Proliferacija ekonomskih sankcija američke vlade protiv sve većeg broja zemalja i pojedinaca stvorila je zbunjenost i neprijateljstvo diljem svijeta, tjerajući neke zemlje, poput Irana i Kine, da se zbliže i prijeteći budućem gospodarstvu SAD-a, kažu Flynt i Hillary Mann Leverett.
Autori Flynt Leverett i Hillary Mann Leverett
Dok svijet čeka hoće li Iran i P5+1 postići konačni nuklearni sporazum do 24. studenoga, mi ostajemo relativno pesimistični u pogledu izgleda za takav ishod. Iznad svega, mi smo pesimistični jer će zatvaranje sveobuhvatnog nuklearnog sporazuma gotovo sigurno zahtijevati od Sjedinjenih Država da odustanu od svog (pravno neutemeljenog, arogantno hegemonističkog i strateški besmislenog) zahtjeva da Islamska Republika demontira značajan dio svojih trenutno operativnih centrifuga kao sine qua non za dogovor.
Iako bismo voljeli da smo u krivu po tom pitanju, čini se malo vjerojatnim da će Obamina administracija odustati od navedenog zahtjeva kako bi sklopila konačni sporazum.
Predsjednik Barack Obama razgovara s predsjednikom Irana Hassanom Rouhanijem tijekom telefonskog razgovora u Ovalnom uredu, 27. rujna 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Alternativno, konačni dogovor postao bi barem teoretski moguć ako bi Iran pristao demontirati znatan dio svojih trenutno operativnih centrifuga, kao što Washington i njegovi britanski i francuski partneri zahtijevaju. Međutim, ne vidimo znakove da je Teheran sklon to učiniti.
Samo prošli tjedan, zamjenik ministra vanjskih poslova Abbas Araqchi Ponovio da će u bilo kojem sporazumu "svi nuklearni kapaciteti Irana biti očuvani i nijedno postrojenje neće biti zatvoreno ili čak suspendirano i nijedan uređaj ili oprema neće biti demontirani."
Ipak, gotovo bez obzira na stanje nuklearne diplomacije SAD/P5+1 s Iranom za mjesec dana, odnosi Islamske Republike s nizom važnih država vjerojatno će ući u novu fazu. Među tim državama Kina se posebno ističe.
Kako bismo istražili povijesne čimbenike i suvremenu dinamiku koja oblikuje buduću putanju kinesko-iranskih odnosa, napisali smo radni dokument, Američka hegemonija (i oholost), iransko nuklearno pitanje i budućnost kinesko-iranskih odnosa. Objavljeno je na internetu (vidi ovdje za preuzimanje) kao dio serije istraživačkih radova o pravnim studijama prava države Penn State. Uskoro će biti objavljeno kao poglavlje u nadolazećem svesku o Povezanost Bliskog istoka i istočne Azije u nastajanju.
Kako napominje naš list, Narodna Republika Kina i Islamska Republika Iran su tijekom posljednja tri desetljeća “stvorile višedimenzionalne odnose suradnje, s naglaskom na energetiku, trgovinu i ulaganja te regionalnu sigurnost”. Za to postoje uvjerljivi razlozi. Između ostaloga, oba su politička poretka nastala iz revolucija posvećenih obnovi neovisnosti i suvereniteta svojih zemalja nakon duljih razdoblja dominacije stranih, prije svega zapadnih sila.
Danas obje provode ono što opisujemo kao "kontrahegemonističku" vanjsku politiku, posebno vis-Ã -vis Sjedinjene Države. No, dok primat SAD-a potiče bliže kinesko-iranske veze, on je također spriječio te veze da napreduju onoliko koliko bi inače mogle, osobito na kineskoj strani.
Tijekom godina, Peking je pokušao uravnotežiti svoje interese u razvoju veza s Teheranom sa svojim interesom za održavanjem barem relativno pozitivnih odnosa s Washingtonom. Naš rad ispituje niz trendova koji smanjuju spremnost Kine da nastavi udovoljavati pritisku SAD-a u odnosima s Iranom.
Procjenjujemo da će, kako se ti trendovi razvijaju, “kineski kreatori politike nastaviti tražiti odgovarajuću ravnotežu između odnosa Kine s Islamskom Republikom i njezinog interesa za održavanjem pozitivnih veza sa Sjedinjenim Državama. Unatoč tome, [ova] ravnoteža nastavit će se pomicati, polako ali sigurno, prema usredotočenijoj potrazi za kineskim gospodarskim, energetskim i strateškim interesima u Iranu.”
