Pustinje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike postale su neka vrsta živog pijeska za američke političare, što se više nasilno motaju okolo to brže tonu, a posljednja runda ratovanja protiv Islamske države pogoršala je stvari, a ne poboljšala ih, kako kaže Phyllis Bennis rekao je Dennis J. Bernstein.
Dennis J Bernstein
Širenje američkog rata protiv Islamske države u Iraku i Siriji odjekuje diljem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike gdje fundamentalistički pokreti jačaju dijelom kao reakcija na intervenciju SAD-a.
Regionalni stručnjak Phillis Bennis raspravljao je o ovom širenju rata i pogoršanju razaranja u intervjuu za “Flashpoints”. Bennis vodi projekt novog internacionalizma na Institutu za političke studije, a također je i suradnik Transnacionalnog instituta u Amsterdamu. Autorica je osam knjiga uključujući Od kamenja do državnosti: Palestinski ustanak i Upravljanje: Kako Washington dominira današnjim UN-om.

Predsjednik Barack Obama i šef osoblja Bijele kuće Denis McDonough. (Ova fotografija Bijele kuće koju je napravio Pete Souza snimljena je dok je McDonough bio zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost.)
DB: Počnimo s Irakom, Sirijom, ISIS-om. Recite mi kakav je sada taj položaj i malo o tome kako izgleda američka politika u tom pogledu.
PB: Američka politika je katastrofa. A politika SAD-a pomaže da se stvari pogoršaju. Vidimo pojačane američke zračne napade duž granice između Sirije i Turske. Vidimo sve više napada u Kobaniju, gradu koji je postao svojevrsna simbolična okosnica napada ISIS-a u Siriji. Ono što ne vidimo je da ovi američki zračni napadi zapravo ikoga drže sigurnim.
Čujemo o barem malim brojevima... možda i većim brojevima civilnih žrtava. Doživjeli smo treću smrt pilota u SAD-u u tim zračnim napadima. Svi oni, navodno neborbeni, kako oni to vole reći. Što u biti znači da zrakoplov, službeno, nije oboren. Ali čini mi se da kada se avion sruši u bombardiranju, bez obzira je li to zbog obaranja, ili zbog nekih mehaničkih poteškoća, ili bilo čega drugog, to je borbena smrt. Mislim, budimo jasni.
Dakle, do sada smo imali tri smrtna slučaja u ovom novom američkom globalnom ratu protiv terorizma, u Obaminom stilu. Globalni rat protiv terorizma 2.0, mogli bismo ga nazvati. I stvari su sve gore, ne idu na bolje. Ideja da SAD nekako može poslati, što je sada oko 3,100 američkih vojnika na terenu, trupa na terenu, oni za koje smo čuli da nisu na terenu, ali jesu na terenu.
Identificirati i uvježbati funkcionalnu, snažnu, motiviranu, discipliniranu iračku vojsku kada 160,000 XNUMX vojnika odjednom, što ukupno iznosi više od milijun američkih vojnika, tijekom desetljeća to nije moglo učiniti, nema smisla. Ne znam zašto misle da to mogu učiniti sada kada to prije nisu mogli sa sto puta više vojske. Nema smisla. Politika SAD-a nema smisla. A ono što vidimo je više bombardiranja, manje sigurnosti, ljudi u tom području sve više i više potiču da postanu izbjeglice.
Broj izbjeglica je sve veći, količina novca kojom raspolažu Ujedinjeni narodi za zbrinjavanje izbjeglica sve je manja. Upravo smo danas čuli da 41,000 sirijskih izbjeglica, taman što se bliži zima, više neće dobivati bonove za hranu. Neće imati pristup hrani. Zašto? Zato što UN nema novac koji su obećale razne zemlje, uključujući SAD, iako su neka američka sredstva uplaćena, ali ne sva. A rezultat je da su stvari jednostavno katastrofa.
DB: Sada, u smislu refrena koji dolazi iz Pentagona i Bijele kuće je da je naša kampanja bombardiranja, ako ne zaustavljena, ako ne i vraćena, [prouzročila] mnoge neuspjehe za ISIS. Iz vaših informacija, iz načina na koji ovo pratite, što mislite koja je snaga. Dobiva li ISIS? Ima li Washington ikakvog uspjeha u svom takozvanom programu vraćanja nazad?
PB: Pa, mislim da se događa to da neki od ovih američkih zračnih napada pronalaze, identificiraju i ubijaju članove ISIS-a. Dakle, oni bombardiraju kamione, bombardiraju grupe od pola tuceta vojnika odjednom, takve stvari. Dakle, da, ISIS plaća cijenu za ovo. Borci ISIS-a se ubijaju. Sada, ako to želite smatrati velikom pobjedom američke politike, pretpostavljam da je to pobjeda.
Problem je što se čini da nema nikakvog utjecaja na uspon ISIS-a i širenje ISIS-a. Ovo je pomalo slično onome što smo vidjeli u Afganistanu u prvim godinama rata kada su SAD bile u mogućnosti jednostavno izbrisati veliku većinu borbenih snaga Al-Qaide u Afganistanu.
