Obamina pripovijest o prijevarama

Iako je predsjednik Obama obećan “transparentnosti” i “otvorenosti”, toliko je odmaknuo od tih ciljeva da se neki pitaju kroz koliko strana svojih usta može govoriti. On sigurno nije prekinuo dugogodišnji obrazac predsjedničkih prijevara koje su nagrizle Republiku, kako piše Jason Hirthler.

Autor: Jason Hirthler

Kad bi američka javnost znala što se radi u njeno ime, mogla bi stati na kraj usporenom državnom udaru Sjedinjenih Država zahvaljujući korporativnom bogatstvu. No, drži se u sjeni, stegnuta snopom poluistina koje podupiru njezino neznanje i omogućuju njegovu ravnodušnost.

Javnost će vjerojatno ostati u ovakvom stanju sve dok ne čuje cijelu istinu, a ne skraćenu verziju koju plasira beskrupulozna administracija, njen Pavlovljev kabinet, naš ponizni Kongres i mediji ulizice (oni poslušni dvorski stenografi državne moći). Sve dok se ova konfederacija lopova ne razotkrije u velikoj mjeri, narativ Janusovog lica koji struji s usana vrhovnog zapovjednika, tko god on ili ona bili, neće se promijeniti niti posustati. Doček Nove godine neće biti važan.

Pogledajmo nekoliko ključnih priča u vanjskoj politici. Imajte na umu kako je svaki fundamentalno nepotpun. Ključne činjenice su zanemarene. Kontekst je izbrisan. Skriveni motivi pokopani. Američko djelovanje je tako bačeno u blistavo svjetlo dobrih namjera. Sa stajališta administracije, temeljni cilj selektivnog pripovijedanja je prikazati uvredljive činove agresije kao obrambene činove plemenitosti, okosnicu mita o američkoj iznimnosti.

Obrana ukrajinskog suvereniteta

Možda je priča godine 2014. bila Ukrajina. Predsjednik Barack Obama je lutao svijetom izjavljujući o svetim pravima naših dragih ukrajinskih prijatelja u Kijevu. Kao što Obama kaže, ovi domoljubi koji vole slobodu pretrpjeli su višestruke nepravde prošle godine: kada je njihova bivša krimska pokrajina pretrpjela poniženje aneksije od strane ruskog medvjeda. Kada su bili prisiljeni hrabro se suočiti s divljim ustankom na istoku, gdje je Moskva zarazila ljude propalim idejama i lažnim nadama.

Ovi jadni kijevski saveznici, koji su srušili korumpiranu vladu i postavili vođe koje je željela, još uvijek se nadaju najskromnijim uvjetima da će se integrirati u Europu. Moramo stajati uz nju, podržavati njene snove i braniti njenu tek nastalu slobodu od onih koji je žele uzurpirati.

Većina toga je maglovito skrivanje od cijenjene tvrtke Balder and Dash, koju je nedavno zadržala Bijela kuća. Ali nekoliko činjenica i dalje postoji. Došlo je do državnog udara, ali Amerika ga je omogućila. Nova vlada je preuzela dužnost, ali nije bila sastavljena od demokrata, već fašistički simpatizera i neoliberalnih tehnokrata. Na istoku je došlo do pobune, ali su je vodili etnički Rusi koji su odbacili kijevski puč. Došlo je do plebiscita na kojem su se Krimljani velikom većinom odlučili pridružiti se Ruskoj Federaciji, a ne pristati na štednju u stilu ECB-a i falangu NATO-ovih baza.

Primijetite kako Obamina verzija prikazuje sukob kao obrambeni. Zapošljava

otrcano obrazloženje da je Amerika plemeniti provoditelj demokratskih vrijednosti diljem svijeta. Ovdje brani bespomoćne pogranične Slavene od neutoljive imperijalističke žeđi Moskve. Istina, Rusija je uvijek ukazivala da bi se intervencije u njezinim pograničnim državama smatrale provokacijama, baš kao što su SAD zamalo postale nuklearne kad su Sovjeti rasporedili projektile na Kubu.

Unatoč obećanjima prve Bushove administracije, uzastopne administracije besramno su se selile na istok, apsorbirajući nove države u NATO i polako radeći na marginalizaciji ruskog utjecaja od njezine istočne granice do Atlantika. Agresivno držanje ako ga je ikad bilo.

Iran i perzijska prijetnja

Predsjednik nam je rekao da je “međunarodna zajednica” postigla ogroman napredak u eliminiranju iranske sposobnosti da “bijeg"A"sprint” nuklearnom oružju, čemu se sasvim sigurno nada u svojoj beskrajnoj potrazi za apokalipsom. No, dok upozorava da nacije s poštenim namjerama moraju biti oprezne s nacijama koje spletkare, dokazi koji podupiru ludilo mula su nedorečeni i ignoriraju pravo Teherana IAEA-e da se bavi civilnom nuklearnom energijom.

