Izazov završetka ratova

“Tough-guy-ism” službenog Washingtona, sveobuhvatna mačo retorika o tome kako odgovoriti na vanjske krize, otežava liderima izbjegavanje ratova, a možda još teže okončavanje ratova, dilema na koju se osvrnuo bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar .

Paul R. Pillar

Amerikanci nisu baš dobri u prekidu svog angažmana u ratovima. Ne, to nije pacifistička izjava o potrebi prestanka vođenja ratova općenito. Umjesto toga, to je zapažanje o tome kako Sjedinjene Države, nakon što se uplete, bilo dobro ili loše, u bilo koji rat, imaju poteškoća u određivanju kada i kako odustati i otići kući.

Glavni razlog za ovu poteškoću je taj što Amerikanci nisu Clausewitzovci u srcu. Oni ne vide ratovanje kao nastavak politike drugim sredstvima, već umjesto toga razmišljaju o ratu i miru kao o dva vrlo različita stanja s jasnim linijama razdvajanja između njih.

Predsjednik Barack Obama sastaje se sa svojim savjetnicima za nacionalnu sigurnost u sobi za situacije u Bijeloj kući, 7. kolovoza 2014. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)

Amerikancima se stoga sviđaju ratovi koji imaju jasan završetak poput predaje sila Osovine u Drugom svjetskom ratu, koji je za mnoge Amerikance i dalje prototip načina na koji rat treba započeti, zamisliti i zaključiti. Ali američki ratovi od tada nisu ponudili ovako zadovoljavajuće zaključke.

Operacija koja je bila najbliže tome bila je operacija Pustinjska oluja 1991. godine, koja je brzo i odlučno postigla svoj deklarirani cilj da preokrene iračko gutanje Kuvajta. I ta je pobjeda, međutim, ostavila nezadovoljavajući okus u nekim (uglavnom neokonzervativcima) ustima, jer je Sadam Husein ostao na vlasti u Bagdadu.

Stoga je američkim čelnicima, čak i ako su sposobni razmišljati u discipliniranim klausewitzovskim terminima, teško objasniti i opravdati američkoj javnosti, i političkoj klasi koja apelira na tu javnost, završetak prekomorske vojne uplitanja bez jasne pobjede u stilu Drugog svjetskog rata. To je problem koliko god bila utemeljena i opravdana prvotna odluka o ulasku u rat.

Druge dinamike obično su uključene u takve situacije, uključujući onu koja se obično naziva mission creep, tendencija u prekomorskoj vojnoj ekspediciji da jedna stvar vodi drugoj i da nečije vojne snage postupno preuzimaju poslove izvan onoga koji je bio izvorni razlog za šaljući ih u inozemstvo. Svaka nacija može biti uvučena u misiju, ali Amerikanci su posebno osjetljivi na to.

Čežnja za jasnim i pobjedničkim završecima stranih vojnih avantura jedan je od razloga. Drugi su američke tendencije da svaki problem u inozemstvu vide kao problem s kojim se mora nositi supersila, te da očekuju da ako Sjedinjene Države ulože svoje umove i resurse u zadatak da mogu riješiti bilo koji problem u inozemstvu.

Neke spoznaje o ovoj temi mogu se steći usporedbom dviju velikih nedavnih američkih vojnih ekspedicija: one u Iraku od 2003. do 2011. i one u Afganistanu koja je započela 2001. i traje i danas. Ne postoji usporedba između njih dvoje u pogledu izvornih razloga za njihovo pokretanje, iu tom smislu je žalosno koliko su se njih dvoje u kasnijoj raspravi stavljali zajedno.

Jedan je bio agresorski rat s izmišljenim i izmišljenim obrazloženjem; drugi je bio izravan i opravdan odgovor na smrtonosni napad na Sjedinjene Države. Irak je doista bio loš rat, a Afganistan dobar. Ali kako su vrijeme i troškovi odmicali, a Afganistan je postao najduži rat u Americi, postupno je gubio podršku među Amerikancima i Afganistancima.