Sjećaš se, Dennis, i mnogi tvoji slušatelji će se sjetiti, samo nekoliko godina nakon rata već smo počeli slušati da je u Afganistanu ostalo samo između 50 i 100 boraca Al-Qaide. I mnogi su se ljudi počeli češkati po glavama i govoriti "a zašto točno tamo držimo 100,000 vojnika, ako je to tako?" "Pa, zato što se Al-Qaida proširila i sada također idemo za talibanima, i idemo za Al-Qaidom u Iraku." Što je, naravno, nekoliko godina kasnije postalo ISIS. “Moramo krenuti za Al-Qaidom u Magrebu, ui oko Alžira i područja Sjeverne Afrike. Sada imamo Al-Qaidu u Jemenu. Imamo Al-Qaidu koja se širi okolo i sada imamo ISIS koji se širi.”
Sada postoji militantna skupina na egipatskom Sinaju, koja je prije tjedan ili dva proglasila sebe dijelom i odgovornom ISIS-u. Dakle, dok SAD nastavlja bacati bombe na kamionete s pola tuceta vojnika ovdje i pola tuceta gerilaca ondje, ono što vidimo je porast, baš kao što smo učinili s Talibanima i drugim militantnim organizacijama kada su SAD napadne ih, to je najbolji mogući uređaj za novačenje koji su te organizacije ikada mogle poželjeti. Ista stvar se događa s ISIS-om.
DB: Konkretno sada, možete li malo govoriti o tome da SAD bombardira Siriju, SAD želi da se Turska više angažira, imamo američko bombardiranje na način koji pomaže sirijskoj vladi čemu se jasno protivi. Želite li dati svoju procjenu onoga što se ovdje događa?
PB: Da, malo neuredno, zar ne? Imamo SAD, kako vi kažete, bombardiranje u Siriji i bombardiranje u Iraku, i to bombardiranje najjačih protivnika vlasti u Siriji, a to je vlada s kojom smo prije samo godinu dana bili gotovo u ratu. I samo je protivljenje britanskog parlamenta, spašavanje obraza koje je osigurala Rusija i masovni izljev antiratnih zahtjeva Kongresu od strane ljudi u ovoj zemlji zaustavio Obaminu administraciju da bombardira sirijski režim u to vrijeme. Zašto? Zato što je sirijski režim bio najgori režim s kojim smo se ikada suočili.
Sada bombardiramo glavnog, najmoćnijeg i najjačeg vojnog protivnika sirijskog režima, a to je ISIS. ISIS je apsorbirao u sebe ukradeni novac i oružje od svih ostalih protivnika i stavio ih na stranu. Postala je daleko dominantan protivnik sirijskog režima, na vojnoj razini.
Mislim, trebali bismo biti jasni da u Siriji još uvijek ima nevjerojatno hrabrih nenasilnih prosvjednika koji se suprotstavljaju i režimu i ovim ekstremističkim snagama. Ali na vojnoj razini, koja je jedina razina na kojoj SAD djeluje, ISIS je postao daleko najmoćniji protivnik sirijskog režima. A svako bombardiranje koje SAD provede dodatno jača režim, ne samo zato što oduzima snage od potrebe režima da izazove ISIS. SAD radi svoj posao za to. Dakle, to je vrlo zbrkana situacija.
Također moramo priznati da se cijelo pitanje prava Kurda, kurdskog nacionalizma, ponovno pojavilo u ovih zadnjih šest mjeseci ili tako nešto, kao glavna, stvarno definirajuća komponenta ovdje. I to sve čini daleko kompliciranijim. Ako pogledamo pitanje u rujnu, kada smo prvi put vidjeli odluku SAD-a da bombardiraju Siriju, nešto što su do tada odbijali učiniti. Službeni razlog, u to vrijeme, bio je taj što je jezidska zajednica izolirana i zaglavljena na planini Sinjar. Bila je ljetna vrućina, ostali su bez vode. Bilo je puno staraca, puno beba, djece, žena; očajna situacija. Humanitarna situacija bila je apsolutna kriza.
I upravo je ta kriza bila neka vrsta javnog obrazloženja koje su SAD dale za sudjelovanje u bombardiranju. Pa, zapravo, od oko 100 zračnih napada koje je u to vrijeme izveo SAD, samo su dva bila u blizini planine Sinjar. Ostali su svi bili u blizini naftnog grada Erbila, kurdskog naftnog grada u sjevernom Iraku. Kurde, Jezide, Kurde Jezide na planini Sinjar spasili su sirijski Kurdi, ne američkim bombardiranjem, već sirijski Kurdi u savezu s organizacijom poznatom kao PKK, a to je organizacija turskih Kurda koju SAD smatraju teroristička organizacija.
