Američki neokonzervativci su bijesni jer je predsjednik Obama navodno poslao pismo iranskom vrhovnom vođi Aliju Khameneiju u kojem očito poziva na ustupke u nuklearnim pregovorima i spominje zajedničke interese u borbi protiv radikala Islamske države, ali pismo bi moglo odražavati pametnu diplomaciju, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar .
Paul R. Pillar
Rafali kritika, od onih koji se uporno protive bilo kakvom poslovanju s Iranom, i onih koji se uporno protive svemu što radi Barack Obama, a koji uključuju neke od istih ljudi, pismo koje je gospodin Obama navodno poslao vrhovnom vođi Irana može se lako odbaciti iz više razloga.
Tu je, za početak, spektakl kritičara koji se dižu oko pisma čiji sadržaj nitko od nas izvan uprave, uključujući kritičare, nije vidio. Imamo samo opći smisao, od Vol Strit novine izvješće koje je izbilo ovu priču, o poruci koju je pismo prenijelo.
Predsjednik Barack Obama razgovara s predsjednikom Irana Hassanom Rouhanijem tijekom telefonskog razgovora u Ovalnom uredu, 27. rujna 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Također postoji staro mišljenje da puko komuniciranje s drugom stranom, bilo licem u lice ili pisanim putem, na neki način pokazuje slabost i/ili predstavlja nagradu drugoj strani. Nije ni jedno ni drugo; komunikacija nam je alat za izražavanje i ostvarivanje vlastitih preferencija i ciljeva te za istraživanje načina za postizanje tih ciljeva.
As Bilježi Farideh Farhi, većina ljudi koji se protive pismima koja se šalju iranskom vrhovnom vođi prethodno su se na isti način protivili bilo kakvoj diplomaciji s Iranom uopće, diplomaciji koja je već postigla velika ograničenja iranskog nuklearnog programa koje su bile godine nema komunikacije nesposoban postići.
Tu je i gruba, nepromišljena primitivnost priljepljivanja etikete neprijatelj na nekoga i ponašati se kao da je puka etiketa dovoljan razlog da ne poslujemo s tim nekim, pa čak ni da komuniciramo s njim, bez ikakve pozornosti koja se pridaje najboljim načinima za postizanje vlastitih ciljeva.
Tako imamo Johna ("bomba, bomba, bomba Iran") McCaina koji kaže da su "oni (Iran) naši neprijatelji" i da je svaka američka vanjska politika koja se bavi Iranom "izvan kolosijeka". Imamo i Mitta Romneya koji je rekao da je slanje pisma bilo “toliko izvan granica, bio sam zapanjen. Ostao sam bez riječi. Ispravna vrsta pristupa u odnosima s Iranom je da ih smatramo izopćenicima, a njihove vođe se izbjegavaju.”
Etiketistički pristup vanjskoj politici, predstavljen ovim komentarima, pomaže zadovoljiti porive onih koji iz vlastitih razloga trebaju neprijatelja a za koga Iran je dugo ispunjavao tu ulogu, ali to svakako nije dobar način za promicanje američkih interesa.
Međutim, prije nego što prijeđemo dalje od ovog najnovijeg primitivizma, ovdje postoji lekcija u vezi s povezivanjem, utjecajem i raspoređivanjem resursa SAD-a u pitanjima u kojima su interesi SAD-a paralelni s interesima drugih država.
Kada su prošle godine Sjedinjene Države sa svojim P5+1 partnerima započele ozbiljne pregovore s Iranom nakon što je Hassan Rouhani postao iranski predsjednik, dvije su se strane mudro složile da će se usko usredotočiti na iranski nuklearni program i sankcije povezane s nuklearnim programom. Svaka strana ima mnogo pritužbi sa suprotnom stranom u drugim stvarima, a kad bi se dnevni red počeo širiti, brzo bi se nastavio širiti u neukrotivu smorgasbord pitanja.
