Nervozno gledajući prema izborima u studenom, članovi Kongresa zaobišli su pitanje odobravanja američkih vojnih napada na mete u Iraku i Siriji, ali to izbjegavanje odgovornosti nije ono što su osnivači imali na umu, piše Ivan Eland iz Nezavisnog instituta.
Autor Ivan Eland
Tvrdnja predsjednika Baracka Obame da mu ne treba odobrenje Kongresa za njegov trenutni rat u Iraku i Siriji je zabrinjavajuća. Utemeljitelji zemlje bi se onesvijestili kada bi čuli njegovu tvrdnju da mu Kongresno odobrenje sile nakon 9. rujna 11. protiv počinitelja tih napada i njihovih pomagača te Kongresna rezolucija kojom se odobrava invazija Georgea W. Busha na Irak Sadama Husseina 2001. trenutna vlast za sasvim drugačiji rat protiv vrlo različitih ljudi.
Međutim, Obama nije prvi predsjednik koji vjeruje da ima prilično imperijalne ovlasti za rat prema izvršnim odlukama. Sve do 1950., za velike sukobe, predsjednici su slijedili namjeru utemeljitelja nacije u Ustavu SAD-a da ishode objavu rata od Kongresa.
Američka zastava vijori se pored kupole američkog Kapitola. (Foto autor: Architect of the Capitol)
Za Korejskog rata, međutim, Harry Truman, stvarno prvi imperijalni predsjednik, odlučio je da je ovaj vitalni ustavni zahtjev neobavezan. Nažalost, kao što sam primijetio u svojoj novoj knjizi, Recarving Rushmore: rangiranje predsjednika prema miru, prosperitetu i slobodi , nakon što se uspostavi loš presedan, što znači da se glavni izvršni direktor izvuče s neustavnim činom, budući predsjednici će se na to pozivati u provođenju vlastitih upitnih radnji.
Tijekom američke povijesti taj je proces tako rezultirao proširenjem predsjedničke ovlasti daleko iznad onoga što su zamislili Utemeljitelji kada su pisali svoj ustavni nacrt. Razmišljajući o tadašnjim moćnim europskim vladarima, koji su svoje zemlje odveli u rat iz hira i pustili da troškovi u krvi i blagu padnu na njihove nesretne građane, Utemeljitelji su željeli izvršnu vlast sa strogo ograničenim ovlastima.
Kongres je trebao biti dominantna grana vlasti, a uloga izvršne vlasti bila je samo usko izvršavati i provoditi zakone koje je usvojilo to tijelo. Čak je i predsjednička uloga vrhovnog zapovjednika, koju moderni izvršni direktori mnogo zlorabe, trebala biti ograničena na zapovijedanje američkom vojskom u borbi.
Zapravo, suprotno konvencionalnom uvjerenju u Washingtonu i američkoj javnosti, Ustav većinu ovlasti u obrani i vanjskim poslovima daje Kongresu, a ne predsjedniku. Pogrešna predodžba da je glavni izvršni direktor "jedini organ američke vanjske politike" proizlazi iz neobvezujućeg dijela odluke Vrhovnog suda iz 1930-ih (to jest, relativno nedavno).
U Ustavu su osnivači izrazili svoju namjeru da Kongres odobri čak i manje upotrebe sile od strane Sjedinjenih Država. Dokument kaže da će Kongres izdati pisma markice i odmazde. U to su se vrijeme pisma marke izdavala kapetanima privatnih brodova za napad na trgovinu neprijateljske nacije.
Stoga je zanimljivo iz njegovog ponašanja u prošlosti da Obama, ustavni pravnik, vjeruje da ako izbjegne slanje "borbenih trupa" na teren, definirajući to usko kako bi isključio specijalne snage koje love teroriste i američke vojne instruktore lokalnih snaga, i ograniči svoje napade za zračne napade, to nije pravi rat za koji bi bilo potrebno odobrenje Kongresa.
Čini se da je Obamin kriterij da ako Amerikanci ne budu ubijeni, to nije "rat" s kojim se Kongres treba zamarati odobravanjem. Ipak, zrakoplov može biti oboren ili neispravan, a piloti mogu biti zarobljeni ili ubijeni. Također, ljudi koji su bombardirani vjerojatno bi to nazvali ratom, pa bi predstavnici naroda u Kongresu mogli komentirati trebaju li Sjedinjene Države biti u stanju neprijateljstva s njima.