Dakle, Jezide spašavaju ljudi koje SAD smatra teroristima. To malo komplicira stvari. Ono što je još kompliciranije je da su se irački Kurdi oko Erbila, Sulaymaniyaha, cijele te regije proširili za 40 posto kroz ovo razdoblje američkog bombardiranja i ponovnog uvođenja američkih snaga u Irak. Ta kurdska zona sada uključuje grad Kirkuk, dugo osporavani grad s mješovitim stanovništvom, dijelom kurdskim, dijelom iračkim Arapima, a koji su Kurdi htjeli kontrolirati jer je to bogato naftno središte. U isto vrijeme i iz istog razloga, iračka vlada željela je zadržati kontrolu nad njim, držati ga podalje od kurdskih ruku.
Dakle, sada imamo situaciju u kojoj SAD vojno djeluje u savezu s iračkim Kurdima, koji jako pokušavaju podijeliti Irak, nešto čemu SAD kaže da se protivi. Dakle, sve što SAD radi, bilo u Iraku, bilo u Siriji, ima suprotan učinak kao izravan rezultat svakog od njihovih vojnih napada. Dakle, sve što čujemo iz Pentagona “Oh, imamo neke negativce. Oh, imamo nekoga i imamo kamionet pun negativaca.” Pa, sve je to lijepo i dobro, ali rezultat toga je upravo suprotan srednjoročnom do dugoročnijem cilju koji SAD ima i umjesto toga služi interesima američkih protivnika.
DB: Ostanimo samo na trenutak s Kurdima, SAD ima novu vrstu osjećaja savezništva s Kurdima, Kurdistan u Iraku, ljudi govore o novoj, neovisnoj državi, ali očito to na vrlo različite načine odjekuje u Turskoj. Mislim, ima puno više Kurda u Turskoj nego u Kurdistanu, a da ne spominjem Kurde u Iranu. Dakle, gdje to dolazi u obzir?
PB: Da, ovo je veliki problem jer ovo što sada vidimo, to je osnova za američko-turske podjele oko toga što učiniti. Razlog zbog kojeg su se Turci jako opirali igranju veće vojne uloge u Kobaniju, na primjer, sirijskom gradu koji se nalazi točno uz sirijsko-tursku granicu, jest taj što ne žele pomagati sirijskim Kurdima u postizanju veće neovisnosti .
Sirijski Kurdi su manje-više neslužbeno povezani sa sirijskom vladom. To ne znači da vole vladu, to ne znači da nužno podržavaju vladu. Ali to znači da su postigli prilično službeno približavanje sa sirijskom vladom, koja se složila da neće napadati područja sirijskih Kurda.
Dakle, kada je Turska suočena s nalaskom na ISIS, u Kobaniju, oni to ne žele učiniti jer ne žele dati više podrške sirijskim Kurdima koji se smatraju prijateljima sirijskog vođe, koji je smrtonosni neprijatelj turske vlade. Dakle, sve je nevjerojatno komplicirano.
Znate, ponovno se vraća na sve što SAD radi na jednom mjestu, ima stvarno negativan učinak na ono što pokušava raditi negdje drugdje. Turski Kurdi, koji su desetljećima vodili pravi gerilski rat protiv turske vlade, nisu bili u ratu, nisu se borili vojno, bili su angažirani u pregovorima zadnjih pet ili više godina. I obje su strane oklijevale napustiti te pregovore.
No, s druge strane, turski Kurdi promatraju svoje sunarodnjake u Siriji i Iraku, iračke Kurde i sirijske Kurde, koji ostvaruju te vojne pobjede i odjednom kontroliraju mnogo više teritorija nego prije, i to im daje ideje da možda je vrijeme da odustaneš od tih pregovora i pokušaš drugim putem. Dakle, tu je puno vrlo opasnih mogućnosti na kocki.
DB: Oh, toliko se toga događa. Pa putujemo preko Sirije do tamošnje druge granice. S Libanonom ima prometnu granicu. … Imate Palestince koji bježe iz Sirije s jedne strane i imate Hezbollah koji se pridružuje ratu sa Sirijom s druge strane. Kako to utječe na regiju, na Izrael koji je već izveo vlastite udare u Siriji? Kako gledate na to?
PB: To je jako destabilizirajuće, a na humanitarnoj razini pogubno. Ako pogledate što se dogodilo u palestinskim izbjegličkim kampovima kao što su logori Sabra i Shatila, poznati diljem svijeta po masakru nad Palestincima koji se dogodio pod vodstvom generala Ariela Sharona, tadašnjeg ministra obrane Izraela i kasnije premijera, poznatog kao mesar iz Bejruta, što je dovelo do masakra više od 2,000 palestinskih civila u dvodnevnoj raciji libanonskih kršćana, dok su izraelski vojnici davali svjetlo kako bi im omogućili ubijanje tijekom noći.
Sabra i Shatila danas su preplavljene palestinskim izbjeglicama koje dolaze u Libanon iz svojih izbjegličkih kampova u Siriji, kao i sirijskim izbjeglicama koje bježe od borbi. Izvršio je ogroman pritisak na ionako vrlo krhku, političku i fizičku infrastrukturu kampova i Libanona u cjelini.
