drugim riječima, zakonodavstvo iranskih tvrdolinijaša, baš kao i zakonodavstvo američkih tvrdolinijaša, poništilo bi obveze koje je svaka strana preuzela u preliminarnom sporazumu iz studenog 2013. I baš poput američkih tvrdolinijaša, iranski tvrdolinijaši opravdavali bi svoje zakonodavstvo kao uvjetnu mjeru koja bi pomogla da se druga strana potakne da ozbiljno pregovara i da razgovore ne razvlači unedogled. Kao takva, mjera bi se prikazala kao pomoć pregovorima, a ne kao potkopavanje istih.

Kakva bi bila reakcija SAD-a na takav postupak u medžlisu? Hoće li zakonodavstvo, kako se tvrdi, učiniti američku administraciju sklonijom ustupcima nego prije, povećavajući vjerojatnost da će dogovor biti postignut prema najavljenom rasporedu? Naravno da ne.

Amerikanci različitih političkih smjerova osudili bi akciju medžlisa kao veliki prikaz iranske loše volje. Razgovor u Washingtonu ne bi se vodio o dodatnim ustupcima SAD-a, već o tome što bi Sjedinjene Države mogle učiniti kako bi zauzvrat izvršile pritisak na Iran. Oni koji su otvoreno doveli u pitanje ozbiljnost Irana u vezi s željom za sporazumom rekli bi: "Rekli smo vam."

Čak bi i onima u američkoj administraciji koji imaju veliko povjerenje u Rouhanijevu dobru volju bila poljuljana vjera u njegovu sposobnost da provede uvjete sporazuma. A američki tvrdolinijaši izrazili bi najviše gnjeva od svih (koliko god bi privatno pozdravili ovaj poticaj svojim nastojanjima da ubiju dogovor).

Što radi u jednom smjeru, radi i u drugom. Odgovori na imaginarno zakonodavstvo iranskih tvrdolinijaša ukazuju na vjerojatne odgovore na (nažalost, stvarno) zakonodavstvo koje su zakuhali američki tvrdolinijaši. Iranci raznih boja to bi vidjeli kao veliku demonstraciju američke loše volje. To bi pojačalo ionako znatne sumnje u Teheranu o pravim američkim namjerama io sposobnosti čak i dobronamjernog Baracka Obame da postigne dogovor na američkoj strani unatoč otporu republikanskog Kongresa.

U iranskim očima to bi bilo koje daljnje iranske ustupke učinilo manje prikladnim da donesu željene rezultate, stoga bi politički riskantnije za bilo kojeg iranskog čelnika da ih ponudi, a time i manje vjerojatno da će biti ponuđeni. Posljedično, veća je vjerojatnost da će pregovori propasti. Američki dužnosnici koji vode pregovore znaju što, zbog čega se protive zakonu. Znaju to i oni koji guraju zakon, pa ga zato i guraju.

Obično je samo kada govoreći nasamo ili kada previše neiskusni ili naivni da bi prikrili prave namjere da gurači priznaju svoj cilj. Češće promiču ideju da će ono što rade pružiti Sjedinjenim Državama korisnu moć i potaknuti Iran na još veće ustupke. I neki ljudi iskreno vjeruju u to.

Ovo je jedan od nekoliko aspekata u kojima Amerikanci vjeruju da pregovaranje s drugom državom funkcionira na asimetričan, izniman način, u kojem drugi ljudi reagiraju na pritiske i poticaje na bitno drugačiji način od onoga kako sami Amerikanci reagiraju, dok zapravo postoji daleko više simetrije.

Razmišljanje u terminima zamijenjenih uloga moglo bi pomoći da se ispravi to pogrešno uvjerenje.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)