Ali svaka strana je, i trebala bi biti, svjesna kako bi završetak nuklearnog sporazuma pomogao da se otvore vrata poslovanju na obostranu korist o drugim pitanjima u regiji na kojemu su paralelni interesi SAD-a i Irana.
Prije nekog vremena netko iz iranskih dužnosnika javno je komentirao kako bi završetak nuklearnog sporazuma mogao dovesti do učinkovitije akcije Irana i SAD-a protiv najnovije bliskoistočne prijetnje dana, grupa ponekad poznata kao ISIS.
Komentar je bio znak za protivnike Obamine administracije u Washingtonu da još jednom optuže administraciju da je slaba i da je dopustila da bude iskorištena za sklapanje lošeg dogovora. U onome što se javno zna o pregovorima i pregovaračkom ponašanju SAD-a nema apsolutno nikakvih dokaza da je ova optužba istinita.
Osim toga, iranski komentar nije bio čak ni izričit pokušaj iskorištavanja utjecaja, već točna izjava o nekim vjerojatnim mogućnostima koje otvara sklapanje sporazuma.
Iako ne znamo točan sadržaj, smisao da je Vol Strit novine izvješće nam daje o nedavnom pismu ajatolahu Khameneiju je da je to bio pokušaj da se ajatolah uvjeri da podrži dodatne iranske ustupke potrebne za dovršenje sporazuma.
Kao dio tog napora uvjeravanja, pismo je navodno aludiralo ne samo na izravne koristi za Iran koje bi bile povezane s dogovorom, već i na izglede za učinkovitiju akciju protiv ISIS-a, drugim riječima, ista vrsta komentara, prenijeta u obrnuti smjer, kako se ranije čulo iz Teherana.
Domaći protivnici SAD-a koji su prihvatili taj raniji komentar trebali bi biti zadovoljni što Obamina administracija okreće ploču i da, ako postoji implicitna poluga koju treba iskoristiti, Sjedinjene Države je koriste.
Koja će strana uspjeti u takvim manevrima ovisi o tome kome je više stalo do problema o kojima je riječ. Sjedinjene Države izgubile su Vijetnamski rat jer je vijetnamskom protivniku, koji je jahao nacionalističke osjećaje u korist ujedinjenja svoje zemlje i oslobađanja od strane dominacije, bilo više stalo do ishoda nego Sjedinjenim Državama.
U onoj mjeri u kojoj možemo napraviti takve usporedbe (a doduše, možemo ih napraviti samo neizravno zaključivanjem, jer izravne međunacionalne usporedbe, poput međuljudskih usporedbi, korisnosti nisu stvarno moguće), čini se da je Iran strana koja želi nuklearni sporazum više.
Najbolji pokazatelj toga je Zajednički akcijski plan koji je postignut prošle godine i u kojem je Iran očito učinio većinu ustupaka, zamrzavajući ili poništavajući dijelove svog nuklearnog programa koji su bili najvažniji u zamjenu za relativno manje ublažavanje sankcija.
Također se čini da je Iranu više stalo do zaustavljanja i povratka ISIS-a. Iranci su bili mnogo aktivniji na terenu, uz veću cijenu i rizik, u pomaganju iračkoj vladi u borbi protiv ISIS-a nego što su to do sada bile Sjedinjene Države. To nije iznenađujuće i prikladno.
Iranci imaju više razloga za zabrinutost zbog ISIS-a nego mi. Oni žive u istom susjedstvu i imaju izravnije ugrožene interese od strane ISIS-a nego mi, za koje postoji veća vjerojatnost da ćemo biti ugroženi samo kao posljedica našeg vlastitog angažmana protiv grupe i osvete koja bi proizašla iz toga.