U isto vrijeme, za mnoge Palestince u Siriji, koji su u nekim slučajevima bili prisiljeni pobjeći treći ili čak četvrti put kad su postali izbjeglice, imate. To su, mnogi od njih, izvorno bili izbjeglice u onome što Palestinci nazivaju Nakba ili Katastrofa, masovno oduzimanje 750,000 Palestinaca u ratu koji je doveo do stvaranja države Izrael 1947.-48.
Mnogi od njih prvo su našli utočište i podigli logore u Siriji. Ti su kampovi kasnije popunjeni izbjeglicama iz rata '67. Neki od njih bili su ljudi koji su otišli tijekom rata '67., pobjegli u Jordan, a zatim 1970., tijekom operacije Crni rujan, protjerani treći put, sada su našli utočište u Siriji. A sada po četvrti put ponovno postaju izbjeglice i bježe natrag u Libanon. Dakle, za palestinske obitelji to je apsolutno katastrofalno.
A budući da su apatridi nemaju nikakva prava. U Libanonu, na primjer, Libanon je poznat među svim arapskim zemljama koje drže veliki broj palestinskih izbjeglica, Libanon je uvijek imao daleko najstroža ograničenja u pogledu onoga što palestinske izbjeglice mogu učiniti. Ne samo da im nisu dopuštena prava državljanstva, kao što su u Jordanu iu velikoj mjeri povijesno u Siriji do početka rata, nego su im i izričito ograničena, mislim da se radi o 50-ak kategorija poslova. Da jednostavno ne smiju preuzeti te poslove. Dakle, izbjeglice, palestinske izbjeglice, druga, treća generacija izbjeglica u Libanonu, već žive nevjerojatno teškim, ograničenim, osiromašenim i razvlaštenim životom, uz uskraćivanje prava na povratak u svoju domovinu. Tako da je sve to još gore.
DB: Onda ćemo na neki način preskočiti Palestinu-Izrael i razgovarati o Egiptu, ali očito u kontekstu razgovora o Egiptu, očito je da ono što se tamo događa ima veliki utjecaj hoće li se išta promijeniti u pogledu Palestine i izraelska okupacija. Želite li razgovarati o užasnom raspletu koji smo vidjeli oko odbacivanja optužbi protiv Mubaraka zbog tehničkih razloga u sudskom sustavu. Želiš li razgovarati o tome što se tamo događa? Neki su ljudi poginuli u prosvjedima posljednjih nekoliko dana.
PB: Tehničkih problema sa sudstvom nikada nije bilo. Sudski sustav dobro funkcionira, tehnički. Problem je politički. Problem je što su sudovi instrument vojne vlade koja je državnim udarom prije godinu dana preuzela vlast, svrgnuvši prvog i dosad posljednjeg slobodno izabranog predsjednika Egipta, islamističkog vođu Mohameda Morsija. I kada je Morsi svrgnut u prosvjedima koji su rezultirali time da je vojna vlada koja je došla na vlast ubila ogroman broj ljudi. Više od 1,000 ljudi ubijeno je u jednom skupu demonstracija. Tisuće su zatvorene; Poznato je da tri novinara Al Jazeere ostaju u zatvoru bez ikakvih dokaza, optuženi da su pristaše Muslimanskog bratstva. Bez, opet, bez ikakvih dokaza. To su potpuno sekularni [novinari]. Dvojica od njih čak nisu ni Egipćani.
Dakle, stanje ljudskih prava u Egiptu je katastrofalno. I u posljednjih nekoliko dana sudovi, sudovi pod kontrolom vlade, odustali su od bilo kakvih napora u pogledu odgovornosti Mubaraka i njegova dva sina i njihovih najviših dužnosnika. I sve su optužbe odbačene. Očekuje se da će izaći svaki čas. A u nekim prosvjedima koji su pozdravili tu odluku ubijeno je još nekoliko ljudi. Ali u isto vrijeme došlo je do porasta islamističkih oporbenih boraca, ekstremističkih milicija raznih vrsta, koje djeluju na neki način neodgovorne ikome na egipatskom Sinaju.
Jedan je od rezultata te odluke Vlade koja ih dosad nije uspjela spriječiti u povremenim napadima na vojne ciljeve. Ubili su neke vojnike. U jednom velikom napadu ubili su 31 vojnika, no odgovor vlade bio je, među ostalim, stvaranjem takozvane tampon zone duž granice između egipatskog Sinaja i Pojasa Gaze. Što je značilo ne samo zatvaranje tunela koji su korišteni za krijumčarenje kritično potrebnih građevinskih potrepština, hrane i drugih potrepština u Gazu, već su također trajno zatvorili prijelaz Rafah koji je bio posljednji preostali način za ulazak ili izlazak stanovnika Gaze.