Ali predsjednik neće spominjati ajatolahove fetva protiv nuklearnih naprava. Niti će vas podsjetiti da su naše opasne sankcije, koje su notorno ubile 500,000 iračke djece 1990-ih, značajno oštećen iranska medicinska industrija i ograničena zdravstvena skrb za teško bolesne.

Mogao bi vam reći, s pravom, koliko je iranski predsjednik Hassan Rouhani bio naivan kada je mislio da bi nuklearni ustupci, ublažavanje provokativnog jezika Mahmuda Ahmadinejada i ugađanje nekolicini uglednika učinili i najmanju razliku u američkoj percepciji Teherana. Ali neće vas pitati ni o kakvim hipotetikama, poput onoga kako biste se osjećali kad biste gledali hipernuklearnog agresora kako grubo napada vaše uglavnom bespomoćne susjede? Ako SAD stvarno vjeruje da Iran juri za nuklearnom bombom, zašto im onda ne daju razloga za to?

ISIS i dugi rat

Predsjednik Obama sasvim ispravno izrazio njegov prijezir prema ISIS-u i njihovim nesavjesnim djelima odrubljivanja glava zarobljenicima i diskriminirajućeg pokolja šijita. Odvratno ponašanje ISIS-a je jasno. Ali predsjednik neće prizvati sliku vlastitih saveznika, vehabijskih autokrata koji divljački odrubljuju vlastite glave zbog grijeha čarobnjaštva i drugih đavolskih ponašanja.

Ono što Obama također neće učiniti jest poduzeti korake kako bi okončao brutalne akcije američke vojske. Dron ne spominje štrajkovi taj pokolj osumnjičenih zavjerenika i njihovih obitelji, crtajući đavolske planove u blatu iza svojih seoskih koliba. Dokazi protiv njih, imajte na umu, zakopani su u tajnim birokratskim enklavama, neprikladnim za neupućene oči. I dalje, seoski Arapi nisu ništa više od osvijetljenih meta na toplinskoj karti.

Obama neće spominjati našu vlastitu prljavu povijest zlobe. Na primjer, ono što smo podržavali u Srednjoj Americi tijekom predsjedničkog mandata njegovog političkog heroja, Ronalda Reagana, uključujući brutalnost kroz naše posredničke snage u Nikaragvi i El Salvadoru, za koje je Vijeće za pitanja hemisfere (COHA) utvrdilo da su jedinstveni u hemisferi jer su “sustavno i široko rasprostranjeno otimao, ubijao i mučio političke protivnike.” Rečeno je da su se tehnike mučenja učile u američkim školama za borbu protiv pobunjenika i da ih je nadzirala CIA. I da, ti su zločini uključivali odrubljivanje glava.

Ako tražite dokaze da su američke trupe same izvršile ta djela, ne tražite dalje od Iraka. Ili u anale američke povijesti. Za vrijeme Wilsonove administracije, na primjer, marinci su napali Dominikansku Republiku i predvodili kriminalnu i divlju represiju kako bi osigurali profitabilno tržište za američke koncerna šećera. U to su vrijeme prednosti outsourcinga bile malo poznate.

Lažne zastave i paranoični Pjongjang

Predsjednik će javno izazvati grandiozan bijes i tvrditi da je zlobna odmetnička država Sjeverna Koreja hakirala Sony Corporation i procurila milijune datoteka, što je čin rata prema međunarodnom pravu. Kakvo bi to barbarsko društvo palo na pamet izvršiti tako neobične cyber napade na bezopasnu korporaciju, pitaju nas u nevjerici naši zaprepašteni glasnogovornici Bijele kuće i novinari?

Ali ono što vam naš veliki vođa neće reći jest da nemamo čvrste dokaze da Sjeverna Koreja stoji iza napada. Slično kao što su Sjedinjene Države utjecale na sigurnost pri procjeni kemijskog napada na Damask 2013., stupanj sigurnosti raste obrnuto proporcionalno nedostatku dokaza. FBI je objavio izjavu u kojoj se sugerira da šifre, IP adrese i drugi površinski pokazatelji upućuju na Sjevernu Koreju. Ove su tvrdnje bile sastao s podsmijehom onih koji su upoznati s digitalnim hakiranjem.