Neuspjeh u Afganistanu bio je u tome što nije pronađena odgovarajuća rampa i nije uzeto s nje. Pokret koji je trebao biti postignut postignut je u prvih nekoliko mjeseci američke intervencije, nakon što su počinitelji napada 9. rujna koji je bio razlog intervencije protjerani iz svojih domova i svojih nekadašnjih saveznika, Afganistana Talibani su zbačeni s vlasti.

Bez obzira na to što bi se nakon toga dogodilo u Afganistanu, tamo ne bi došlo do povratka na situaciju prije rujna 2001., jer Talibani ne bi imali razloga ponovno se udružiti s hrpom arapskih transnacionalnih terorista koji su doveli do takvih rezultat, i zato što su se vlastita pravila angažmana Sjedinjenih Država toliko promijenila da do takvog povratka ne bi bilo dopušteno bez obzira bile li američke trupe na terenu ili ne.

U ratu u Iraku nije pronađen nikakav dobar pomak, i nikada neće biti stvarno dobrog, s obzirom na to koliko je rat uopće bio loše zamišljen i koliko su malo mislili tvorci rata o tome -posljedice invazije.

Američka administracija koja je počinila rat napravila je političku finoću u rješavanju problema, upotrijebivši val sile da smanji nasilje u građanskom ratu dovoljno da se može reći da nisu ostavili Irak da se raspadne, a zatim se s iračkom vladom raspored američkog povlačenja koji bi trebala provesti sljedeća administracija.

To je, naravno, postavilo pozornicu za promociju mit da je rat bio "dobiven" u trenutku kada je vlast predana u Sjedinjenim Državama i da je okrivila kasniju administraciju, kada je propisno provela raspored povlačenja koji joj je dao, za sve kasnije indikacije da rat očito nije bio "pobijedio."

Također je postavila pozornicu, sada kada su Sjedinjene Države vratile trupe u Irak govoriti o potrebi za "dugoročnom američkom prisutnošću" kako bi se izbjeglo ponavljanje navodne pogreške rezanja i trčanja. Koliko dugo je "dugoročno" nije navedeno. Drugim riječima, nije identificirana izlazna rampa. Drugim riječima, ponovno se radi o poznatom problemu neznanja kako i kada okončati sudjelovanje u stranom ratu.

Pogreška počinjena u Afganistanu, promašivanjem rampe i pretvaranjem onoga što je bio opravdan odgovor na napad na domovinu SAD-a u beskrajni pokušaj izgradnje nacije u zemlji tisućama milja daleko, riskira da se ponovi u Iraku.

Problem ISIS-a, razlog najnovije intervencije u Iraku, otići će, ali ne na dovoljno jasan način da zadovolji američku čežnju za pobjedom i za povlačenjem svijetlih linija koje bi označile podjelu između rata i mira. Neće biti ceremonije predaje na palubi tegljača, a kamoli bojnog broda.

Obamina administracija treba artikulirati što jasnije i konkretnije kako će izgledati izlazna rampa, formulacija kao što je "u konačnici uništiti" ISIS ne ide u prilog. Javno mnijenje treba biti pripremljeno za odstupanje od Iraka koje ima smisla u smislu specifičnih američkih interesa kojima se služi, dok je mnogo manje zadovoljavajuće od osiguravanja nečije bezuvjetne predaje ili potpunog i nedvosmislenog uništenja. Ako odlazak ne treba proizaći iz ničega osim nestrpljenja i iscrpljenosti, jedina druga alternativa je beskrajna prisutnost američke vojske.

A beskrajna prisutnost nije nikakvo rješenje. To sigurno nije sa stajališta mudre upotrebe američkih resursa. Niti bi to bilo sa stajališta rješavanja iračkih problema, s obzirom na to kako svako takvo rješenje ovisi o političkom prilagođavanju razlika među samim Iračanima, te s obzirom na nezadovoljstvo koje proizlazi iz neizbježnih štetnih učinaka uporabe američke vojne sile, još jedna lekcija iz rat u Afganistanu.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)