Od sada, Gaza je potpuno okružena bez otvorene granice, bez ikakvog načina da uđe ili izađe. Studenti koji imaju stipendije za studiranje u cijelom svijetu ne mogu otići do veleposlanstava da podignu svoje vize, ne mogu otići da započnu studij. I jednostavno gube stipendije. Gube pravo na školovanje. Pacijenti kojima je očajnički potrebno liječenje raka u Kairu, ne mogu izaći. Četiri stotine do pet stotina kuća je uništeno. Ovo su egipatske kuće, na egipatskoj strani Rafaha, koje su po kratkom postupku otpuštene i rečeno im je da odu živjeti negdje drugdje.
Dakle, situacija na Sinaju je apsolutno uzavrela. A stanje ljudskih prava u Egiptu postaje sve gore i gore. Dakle, situacija tamo postaje sve gora i kao odgovor na to barem jedna od ekstremističkih organizacija koje djeluju na Sinaju objavila je svoju novu odanost ISIS-u. Dakle, sada povezuje nestabilnost u Egiptu izravno s krizom ISIS-a u iračko-sirijskoj regiji. Tako da vrlo brzo postaje raširena regionalna stvarnost s kojom se suočavamo.
DB: I odjekuje li to u militantnoj palestinskoj zajednici koja je, znate, na rubu... ne možete čak ni reći očaja u smislu onoga što se tamo događa; posljednji pokolj s Izraelom. Mislim, čini mi se da je militantnost, sljedeća intifada iza ugla, ako ne sada ovdje.
PB: Pa, mislim da moramo biti oprezni. Nema sumnje da očaj raste, i ne raste samo za militante. Raste za obične ljude, za djecu, za obitelji, za trudnice, za svaki mogući sastavni dio društva kojeg možete zamisliti. Ljudi su očajni. Nema posla, nema novca, sve više nema hrane. Devedeset posto vode u Gazi, a ima je vrlo malo, 90 posto nije za ljudsku prehranu. Uskraćeno je sve što vam je potrebno za normalan, pristojan ljudski život. Dakle, očaj je apsolutno u porastu.
Kada govorimo o još jednoj intifadi, mislim da je jedan način da to vidimo da je treća intifada u tijeku već duže vrijeme, a ova je međunarodna intifada. I uglavnom je nenasilan. Uvelike ga vodi globalni BDS pokret, Pokret za bojkot, otuđenje, sankcije koji postaje sve moćniji ovdje u SAD-u i iznimno je moćan u Europi i na mjestima poput Južne Afrike i drugdje.
Ali to je također situacija u kojoj je poziv za BDS došao od palestinskog civilnog društva koje je sve više najpriznatije vodstvo palestinskog naroda, u vrijeme kada i Hamas i Fatah, dvije vodeće palestinske stranke gube tlo pod nogama, gube podršku , gube sposobnost govoriti u ime svojih birača, pa čak i razgovarati s njima.
Dakle, ne mislim da ćemo vidjeti nešto poput druge intifade koja je bila prilično nasilan ustanak protiv iznimnog izraelskog nasilja okupacije. To nasilje, okupacijsko nasilje je u apsolutnom porastu posljednjih godina, kao što ste spomenuli, ovaj 50-dnevni napad na Gazu od prošlog ljeta bio je samo najnoviji. Ali širenje naselja, uništavanje domova, uhićenja, ubojstva tjeraju ljude u potpuni očaj.
Ne mislim da to nužno znači da će se pretvoriti u nasilni ustanak. Mislim da je već u tijeku niz ustanaka, od kojih su neki nenasilni, veći dio je nenasilan, ali zasigurno su neki vidjeli ono što smo mi vidjeli neki od tih pojedinačnih ljudi koji jednostavno izgube kontrolu i postoji Eksplozija. Kad su ljudi jednostavno gurnuti do krajnjih granica. I vidjeli smo takve vrste pojedinačnih djela koja ne predstavljaju intifadu. Nisu organizirani, nitko ih ne vodi, nisu dio organizacija. Oni su jednostavno očajni pojedinci koji su dovedeni do kraja svoje tolerancije. Opasnost od toga sigurno postoji.
Dennis J Bernstein voditelj je emisije “Flashpoints” na radio mreži Pacifica i autor Posebno izdanje: Glasovi iz skrivene učionice.
NATO […] je glumio želju da porazi ISIS, ali nije uspio razotkriti i iskorijeniti multinacionalno sponzorstvo ISIS-a i što je još važnije, odbio je presjeći njegove opskrbne linije – osnovni preduvjet svake vojne strategije.
Prijetnja ISIS-a je cijelo vrijeme bio NATO
Linije opskrbe ISIS-a koje vode s teritorija NATO-a ne bi trebale biti iznenađenje.