Prethodni skup činjenica čini stanje stvari koje bi nas trebalo zadovoljiti. Ne samo da smo bolje pozicionirani igrati igru implicitne poluge; također možemo vidjeti kako Iran poduzima više teških zahvata protiv ISIS-a, sada i nakon nuklearnog sporazuma, ali s još više mogućnosti za učinkovitu koordinaciju takvih napora protiv ISIS-a nakon sporazuma. Neki Amerikanci, međutim, dopuštaju da ih njihov iranofobični, etiketirani pristup vanjskoj politici navede da ovom darovanom konju gledaju u usta.
Također gubimo dio svoje prednosti svaki put kad kažemo ili učinimo nešto što tako izgleda we više brinu o sudbini ISIS-a nego Irancima. Predsjednik Obama zaslužuje kritiku ne zato što je slao pisma ajatolahu i spominjao ISIS u njima, već zato što je govorio stvari i premještao trupe na načine koji potiču dojam da je ISIS važniji nama nego Iranu.
A američki jastrebovi zaslužuju kritiku što više guraju g. Obamu u ovom smjeru, što potkopava njihovu vlastitu tvrdnju da su zabrinuti zbog povećanja pregovaračke moći protiv Irana. Ovo je još jedan primjer ponavljajuće tendencije u američkoj vanjskoj politici, a to je inzistiranje na tome da Sjedinjene Države budu toliko ispred u rješavanju problema da saveznici, kao i protivnici, postanu slobodni jahači umjesto da rade ono što bi trebao biti njihov udio u pedaliranje.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Irancima je "stalo" do ISIS-a, ne zato što su željni obavljati "teške poslove" za SAD, već zato što žele spriječiti američko-izraelsko-britansko-saudijski-katarski projekt promjene režima od invazije na njihov teritorij, boreći se protiv njih u Iraku je tako da se ne moraju boriti protiv njih kod kuće. Iranci također žele ispasti "kooperativni" kako bi se ukinuo režim teških sankcija. Đavolja oklada, u najmanju ruku.
Dok se SAD očajnički pokušava odreći odgovornosti za stvaranje i održavanje ISIS-a kroz neuvjerljivu propagandnu kampanju, teroristički napadi pod lažnom zastavom na 'domovinu' i niz sve besmislenijih, orkestriranih slamnatih pobjeda u Iraku i Siriji - Damask, Bagdad i Teheran vode pravu borbu protiv ISIS-a.
SAD očito planira štititi ISIS što je dulje moguće pod krinkom da su jedina sila koja se 'bori protiv njega', dok se ISIS konsolidira i kreće prema zapadnim određenim ciljevima. U procesu "borbe" protiv ISIS-a, SAD uspijeva uništiti sirijsku infrastrukturu i obranu. SAD, međutim, nije uspio u pokušajima da isključi sirijske, iračke i iranske snage iz suprotstavljanja prijetnji ISIS-a i sada regija svjedoči utrci između ISIS-ovog neizbježnog uništenja i američkih pokušaja da sruši Damask prije nego što ISIS nestane iz njega svoj geopolitički alat.
ISIS je američka pobunjenička vojska iz snova
Autor: Tony Cartalucci
http://journal-neo.org/2014/11/10/isis-is-america-s-dream-rebel-army/
SAD, Izrael i njihovi regionalni saveznici javno su izjavili da je krajnji cilj njihove kampanje 'promjene režima' na Bliskom istoku bio razbijanje sirijsko-iranskog saveza.
S očiglednim neuspjehom plana A da se demontira samoproglašena protuizraelska i protuamerička sirijsko-iranska 'Osovina otpora' prisilnom 'promjenom režima' u Damasku, regionalni savez predvođen SAD-om okrenuo se nedavno svom planu B da u Iraku prekine zemljopisni kontinuitet te osi.
Ovo je završnica strategije predsjednika Baraka Obame, koju je prošlog 10. rujna objavio kao navodnu protiv Islamske države (IS).
