Budućnost koju američki proračun predviđa

Ključni sastavljači Ustava SAD-a možda su sanjali o vladi koja će "promicati opće blagostanje", ali taj je cilj odavno izgubljen zbog frakcionaštva i posebnih interesa, stvarnosti koja postaje sve gora kako novac sve više kupuje američku politiku, kao Lawrence Davidson opisuje.

Autor Lawrence Davidson

Mogu napraviti vrlo vjerojatna predviđanja za 2015. i bližu budućnost bez prednosti kristalne kugle, tarot karata ili listića čaja. Jedino što mi treba je popis stavki iz novog Savezni proračun SAD-a za 2015. Evo nekih mojih predviđanja i proračunskih stavki koje ih čine tako vjerojatnim:

– Bit će više smrtonosnih nesreća povezanih s kamionima nego što je potrebno na nacionalnim autocestama u 2015. To znači više smrti, ozljeda, kašnjenja na autocestama, stresa i frustracije. Kako ja znam? Budući da proračun za 2015. poništava sigurnosne zahtjeve, vozači kamiona moraju se više odmoriti između zadataka vožnje.

G. Moneybags iz igre “Monopoly”.

Uredba koja je povučena sama po sebi bila je jedva primjerena. Ograničio je vozače na 70-satni tjedni s obaveznim odmorima između dugih razdoblja za volanom. Ipak, unatoč očitom javnom interesu, ova uredba nije mogla izdržati pritisak lobija koji zastupaju autoprijevozničku industriju i njezine korporativne korisnike. Sada se vraćamo na vozače kamiona koji rade 85 sati tjedno s gotovo nimalo obveznog odmora.

– U 2015. ili ubrzo nakon toga dogodit će se još jedna velika bankarska kriza koja će zahtijevati izdatak enormnih suma javnog novca kako bi se spriječio ekonomski slom. Kako ja znam? Zato što savezni proračun za 2015. poništava zahtjev, uveden nakon posljednje financijske krize, koji je prisiljavao trgovanje derivatima na korporativne subjekte odvojene od banaka i koje ne pokriva Savezno društvo za osiguranje depozita.

Drugim riječima, ako su banke htjele osmisliti nerazumno rizične investicijske strategije za svoje lakovjernije klijente, morale su izolirati te strategije od svojih glavnih bankovnih operacija koje su ključne za nacionalno gospodarstvo. Osim toga, vlada nije bila dužna osigurati takve neopravdane rizike putem Federalne korporacije za osiguranje depozita. Iako očito u javnom interesu, ovi propisi nisu mogli izdržati pritiske bankarskih lobija pa opet svi moramo biti spremni platiti cijenu ove inačice nedovoljno reguliranog kapitalizma.

– Politički utjecaj najbogatijih pojedinaca u zemlji povećat će se faktor deset u 2015., čineći Sjedinjene Države više plutokracijom, a manje demokracijom nego u bilo kojem trenutku od 1920-ih. Kako ja znam? Zato što novi federalni proračun umanjuje ono malo što je ostalo od McCain-Feingold dvostranačkog Zakona o reformi financiranja kampanje iz 2002. deseterostrukim povećanjem iznosa novca koji pojedinci mogu dati političkim strankama.

To je rezultat zahtjeva konzervativaca da se političke kampanje u potpunosti financiraju privatnim sredstvima. Zdrav razum nam govori da takav aranžman može samo potvrditi političku moć u rukama onih koji su već ekonomski dominantni. Inače, većina zemalja koje tvrde da su demokracije reguliraju upravo tu dominaciju privatnog novca jer se prepoznaje kao politički korumpirajuća.

– Zaštita okoliša će se pogoršati u 2015. Ako živite u ruralnom području gdje postoje velika gospodarstva, vaša će opskrba vodom postati sumnjivija. Kako ja to sve znam? Zato što savezni proračun za 2015. smanjuje financiranje Agencije za zaštitu okoliša za 60 milijuna dolara i zabranjuje istoj agenciji primjenu Zakona o čistoj vodi na poljoprivredna jezerca i jarke za navodnjavanje. U javnom interesu? Naravno da ne. Međutim, ovaj potez zadovoljava koncern agrobiznisa i druge industrije.