Kao što je objavljeno još od 2007., SAD i njegovi regionalni suučesnici urotili su se da iskoriste Al Qaidu i druge naoružane ekstremiste u pokušaju da preurede Sjevernu Afriku i Bliski istok. Bio bi to novinar Seymour Hersh, dobitnik Pulitzerove nagrade u svom članku, "Preusmjeravanje: koristi li nova politika administracije našim neprijateljima u ratu protiv terorizma?" koji je izričito naveo (naglasak dodan):
Kako bi potkopala Iran, koji je pretežno šijitski, Bushova administracija odlučila je, zapravo, rekonfigurirati svoje prioritete na Bliskom istoku. U Libanonu, administracija je surađivala sa vladom Saudijske Arabije, koja je sunitska, u tajnim operacijama koje imaju za cilj oslabiti Hezbollah, šijitsku organizaciju koju podupire Iran. SAD je također sudjelovao u tajnim operacijama usmjerenim protiv Irana i njegovog saveznika Sirije. Nusprodukt ovih aktivnosti bilo je jačanje sunitskih ekstremističkih skupina koje zastupaju militantnu viziju islama i neprijateljski su raspoložene prema Americi i simpatiziraju Al Qaidu.
Naravno, ove "ekstremističke skupine" koje "zastupaju militantnu viziju islama" i "naklonjene su Al Qaidi", doslovno opisuju "Islamsku državu". ISIS predstavlja NATO-ovu plaćeničku ekspedicionu silu, pustošeći svoje neprijatelje preko posrednika od Libije u sjevernoj Africi do Libanona i Sirije na Levantu, do Iraka, pa čak i do granica Irana. Njegove naizgled neiscrpne zalihe oružja, novca i boraca mogu se objasniti samo multinacionalnim državnim sponzorstvom i sigurnim utočištima koje osigurava NATO neprijatelji ISIS-a – prvenstveno Sirije, Hezbollaha, Irana i Iraka – koji ne mogu napasti.
Njemački DW izvještava da linije opskrbe ISIS-a polaze iz NATO-ove Turske
Autor: Tony Cartalucci
http://landdestroyer.blogspot.com/2014/11/breaking-germanys-dw-reports-isis.html
Pojava ISIS-a/ISIL-a duboko je povezana s nadolazećim izlaskom SAD-a iz Afganistana. Prema nekim vjerodostojnim izvješćima, samo tijekom prošle godine u akciji u Afganistanu nestala je američka vojna oprema vrijedna 420 milijuna dolara. Prema nedavnom izvješću Pentagona, 156,000 komada hardvera, uključujući sofisticirane sustave oružja, vozila i komunikacijsku opremu nestalo je u zrak u fiskalnoj godini 2013. Izvješće je također otkrilo da između 2006. i 2010. 133,557 komada opreme procijenjenih na 238.4 milijuna dolara nije moglo biti uračunat. S obzirom na sumnju da je vojna oprema isporučena ISIS-u, ne može se kategorički poreći da su brojke navedene u navedenom izvješću obmanjujuće. To je također potvrdila Karen Kwiatkowski, umirovljena pukovnica američkog zrakoplovstva, kada je za Reuters rekla da 'vjerojatno nedostaje mnogo više od onoga što je navedeno u ovom izvješću glavnog inspektora.' €
Da bismo razumjeli ovaj složeni razvoj, treba imati na umu još neke povezane događaje koji su se dogodili tijekom posljednjih godinu dana. Američki predsjednik Barak Obama, za kojeg se zna da je do danas izveo najmanje sedam invazija/ofenziva, na dosad neviđen način navodno je u posljednjih godinu dana odlučio američkom Kongresu prepustiti odluku o napadu ili nenapadu na Siriju. Razlog za ovu promjenu Obamine administracije je više taktički nego politički. Drugim riječima, Obama to nije učinio iz poštovanja prema ustavnim procedurama, već kao taktiku zavođenja javnog mnijenja; jer, ispravno se shvatilo da je zauzimanje strane u sirijskom građanskom ratu bio loš potez u odnosima s javnošću budući da je al-Qaeda također bila u savezu sa sirijskim pobunjenicima protiv Assadove vlade. S druge strane, postojao je i mučni problem kemijskog oružja. Bila bi loša strategija od strane SAD-a da se Sirija bombardira dok su se pobunjenici koje podržava SAD borili na terenu—otuda, ponuda američkog ministra vanjskih poslova Assadu da preda kemijsko oružje kao preduvjet za opozivajući pobunjenike. Međutim, kao rezultat uspješne ruske intervencije u ovom trenutku, SAD je morao angažirati UNO, a kao rezultat toga, nezavidan zadatak uklanjanja sirijskog kemijskog oružja na kraju su preuzeli Ujedinjeni narodi, ostavljajući nema izgovora za SAD da napadnu i bombardiraju Siriju.
Međutim, SAD nikad nije bio zadovoljan uklanjanjem kemijskog oružja; jer, pravi problem nikada nije bilo oružje; pravi problem je bio i još uvijek jest svrgnuti Assadov režim i zamijeniti ga onim koji je osjetljiviji na zaštitu interesa SAD-a. Zapravo, od Washingtona, koji je prethodno otvoreno iznio svoje namjere pomaganja pobunjenicima da uzurpiraju izabranog vođu Sirije, nikada se nije moglo očekivati da zauvijek zatvori poglavlje o Siriji; umjesto toga, smislio je novu strategiju—otuda, 'iznenadna' pojava ISIS-a na horizontu i nestanak vojne opreme iz Afganistana. Kao takvo, nije slučajnost da su se svi ovi događaji dogodili tijekom posljednjih godinu dana. Slično tome, nije slučajnost da je pojavi ISIS-a na horizontu prethodila opskrba istom robom i hardverom koji su ‘misteriozno’ nestali u Afganistanu. Ipak, dalje su ga pratili videozapisi koje je ISIS postavljao, jedan za drugim, a koji pokazuju odrubljivanje glava američkim i britanskim novinarima, što je omogućilo SAD-u i njegovim saveznicima da mobiliziraju javno mnijenje da učine ono što nisu mogli prije samo godinu dana: napad sirijski teritorij.