Predsjednik se također nije potrudio primijetiti da je njegova administracija u velikoj mjeri bila pionir u vještini kibernetičkog napada krijumčarenjem zlokobnih virusa u iransku mrežu u nadi da će zaraziti i uništiti njezine nuklearne kapacitete i potkopati njegovu grozničavu opsjednutost bombom (opet, bez dokaza) . Ovo ne spominje herojske napore Agencije za nacionalnu sigurnost da hakira i ugradi programe za praćenje u milijune domaćih računala.

Mučena iznimka

Predsjednik se u svakom trenutku predstavlja kao čovjek koji cijeni pravdu, mir i suverenitet nacija. On će vam reći toliko. On tvrdi da je Irak bio "strateška greška"; žalosno priznaje da smo "mučili neke ljude" i ponašali se na način koji nije u skladu s "onim što zapravo jesmo".

Ali možda je najbolji način da spriječite buduće mučenje prvo, prestati ga prakticirati, i drugo, kazniti one koji su to činili u prošlosti, čak i ako su članovi vašeg vlastitog klana. Niti jedno nije sveobuhvatno postignuto.

Predsjednik tvrdi da je zabranio mučenje. Ali on nije zabranio praksu outsourcinga putem izvedbe. I ima očigledno zabranio ga je samo za ispitivanje zatvorenika ("zatočenika") zarobljenih u "oružanom sukobu", što ostavlja veliku prazninu u zakonu u vezi s neborbenim zatočenicima.

Što se tiče autora našeg elaborata mučenju Arapa diljem muslimanskog svijeta u zloglasnom Bagramu i Abu Ghraibu i Guantanamu i na anonimnim crnim mjestima gdje se doista skidaju rukavice, pa, ostavimo to iza nas. Također je odlučio da procesuirati ratni zločini prošlih administracija jednostavno ne bi bili od pomoći i da bismo trebali gledati naprijed, a ne u (beskorisnu) prošlost.

Ipak, njegove elegije zakonitosti uključuju njegovu postojanost odbrana direktora CIA-e Johna Brennana, koji je i sam imao smjelosti braniti Ratne zločine CIA-e pred novinarima iz Langleya, u kojima je više puta tvrdio, opet bez dokaza, da mučenje djeluje. Nije iznenađujuće od direktora CIA-e. Ali Obama će uvijek zauzeti nijansirano stajalište, inzistirajući na tome da ti manji pogrešni koraci nisu u skladu s "našim vrijednostima".

Zažmiriti na Tel Aviv

Kad god dođe do razmjene vatre između Palestine i Izraela, Obama brzo zauzme najbliži mikrofon, samo da nas podsjeti da Izrael ima pravo braniti se. Ovo nije samo gledište s predrasudama, već zapravo nije točno. Prema međunarodnom pravu, okupacijske sile nemaju pravo napadati stanovništvo koje okupiraju, a kamoli kolektivno ga kažnjavati za zločine njihova vodstva, a to je u ovom slučaju otpor okupaciji.

Obama će također zaboraviti spomenuti da palestinska okupirana područja predstavljaju najistaknutiji svjetski primjer upornog državnog terora. Umjesto toga, odobrit će još više novca, streljiva i borbenih brodova da se tiho otpreme u Tel Aviv, trubeći o izraelskoj demokraciji. Prije nego što se tinta osuši na ovim oblicima izraelske dobrobiti, predsjednik će odbaciti rezolucije UN-a koje priznaju Palestincima pravo na slobodu. Živjeti nenaseljen. Da pobjegne od brusnog zupčanika rasizma koji je pretvorio Izrael u Južnu Afriku svog vremena, naciju potpuno slijepu na vlastiti fašizam.

Energetski podtekst

Naravno, Obama nikada nije priznao da su uspon ISIS-a, iranski fundamentalizam, palestinsko ugnjetavanje i sjevernokorejski izolacionizam djelomično zaslužni američkim politikama i intervencijama. Pogoršavamo stvari koje tvrdimo da osuđujemo. Počinjemo ponašanja koja se nadamo smanjiti. Razlog tome je gadna mala tajna u srcu američkog carstva: profit nekolicine nadmašuje prosperitet većine.

Činjenica je da su Rusija, Sirija i Iran tri velika neprijatelja Zapada u borbi za kontrolu nad zemaljskim resursima. Sva trojica su se na različite načine urotili da će izgraditi plinovode preko svojih i drugih zemalja, poput Ukrajine, koji vode u Europu, gdje se ove slavenske i šijitske alijanse nadaju opskrbi naftom i plinom unosnog tržišta EU. Ali to se ne može dogoditi.