To bi barem u doglednoj budućnosti zaustavilo sve potpisane i predviđene trilateralne ili bilateralne iranske, iračke i sirijske mreže plinovoda za prijenos nafte i plina iz Irana i Iraka do sirijske obale na Sredozemnom moru.
Izraelski pukovnik (rez.) Shaul Shay, znanstveni suradnik u Centru za strateške studije Begin-Sadat i bivši zamjenik čelnika Izraelskog vijeća za nacionalnu sigurnost, prošlog je 21. siječnja u pisanom obliku predvidio ono što je nazvao 'Salafijski polumjesec' opasno se pojavljuje da izazove "šiitski polumjesec".
“Sve veća uključenost sunitskih selefijskih džihadista u Iraku (od 2003.), među pobunjenicima u Siriji (od 2011.) i u Libanonu stvorila je 'selefijski polumjesec' … od Diyale [u istočnom Iraku] do Beirut', napisao je.
'Pozitivan ishod' ovog selefijskog polumjeseca 'bit će pad iranskog utjecaja u regiji', zaključio je Shay.
Teorije zavjere na stranu, krajnji ishod je sektaški sunitski vojni i politički klin zabijen u iračku geografsku vezu iransko-sirijskog saveza u trokutu koji graniči s Turskom na sjeveru, Iranom na istoku, Jordanom na zapadu i Saudijskom Arabijom na zapadu. južno i proteže se od sjeveroistočne Sirije do iračke pokrajine Diyala koja graniči s Iranom.
Irački Kurdistan već je zapravo neovisna država i odsječen od središnje vlade u Bagdadu, ali također odvaja Iran i Siriju i podržava ga ista koalicija protiv IS-a predvođena SAD-om.
Usred dezinformacija i dezinformacija, činjenica je da se prijetnja IS-a koristi kao dimna zavjesa za zbunjivanje i zamagljivanje ove stvarnosti.
Kraj igre američke strategije 'Islamske države'
Autor: Nicola Nasser
http://www.globalresearch.ca/the-endgame-of-the-us-islamic-state-strategy/5413399
“Sjedinjene Države izgubile su Vijetnamski rat jer je vijetnamskom protivniku, koji je jahao nacionalističke osjećaje u korist ujedinjenja svoje zemlje i oslobađanja od strane dominacije, bilo više stalo do ishoda nego Sjedinjenim Državama.”
Sjedinjenim Državama nije bilo dovoljno “stalo” u Vijetnamu? Koliko bi još milijuna mrtvih Vijetnamaca bilo da je SAD više "brinuo"?
Državni poglavar i najviši politički i vjerski autoritet u Islamskoj Republici Iran naziva se Vrhovni vođa Irana (perzijski: ولی ٠قیه ایران‎, vali-e faghih-e iran, lit. Čuvar Irana, ili رنقلاب, lit. Vođa revolucije).
Radno mjesto je ustanovljeno ustavom u skladu s konceptom skrbništva nad islamskim pravnicima. Titula “Vrhovni” vođa (perzijski: ولی ٠قیه, vali-e faghih) često se koristi kao znak poštovanja; međutim, ova terminologija se ne nalazi u ustavu Irana, koji se jednostavno odnosio na "Vođu" (rahbar).
Ali Hosseini Khamenei (perzijski: علی Øسینی خامنه‌ای‎), rođen 1939., drugi je i trenutni vrhovni vođa Irana i šiitski klerik.
Vođa je moćniji od predsjednika Irana i imenuje čelnike mnogih moćnih položaja u vojsci, civilnoj vlasti i pravosuđu. Izvorno je iranski ustav navodio da Vođa mora biti Marja'-e taqlid, najviši svećenički činovnik i autoritet za vjerske zakone u Usuli Twelver Shia Islamu. Međutim, 1989. godine, ustav je izmijenjen tako da zahtijeva jednostavno islamsku "učenost" vođe, tj. vođa može biti svećenik nižeg ranga.