Iako su se SAD, do sada, prekvalificirale da ne idu do kraja protiv sirijske vojske, to ne znači da Pentagon neće promijeniti svoju opremu s 'obrambene strategije' na sveobuhvatnu ofenzivu protiv Sirije.
ISIL: Priča o osvajanju Bliskog istoka
Salman Rafi Sheikh
http://journal-neo.org/2014/12/05/the-story-of-the-middle-eastern-conquest/
Neocon PNAC politika bila je/jest uspješna politika u ime Izraela sa SAD-om kao mlađim partnerom.
“Bili smo iskorišteni. Bili smo izdani. I mi smo napušteni.''
..
citat veterana iračkog rata Tomasa Younga koji je poslan u Irak.
http://www.informationclearinghouse.info/article40241.htm
Općenito smatram da je Phyllis Bennis na 'moralno visokoj' strani u većini ovih pitanja, ali sigurno je bilo neke nepovezane sintakse u ovom prijepisu. Ponekad sam pomislio da je mislila da je bombardiranje ISIS-a loša ideja jer bi to pomoglo Siriji. Pretpostavljam da bi Kurdima moglo ići na bilo koji način, ali budući da je naš 'saveznik' Turska sklopila dogovor s Rusijom o naftovodu, svaki osjećaj o tome na čijoj je strani tko stoji ostaje za hvatanje. Sada kada imamo kandidata za ministra obrane s diplomom iz teorijske fizike i srednjovjekovne povijesti i šefa CIA-e pod nadimkom "Sheik Brennan", čini se da se Strangeloveovske sile kaosa približavaju kritičnoj masi - kao u masovnim žrtvama. Naši vojni geniji sigurno imaju Grand Mal napade – tisuće Sirijaca prijete da će umrijeti od gladi, uskraćujući tako Samanthi Powers bilo kakvu priliku da se sa suznim očima izjasni kako bi okrivila Assada i vodila kampanju za 'humanitarno bombardiranje'. Sranje, svi znaju da su bombe jeftinije od hrane, zar ne?
Nekoliko medija zadivilo se izgledom WB-57 iz doba hladnog rata uočenog u zračnoj bazi u Djiboutiju, jednoj od male flote koju održava NASA. Elegantne linije ovog visinskog bombardera nejasno podsjećaju na estetski ugodne rane britanske dizajne poduprte filozofijom da, "Ako izgleda dobro, dobro će letjeti". I izgleda kako treba. Ta ogromna krila i goleme repne površine ne pružaju nikakvu skrivenost, ali to zapravo i ne trebaju. Ta stvar vjerojatno može postići stabilan let na 80,000 3 stopa. Previsok za konvencionalnu protuzračnu obranu i sposoban nositi ogroman teret... poput XNUMXD laserskog mapiranja ili radarske opreme za prodiranje u zemlju. Bilo bi savršeno za traženje neistraženih naftnih polja, neiskorištenih vodenih resursa, neotkrivenih arheoloških nalazišta ili... prikupljanje podataka za avioniku krstarećih projektila navođenih na terenu.
Iranska i sirijska protuzračna obrana su prilično dobre. Imaju rusku tehnologiju, koja uključuje ometanje GPS-a – ahilova peta ratovanja krstarećim projektilima i dronovima. Zar nikome nije čudno da samo šaljemo dronove da napadaju srednjovjekovne paklene rupe poput Afganistana i Jemena? Vjerojatno zato što je čak i Curtis P-40 iz Drugog svjetskog rata mogao odbiti dron. Dakle, niskoleteće krstareće rakete koje izbjegavaju radar su rješenje, ali problem je to dosadno ometanje GPS-a. Vođenje terena je odgovor!
Ako sam dobro razumio, Phyllis primjećuje da smo već izgubili tri zrakoplova iznad teritorija ISIS-a. Moje molitve su s pilotima ako se izvuku. Budući da smo prekršili Ženevske konvencije, sumnjam da mogu očekivati human tretman. Recite, je li netko čuo za egipatski skandal Watergate? Zbog toga Nixon i vodoinstalateri izgledaju kao dječaci iz zbora. Kad već govorimo o humanom postupanju, čak su izgradili cijeli lažni zatvor kako bi smjestili Morsija, samo da izgleda kao da nije nezakonito pritvoren. Da, vjerojatno bi bilo bolje da pokrenemo ovaj rat prije nego još jedan od naših korumpiranih, potpomognutih pučističkih saveznika zapadne u teške trenutke. Jen Psaki je to najbolje rekla: "Općenito, i dalje vjerujemo da će poštivanje nepristranih standarda odgovornosti unaprijediti politički konsenzus o kojem ovisi dugoročna stabilnost i gospodarski rast Egipta." Da, to je ulaznica - nepristrani standardi . I milijardu dolara godišnje izravno u el Sissijev džep. Kakva pogodba! I, u skladu s nepristranim standardima, možemo jednostavno baciti novčić. Glave, to je Sirija, repovi to je Iran.