Ovo je tihi meta-narativ koji vreba ispod Obaminih patriotskih hirova, koji to su proaktivni resurs ratovi. Sukob cjevovoda koji će koristiti obrambenim izvođačima (Raytheon) i energetskim tvrtkama (Exxon). To su također ratovi oko pristupa tržištu putem sporazuma o "slobodnoj trgovini" koji će privilegirati zapadnu industriju (agrobiznis) i financije (MMF).

Pobjeda u ovim sukobima će održati američku dolarsku hegemoniju netaknutom, prisiljavajući kupnju energije u dolarima, koji će se koristiti za kupnju američkog duga i tako pomoći u financiranju sljedećeg energetskog sukoba. Ali te su delikatne činjenice izostavljene iz konačnog nacrta predsjednikovih tema. Nitko u vladi ne vjeruje da bi Amerikanci podržali ratove vođene za kontrolu nad fosilnim gorivima, zajamčena tržišta za GMO sjemena i globalizirano kmetstvo putem režima duga sa složenim kamatama.

Paul Wolfowitz, dok je bio viši dužnosnik Pentagona, uspio je običan dovoljno u njegovom dokumentu o obrambenoj politici iz 1992. za prvu Bushovu administraciju: u postsovjetskom svijetu Amerika ne bi dopustila da se suparnici materijaliziraju na bilo kojoj fronti, bolje da se postigne "superiornost punog spektra", taj sanjivi Elysium koji šalje jezu niz kralježnice habitués od Grupa Bilderberg. Vojna nadmoć kao jamac tržišne dominacije i optimizacije profita. Jednostavno kao to.

Kao što je rekao William Hartung, direktor Centra za međunarodnu politiku, "Rat je dobar posao za one koji se bave ratom." Ako su to tvrtke koje stavljaju kandidate u Bijelu kuću, ne stoji li razumno da administrativna politika odražava njihove interese? Energetski sukobi očito učiniti.

Postrojivši istočnu frontu NATO trupama i periferije Perzijskog zaljeva američkim bazama; a kontrolirajući sve vladine koncesije u Kijevu i Damasku, Sjedinjene Države mogu osigura da nikakvi slavenski islamski cjevovodi neće prijeći niti jednu naciju, te da će Europa biti gotovo odvojena od svoje pupčane ovisnosti o ruskoj energiji.

Ali ovo nije dio priče. Naš nas poslušni tisak uvjerava da je Vlad Osvajač sada bijesan traži regionalna hegemonija i nekontrolirana vlast nad zbunjenim, ali miroljubivim Europljanima. Opet smo prisiljeni na svađu.

Promicanje ideala, demotiranje stvarnosti

U svojoj knjizi Svrha američke politike, autor i autoritet realističke škole vanjske politike Hans Morgenthau tvrdio je da Amerika ima "transcendentnu svrhu podupiranja jednakosti i slobode". Kao što je rekao Noam Chomsky, Morgenthau je vjerovao da poricanje valjanosti naše nacionalne svrhe znači "pobrkati zlouporabu stvarnosti sa samom stvarnošću". Stoga je ideal stvarniji od stvarnosti povijesti. Čini se da je predsjednik Obama istog mišljenja kao Morgenthau.

Vrijeme je da netko obavijesti našeg velikog idealista da se vrijednosti destiliraju iz djela, a ne iz propovijedi. U areni djelovanja, mi smo carstvo stvoreno genocidom, izgrađeno na ropstvu i održavano nasiljem.

Kao što je Abraham Lincoln jednom rekao, Amerika je "nacija posvećena tvrdnji", da su svi ljudi stvoreni jednaki. Ali snaga te ljupke uobraženosti s vremenom je oslabila. Ako postoji nešto iznimno u vezi Amerike, to je ponor koji zjapi između elokventnih fraza Ustava i barbarskih postupaka koji prkose svakoj njegovoj riječi.

Možda su naše vrijednosti nekoć bile plemenite, a možda su vrijednosti prosječnog Amerikanca još uvijek plemenite, ali vlada je odavno skrenula s vlastitog puta, njezine su navike iskvarene klišejima moći, osnažujući prijatelje za sve vrste kriminalitet. Umjesto mira, oni su zamijenili nasilje. Za transparentnost, intriga. Za ekonomsku jednakost, zakonita pljačka. Za konsenzus, konklava. Za sudjelovanje, isključenje. Za reprezentaciju, cijena.

Naš je put letenja možda nekada ciljao na popularnu vladavinu, ali to je bilo davno.

Jason Hirthler veteran je komunikacijske industrije. Redoviti je suradnik CounterPuncha, Dissidentskog glasa i drugih progresivnih zajednica. Živi u New Yorku i može se dobiti na [e-pošta zaštićena].