Moćni lobiji protiv javnog interesa

Neki su američki lobiji toliko moćni da se američki političari grče od straha, znajući da bi zauzimanje za širi nacionalni interes bilo opasno po karijeru, što je stvarnost koja je najistaknutija u vezi s Izraelom i oružjem, kako objašnjava Lawrence Davidson.

Autor Lawrence Davidson

Problem posebnih interesa ili lobija bio je jedna od glavnih briga osnivača Sjedinjenih Država. U njihovo vrijeme te grupe za pritisak zvale su se frakcije.

James Madison, koji se smatra arhitektom Ustava SAD-a, posvetio je cijeli deseti Federalist Paper (1787.) tom problemu. Definirao je frakciju kao "nekoliko građana, bez obzira na to čine li većinu ili manjinu, potaknuti nekim zajedničkim interesom, protivnim ukupnim interesima zajednice", i vjerovao je da se unutar konteksta liberalnog republikanizma oni nikada ne mogu eliminirati .

Međutim, Madison je osjećala da ih se može kontrolirati. U tu je svrhu nastojao stvoriti predstavnička tijela s velikim brojem izaslanika i širokom raznolikošću interesa u nadi da će jedno drugom biti protuteža.

Kad je George Washington 1796. godine održao svoje poznato oproštajno obraćanje, i on je primijetio problem. Washington je upozorio na "kombinacije i udruge" koje pokušavaju "usmjeriti, kontrolirati, suprotstaviti se i zastrašiti redovito odlučivanje i djelovanje konstituiranih vlasti" i time zamijeniti vlastite želje za "delegiranu volju nacije".

Kao što implicira stalna zabrinutost Washingtona, pristup Jamesa Madisona kontroli posebnih interesa ili frakcija nikada se nije pokazao primjerenim.

Lobiranje

Danas je problem još uvijek s nama i gori je nego ikad. Zato sam u travnju 2011. skovao riječ "lobiranje" kako bih opisao koruptivni proces koji političare priklanja volji posebnih interesa, odnosno volji lobija. Sredstvo koje ovaj proces čini mogućim je, naravno, novac, obično u obliku priloga za kampanju političaru.

Ako političar prkosi lobiju koji daje ponudu (rijedak slučaj, ali ne i nečuven), taj će poseban interes dati podršku prkosnom političarevom izbornom protivniku. Rezultat je da je većina političara u korak sa zahtjevima višestrukih moćnih posebnih interesa.

James Madison je vjerovao da je ovaj koruptivni proces posljedica ljudske prirode – osobnog interesa u akciji. Možda je tako, ali rezultati nisu ništa manje iscrpljujući. Dakle, Pavlovljevi su odgovori stvoreni lobiranjem da, danas, političari u ovakvom stanju svijesti ne mogu napraviti razliku između parohijskih interesa tih moćnih frakcija kojima su dužni i stvarnih nacionalnih ili lokalnih interesa njihove zemlje ili zajednice.

Dva primjera

Evo dva nedavna primjera moći lobiranja. Dana 18. srpnja, reagirajući na poticaje cionističkog lobija, Senat SAD-a jednoglasno je izglasao potporu izraelskom napadu na Pojas Gaze koji je u tijeku. Ovo iz Kongresa poznatog po nemogućnosti da se složi oko bilo kojeg zakona važnog za vlastitu zemlju!

Senatori su glasali za svoju podršku iako je izraelska akcija bila istog karaktera kao njemački napadi na London tijekom Blitza i savezničko razaranje njemačkog grada Dresdena pred kraj Drugog svjetskog rata. Drugim riječima, Izraelci su bili angažirani u operaciji velikih razmjera usmjerenoj na civilno stanovništvo. To je ratni zločin i ne može se opravdati kao čin samoobrane. Ipak, Senat SAD-a, jednoj osobi, javno je podržao ovo kriminalno ponašanje.

Ovdje se može primijetiti da su među američkom javnošću – odnosno biračkom jedinicom Senata – postojale ozbiljne podjele u mišljenjima o izraelskom ponašanju. Ali činilo se da su senatori imuni na popularnu raspravu i odgovorili su kao da predstavljaju cionistički lobi, a ne američku javnost.

Na domaćem planu, čini se da je smisleno zakonodavstvo o oružju, bilo nacionalno ili lokalno, politički nemoguće zbog utjecaja Nacionalne udruge za oružje (NRA). To je tako unatoč porastu broja smrtnih slučajeva i ozljeda povezanih s oružjem u našim domovima, na našim ulicama i u našim školama.

Argumenti pristaša NRA-a obično impliciraju da bi regulacija vatrenog oružja bila posmrtno zvono za lov, gađanje u mete i skupljanje oružja, pa čak i sposobnost djelovanja u samoobrani. Ipak, racionalna i razumna regulacija oružja nije isto što i zabrana, a ponašati se kao da je to isto je, po mom mišljenju, paranoično gledište.

Zatim, tu je argument drugog amandmana koji omogućuje mnogim pristašama NRA-a da maštaju da su uključeni u "dobro reguliranu miliciju" bez koje SAD ne može ostati slobodno društvo. Slobodan od čega? Od autoritarnog potencijala države s neizmjerno bolje naoružanim policijskim i vojnim granama? Ovo je jednostavno naivno. Ako vlada želi djelovati diktatorski, naoružani pripadnici NRA-e to neće moći spriječiti.

Istina, racionalna kontrola vatrenog oružja ne ugrožava našu slobodu. Čini nas slobodnijima povećavajući našu sigurnost od rastuće pošasti oružanog nasilja koje lobiranje NRA trenutno prisiljava većinu naših političara da ignoriraju ili poriču.

Ovdje je važno napomenuti da vodstvo Nacionalne streljačke udruge često ne uspijeva točno predstaviti svoje vlastito članstvo, a još manje članstvo u široj javnosti. Istraživanje Pew-a iz 2013. pokazalo je da 74 posto članova NRA-a podržava univerzalne provjere prošlosti za privatnu prodaju oružja (kao i 94 posto opće američke javnosti). Ipak, na poticaj NRA-a, Senat je iste godine glasovao protiv ovog zahtjeva.

Kao i kod cionističkog lobija i zabrinutosti javnosti zbog njegove partikularističke vanjske politike, mnogi su senatori imuni na popularnu raspravu o kontroli oružja i odgovaraju kao da predstavljaju lobi NRA-a, a ne američku javnost.

Potreba za regulacijom

Madison je bio u pravu u jednom pogledu: regulacija moći frakcija/posebnih interesa/lobija da utječu na političare i politike je apsolutna potreba. Međutim, ovdje nailazimo na pravu Catch-22 dilemu. To regulatorno zakonodavstvo i drugi srodni napori, kao što je reforma financiranja kampanje, moraju doći od istih političara koji su financijski vezani uz posebne interese.

Poput onih s jakom ovisnošću, čini se da se ovi političari ne mogu osloboditi majmuna na leđima.

Ako postoji izlaz iz ove dileme, on mora doći od šire javnosti. Dugogodišnje nezadovoljstvo političarima, posebice na nacionalnoj razini, mora se kanalizirati u narodnu kampanju oslobađanja zakonodavaca i kreatora politike od utjecaja uskih interesa.

Gledajte na ovo kao na pokušaj uklanjanja povijesne prepreke dobrom upravljanju. Ako se to ne dogodi, vanjska politika koja je promicala toliko antiameričkog neprijateljstva u cijelom svijetu i unutarnja politika koja je dopustila neselektivna ubojstva tolikih nevinih građana, nastavit će se i postati još gora.

Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa;　Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.