Zar nikome nije čudno da dronove šaljemo samo da napadaju srednjovjekovne paklene rupe poput Afganistana i Jemena? Vjerojatno zato što je čak i Curtis P-40 iz Drugog svjetskog rata mogao odbiti dron. Dakle, niskoleteće krstareće rakete koje izbjegavaju radar su rješenje, ali problem je to dosadno ometanje GPS-a. Vođenje terena je odgovor!
Volio bih da nisam vidio tvoju objavu, jer sam posvuda tražio informacije o navođenju na terenu. :)
Prvo zapažanje je dobro. Trenutna serija 'ubojitih' dronova bila bi lak plijen za neke vrlo stare letjelice. Ali ne bi li ista vrsta zrakoplova (ili privezani baloni ili radio tornjevi) mogli imati senzore za otkrivanje ispušnih plinova nadolazećih projektila? Ili čak signale koje moraju emitirati kako bi pretražili okolni teren i održali visinu. Ove emisije nisu značajne, ali su dovoljno stvarne.
Čini se da je jedan problem s TERCOM-om to što putanja leta ne može odstupati. Neprijatelj koji gleda vlastitu kartu mogao bi pronaći senzore i oružja na najočiglednijim stazama.
Iranci tvrde da su "prevarili" naprednu američku bespilotnu letjelicu koju su srušili 90% netaknutu. Ne bi li se to moglo učiniti kada se otkrije projektil? Odletite neprijateljskom napravom u najbliže brdo ili čak u tlo.
Tijekom moje potrage otkrio sam kolegu koji je razmišljao na način na koji sam ja pokušavao.
http://www.military.com/NewContent?file=Buff_112403
Ali ako sve drugo ne uspije, postavljanje obrambenog naoružanja mornaričkog terminala na kopno zaštitilo bi instalacije visoke vrijednosti. Jedan od njih koristi golemi top u A-10 da ugasi jebeni metalni zid.
Druga mogućnost: pozovite Nacionalnu gardu i postavite ih na ključna mjesta s MANPAD-ovima. Promatrači su mogli ovako obavijestiti mrežu: "Vrući ide niz dolinu prema tebi, Vern." Podzvučne rakete nisko prizemne bile bi lako meso za organiziranu postavu. Ali morali bi imati pripreme za vrlo brze reakcije.
"malo neuredno, zar ne?"
Bennis nudi iste zabune koje smo mjesecima slušali od Paula Pillara i Ivana Elanda.
Očito Consortium News vjeruje da se čitatelji "ne mogu nositi s istinom" da je Al Qaeda/al Nusra/ISIS plaćenička teroristička vojska koju podržavaju SAD, NATO i njihovi regionalni arapski i izraelski saveznici.
SAD ulazi dublje u Bliski istok, s onima koji jedu jetru i dekapitatorima u avangardi.
Imati “visok moral” je liberalna/progresivna tradicija. Zvuči veličanstveno i vrlo je uvjerljivo. Gotovo nikad ništa ne RJEŠAVA.
RE: SAD i Sirija:
Još prošle veljače 2014. SAD
pridružila svakoj drugoj članici UN-a
Vijeće sigurnosti treba donijeti S RES/ 2139(2014). U točki # 14 (stranica 4 dokumenta) SAD je podržao napad Sirije na “teroriste” (jezik rezolucije). Rezolucija je pozvala sve da pomognu Siriji u borbi protiv ovih militanata, sada poznatih kao "ISIS". Budući da su SAD odmah podržale "promjenu režima" u Siriji (ali ne i u Saudijskoj Arabiji, Izraelu itd.), ova jednoglasna rezolucija je odmah zaboravljena - Washington ju je pokopao.
Washington je očito ostao “hladan” oko pomoći Siriji i njezine zaštite
suverenitet. (Napomena: SAD-CIA je imala Siriju
kao posebno odredište za mučenje kroz
CIA-in program "izvanrednih predaja".)
Svi u Vijeću sigurnosti UN-a
bio na brodu. Vijeće je zadržalo
da bez poraza ovih skupina ne bi moglo biti političkog rješenja itd.
(Pogledajte tekstualnu točku # 14).
Da su SAD pružile takozvanu "nesmrtonosnu" pomoć Siriji, što nam je rečeno da jest
pod uvjetom da figleaf "moderira" the
situacija bi bila sasvim drugačija.
— Peter Loeb, Boston, MA SAD