Također tvrdimo da će, ukoliko Sjedinjene Države iz temelja ne revidiraju svoj vlastiti stav prema Islamskoj Republici, “produbljivanje kinesko-iranskih odnosa gotovo sigurno ubrzati trendove u međunarodnom gospodarskom poretku, npr. reakciju protiv Washingtonove sve promiskuitetnije upotrebe financijskih sankcija kao instrument vanjske politike i spora erozija hegemonije dolara, koji slabe američku globalnu poziciju.”
Flynt Leverett služio je kao stručnjak za Bliski istok u osoblju Vijeća za nacionalnu sigurnost Georgea W. Busha do rata u Iraku, a prethodno je radio u State Departmentu i Središnjoj obavještajnoj agenciji. Hillary Mann Leverett bila je NSC stručnjakinja za Iran i od 2001. do 2003. bila je jedna od samo nekoliko američkih diplomata ovlaštenih za pregovore s Irancima o Afganistanu, Al-Qaidi i Iraku. Oni su autori Odlazak u Teheran.[ Ovaj je članak također objavljen na http://goingtotehran.com/the-iranian-nuclear-issue-and-sino-iranian-relations.]
Prima: Flynt Leverett i Hillary Mann Leverett,
Pročitao sam malo vaših tekstova. Vrlo je zanimljivo znati da malo Amerikanaca nema arogantnih osjećaja i da im je stalo do drugih naroda. Hvala vam što ste realni u ovom Hipokratovom svijetu.
Ahmad Mondegaran
“Vjerojatno najznačajniji razlog zbog kojeg će se zapadne sankcije protiv Rusije na kraju okrenuti protiv samog Zapada, ili točnije, protiv zapadnih ekonomskih elita, jest taj što su prisilile Rusiju i Kinu da ubrzaju svoje planove izgradnje vlastitog geopolitičkog i gospodarskog okvira. .”
http://goo.gl/6oyBvH
Povezani rad bio je zanimljivo štivo. Ostavio sam ga uvjereniji da greške SAD-a guraju Iran i Kinu zajedno nego što se dosad dogodila ijedna velika kombinacija. Zapravo, čini se da i Rusija i Kina vide Iran kao više pijuna nego ravnopravnog.
Impresivniji je bio još jedan rad ovog para na stranici za preuzimanje. Naslovljeno je
“Rođenje Petroyuana, kinesko-američka valutna borba i međunarodni monetarni sustav: Institucionalna perspektiva političke ekonomije izbora valute na međunarodnim energetskim tržištima”
http://papers.ssrn.com/sol3/cf_dev/AbsByAuth.cfm?per_id=2299965
I Kina i Rusija postaju jako uznemirene američkim nasiljem i poduzimaju korake da se izoliraju od te aktivnosti. Obje nacije gomilaju zlato jednakom brzinom kojom ono postaje dostupno. Sumnjam da bilo koja nacija dopušta bilo kakav izvoz metala, a obje kupuju kao da sutra ne postoji.
Priča se da rudarenje zlata doseže plato, a ako ga veliki igrači vide kao faktor u podupiranju svojih valuta, možda nikada više nećemo vidjeti jeftino zlato.
Osoba ne može a da ne bude znatiželjna o američkim dionicama. Inspekcije/revizije odavno nisu dopuštene, a nedavno je Njemačkoj zabranjeno ponijeti kući dio svojih zlatnih rezervi koje su ovdje pohranjene. Ako su, kako neki tvrde, trezori gotovo prazni, tko ih je onda preuzeo? Pitam se o mogućnosti da SAD koristi neograničene dolare koje imamo na raspolaganju za izgradnju čak i većih zaliha nego što se tvrdi.
Ali u biti, nemam pojma. I zato je moja osobna zaliha zlata ograničena na nekoliko malih prstenova i privezak za kravatu.
Zanima me i bila sam znatiželjna o ulozi P5+1 UNITED protiv Irana. Pročitao sam ovaj članak o gospodarskim vezama, ali ne vidim nikakvu čvrstu poziciju Kine i Rusije u ime Irana. Osobito kao referenca na snažne izjave i stavove NATO-a/Zapada/SAD-a kada je riječ o Ukrajini, Hong Kongu, Tibetu ili drugim ljudskim pravima itd. Zašto se Rusija i Kina uvijek miješaju u nelegitimne zahtjeve Zapada vis-a-vis Irana . Nikada nisam pročitao ništa o ovoj temi osim da zaključim da se i Kina i Rusija ne USUĐUJU zapad kada je u pitanju Iran ili bi obje ove zemlje također željele da Iran kapitulira jer to neće uzdrmati jednadžbu moći kakva danas prevladava .
Napišite nešto na ovu temu
Hvala
Mudžib Ahmed