– Izrael, gospodarski razvijena nacija koja je prekršila gotovo sve propise o ljudskim pravima navedenim u međunarodnom pravu, i također je opetovano prekršila zakon SAD-a koji zabranjuje korištenje oružja koje je dopremio SAD za ofenzivne akcije protiv civilnog stanovništva, i dalje će biti i ekonomski i vojno subvencioniran od strane američkih poreznih obveznika 2015. Kako to mogu znati? Zato što savezni proračun za 2015. slijedi korake mnogih prošlih proračuna odvajajući ogromne svote novca – u ovom slučaju 3.1 milijardu dolara ukupne pomoći – za cionističku državu. Od tog paketa pomoći, 619.8 milijuna dolara odnosi se na vojsku.

Nisam mogao dobiti točne bruto brojke koliko savezna vlada godišnje vraća saveznim državama SAD-a za razne programe, ali svakako Izrael dobiva više od saveznih poreznih dolara nego bilo koja pojedinačna država, a možda i više od svih 50 država zajedno .

Na istu temu inozemne pomoći nezaslužnim vladama, proračun za 2015. pomoći će osigurati opstanak brutalne vojne diktature u Egiptu. Ta gomila gangstera će dobiti 1.3 milijarde dolara vojne pomoći.

Ovi sumnjivi izdaci također nisu u javnom interesu SAD-a jer će potkopati demokraciju u Egiptu i održati diktaturu. U slučaju Izraela novac će pomoći u održavanju rasističkog autoritarizma, etničkog čišćenja i vjerske netrpeljivosti. Sve to (uključujući i pomoć Egiptu) uspješno je poticalo financijska moć cionističkog lobija.

Boehnerov bipartizam

Prema riječima predsjednika Zastupničkog doma Johna Boehnera, savezni proračun za 2015. proizvod je dvostranačkog kompromisa: "Razumi sve te su odredbe razrađene na dvostranački, dvodomni način.”

Međutim, teško da to može biti cijela priča. Boehnerova izjava implicira da su bili samo republikanci i demokrati u poslovičnoj stražnjoj prostoriji u kojoj se razrađivao proračun i da su svi prakticirali sladak razum kako bi došli do kompromisa koji će koristiti naciji.

Istina, preko ramena onih koji su predstavljali obje stranke gledali su brojni lobisti koji su svim tim političarima dali mnogo novca i sada su htjeli nešto vratiti za svoja ulaganja. Kao rezultat toga, mi smo kao nacija, kao zajednica, bili uvelike nadmašeni od strane autoprijevozničke industrije, bankara, agrobiznisa i dobrog broja konzervativnih ideologa koji žele pravo da pokvare saveznu vladu (osobito Agenciju za zaštitu okoliša i Internal Revenue Service) dok je monopolizirao financiranje naše dvije glavne političke stranke. Žele to učiniti kako, između ostalog, ne bi brinuli o propisima niti plaćali makar razuman iznos poreza.

Konačni zaključak koji možemo izvući iz ovog "dvostranačkog" procesa je da u američkom političkom sustavu nema osjećaja za nacionalni interes i prokleto malo osjećaja za zajednicu. Oba su koncepta zamijenjena posebnim parohijskim ciljevima i osjećajem solidarnosti grupa i podskupina s dubokim džepovima potrebnim za kupnju zakonodavaca i zakonodavstva.

To se događa kada demokracija dopusti da je zarobi sve više neregulirana kapitalistička etika – erozija bilo kakvog politički utemeljenog osjećaja potrebe za radom za opće dobro.

Ono što je zaista deprimirajuće je to što veći dio naše nacionalne povijesti nije bilo puno drugačije. Sredinom devetnaestog stoljeća, predsjednik James Polk, i sam čovjek upitnog integriteta, promatranom, “Među članovima Kongresa ima više sebičnosti i manje principa nego što sam mogao zamisliti prije nego što sam postao predsjednik Sjedinjenih Država.” Pa, problem i dalje postoji, a s obzirom na naš politički način rada, možda nikada neće biti u potpunosti prevladan.

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa;　Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.