Narodni predstavnici ne donose uvijek pravu odluku, kao što nisu ni u besmislenom ratu predsjednika Jamesa Madisona iz 1812., agresorskom ratu Jamesa Polka protiv slabijeg Meksika kako bi mu ukrali zemlju, kolonijalnom Španjolsko-američkom ratu Williama McKinleya ili Woodrowu Wilsonovo uništavanje dvadesetog stoljeća američkim ulaskom u Prvi svjetski rat, ali trebali bi barem dobiti pravo glasa, kao što su utemeljitelji nacije namjeravali i Ustav navodi.
Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Podjela za mir: Izlazna strategija za Irak Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.
Ovaj kratki esej bio je naslovljen “Ratna odgovornost Kongresa”, ali dr. Eland je možda isto tako upotrijebio Rushova 'drogaša' Limpaugha “Kako stvari trebaju biti”.
Da, Kongres bi trebao raditi svoj posao. Ali ne, nije, i nije izdao ratnu deklaraciju od lipnja 1942.
Izvršna vlast to voli tako, malodušni, ali proračunati Kongres to voli, a Vrhovni sud je desetljećima pažljivo izbjegavao to pitanje.
Pa čemu gunđanje? Ovdje u štapovima mi seljaci nemamo puno utjecaja.
Pretpostavljam da je spominjanje Elandove knjige glavni razlog za ovo malo naklapanje. Moguće je da će se neki ljudi odlučiti kupiti ga, a to će naravno dovesti do toga da i sami postanu fanatični libertarijanci.
Sad ću priznati da je nisam čitao i neću osim ako je ne nađem sniženu oko 95%. Ali ako guglate frazu “Recarving Rushmore mijenja američke predsjednike” možete vidjeti Elandovo rangiranje.
Jeste li znali da je Abraham Lincoln 29. najgori predsjednik u povijesti SAD-a? (Richard Nixon je bio #30) Spašavanje Unije i oslobađanje robova NIJE bilo lijepo.
Dolje na poziciji 31 bio je Franklin Roosevelt. Boy oh boy, ali je li on omražen tip. Socijalno osiguranje! 2. svjetski rat!! Vidite, kada nosite svoje libertarijanske sjenila, borba protiv Hitlera bila je loša stvar.
Ipak, prije kupnje knjige, predlažem da odete na stranicu Nezavisnog instituta i pregledate karticu pod naslovom “Problemi”.
http://www.independent.org/
Otkrit ćete da libertarijanci znaju neke stvari koje vi ne znate.
"Tržišne snage trebale bi regulirati pušenje" - nije potrebna prokleta vlada.
"Ekonomski i moralni čimbenici u korist otvorene imigracije" - sve što mogu vidjeti o stranici uvjerava me da libertarijanci tamo žele potpuno otvorene granice. Razmislite samo o tome što će to učiniti za zahtjeve bezobzirnih zaposlenika!
“Što je omogućilo nacistički holokaust? Kontrola oružja”
Sada ovo prelazi u ludi teritorij šišmiša. Da, rekao je da se holokaust ne bi dogodio da su Židovi bili naoružani.
“Drugi amandman nije ratificiran radi očuvanja ropstva”
Na mjestu istinitosti Thom Hartmann napisao je briljantan esej koji pokazuje da je ropstvo doista bilo poticaj iza Drugog amandmana. Ali to ne može biti istina jer - pa, jednostavno nije.
Konačno; "Ali CO2 nije zagađivač - usprkos tvrdnjama EPA-e u svom "Nalazu ugrožavanja", koji tek treba biti ispitan na sudu. CO2 nije toksičan, niti iritantan, niti vidljiv - niti je klimatski pokretač ikakvog značaja, tako da je ideja da moramo prestati ispuštati CO2, ili ga uhvatiti i odvojiti, čista prijevara."
Ovaj se esej bavio pučkim željama. Ali libertarijanci dopuštaju svojim fantazijama mnogo širi raspon. Imajte dobre i čiste misli o tome kako bi stvari trebale biti, i te "stvari" postaju... 'stvaran'.