Vrhovnog vođu bira i nadzire demokratski izabrana Skupština stručnjaka. Također, objavu rata i mira donosi Vrhovni poglavar zajedno s dvotrećinskom većinom Parlamenta.
Ali Khamenei je naslijedio Ruhollaha Khomeinija, vođu Iranske revolucije, nakon Homeinijeve smrti, izabran za novog vrhovnog vođu od strane Skupštine stručnjaka 4. lipnja 1989. godine.
Mandat Alija Khameneija kao vrhovnog vođe obilježen je s nekoliko velikih prosvjeda u Iranu, kao što su iranski studentski prosvjedi, srpanj 1999., iranski predizborni prosvjedi 2009–10 i iranski prosvjedi 2011–12. Također je bio predsjednik Irana od 1981. do 1989. godine.
Posve je prikladno da šefovi država Sjedinjenih Država i Islamske Republike Iran komuniciraju izravno jedni s drugima.
Prava priča ovdje je: "Kako je pismo procurilo?"
Haaretz izvještava: “Službenik je rekao da je Izrael saznao za pismo ubrzo nakon što je poslano. Informacija je stigla neizravno, kanalima koji nisu dio službenih kontakata Izraela s američkom administracijom.”
Ti "neslužbeni kanali" u osnovi se odnose na insajdere s dvostrukom lojalnošću koji rutinski ugrožavaju sigurnost SAD-a, kao što je Jeff Stein iz Newsweeka izvijestio 6. svibnja u sljedećem citatu:
“Kao što je Paul Pillar, CIA-in bivši nacionalni obavještajni časnik za Bliski istok i južnu Aziju, rekao za Newsweek, starih je navika teško riješiti se: cionisti su slali špijune u Ameriku prije nego što je Izrael uopće postojao, kako bi prikupili novac i materijale za uzrok i kasnije novonastalu državu. Ovdje su tajno nabavljene ključne komponente za izraelske nuklearne bombe. "Pronašli su kreativne i inventivne načine", rekao je Pillar, da dobiju ono što žele."
Neki se možda sjećaju špijunskog prstena Franklin-Rosen. Larry Franklin bio je VRHUNSKI ANALITIČAR PENTAGONA koji je prenosio osjetljive američke tajne operativcima AIPAC-a Steveu Rosenu i Keithu Weissmanu. FBI ih je uhvatio na djelu, ali su optužbe odbačene čim je Obamina administracija preuzela dužnost. Njihovo je opravdanje bilo da je sudac onemogućio nastavak bez ugrožavanja “osjetljivih informacija”.
Zaista osjetljivo. Boli me bok od smijanja. Ovo je smješnije od “TV gafova i praktičnih šala” Smješnije je od “Darwinovih nagrada” i “Glupih trikova s kućnim ljubimcima” zajedno. Šteta što bi nas ova vrsta nesposobnosti mogla sve pobiti. Ali čim se prestanemo smijati, zauzmimo stav licemjernog prezira prema predsjednikovim klevetnicima. Da je dobro odigrao svoje karte, sada bi odmarali u saveznoj kaznionici. Smatram da su njegovi klevetnici dostojni prezira, ali nitko ne može tvrditi da si nije sam kriv. Okružiti se Kaganiteovim think-tankerima, slugama Zaklade Heritage i WINEP-ovcima bio je poziv na ovu vrstu izdaje.
...ali nitko ne može tvrditi da si to nije sam skrivio.
Amen na to.
Moja prva naznaka da će BHO biti katastrofa bila je kada je zadržao sve one Bushove neokonce. I imenovanje Hillary za državnu tajnicu? Isuse! Bila je gora od većine ostataka.
Obama pakira čaj u vrećice AIPAC-a kukavnije od bilo kojeg republikanca, a zatim ima smjelosti gunđati dok briše bradu. Samo zbog toga, on je ispraćen pred vrata zajedno s ostatkom Demokratske stranke.