Misterij ubojstva u zaljevu Guantanamo

Ekskluzivno: Američko poniranje na “tamnu stranu” prošlog desetljeća stvorilo je skrivenu povijest šokantne brutalnosti, uključujući mučenja i ubojstva, koju bi američka vlada radije držala u tajnosti, iako su mnogi od počinitelja izvan ureda, piše bivši CIA-in analitičar Ray McGovern.

Napisao Ray McGovern

Više je misterija u tome kako su tri zatvorenika Guantanama umrla 10. lipnja 2006. nego što sam shvatio kad sam njihovu smrt opisao kao samoubojstva u nedavni članak o metodama prisilnog hranjenja u ozloglašenom američkom zatvoru. Neki vrlo iskusni istražitelji koji su ispitali dokaze sumnjaju da su njih troje bili žrtve ubojstava usred režima mučenja koji su koristili podređeni predsjedniku Georgeu W. Bushu.

Scott Horton, čija je nadolazeća knjiga Gospodari tajni sadrži nove uvide u zeleno svjetlo Busha/Cheneya/Rumsfelda/Teneta o mučenju i drugim zlostavljanjima, opskrbio me dodatnim detaljima koji vrlo sugeriraju na lošu igru ​​CIA-inih istražitelja.

Horton je primijetio da su trojica zatvorenika trebali biti pušteni i vraćeni u domovinu te da su ključni detalji o tvrdnjama američke vlade o samoubojstvu opovrgnuti. Na primjer, prva izvješća govore da su se zatvorenici objesili posteljinom u svojim zatvorskim ćelijama, ali medicinska dokumentacija, koju je vlada nastojala prikriti, pokazuje drugačije.

Zapisi “otkrivaju da njih troje nije umrlo od davljenja (kao što bi bio slučaj u slučaju vješanja), već od gušenja koje je proizašlo iz tkanine nabijene u njihova grla, točno iste vrste tkanine, ispostavilo se, koju su koristili slični tim za ispitivanje otprilike u isto vrijeme u Charleston Brigu, a koju je studija Sveučilišta u Kaliforniji označila kao 'dryboarding'”, napisao je Horton u e-poruci.

Horton je također citirao svjedočanstvo čuvara logora koji su bili na dužnosti te noći, rekavši da su “trojica bila uklonjena iz svojih ćelija i prevezena u tajni objekt poznat čuvarima logora kao 'Camp No', za koji je Associated Press kasnije otkrio da su objekt koji koristi CIA za ispitivanje i liječenje zatvorenika poznat kao 'Penny Lane.' Premješteni su iz tog objekta u kliniku logora, a ubrzo nakon toga oglasila se uzbuna.

“Penny Lane koristila je jedinica CIA-e za ispitivanje otprilike do vremena smrti, i to je, strogo govoreći, bio objekt CIA-e. Prema odredbama Programa posebnog pristupa (SAP), ni zapovjednik kampa ni zapovjednik Združenih operativnih snaga Guantanamo nisu smjeli imati nikakvih saznanja o ovom programu i onome što se događalo u vezi s njim. Program je osobno izvještavao ministra obrane Donalda Rumsfelda, kao i dužnosnika u Vijeću za nacionalnu sigurnost Bijele kuće.

“Štoviše, jedan od trojice, Al-Zahrani, nije, kako se tvrdi, umro u ćeliji, nekoliko sati kasnije bio je u baznoj bolnici, još uvijek živ. An izjava očevidaca ovoga, od strane čuvara, objavio je Harper's u svom izdanju za lipanj 2014. Najnevjerojatnija činjenica koja proizlazi iz ovog izvještaja bio je opis stražara koji je ruke omotao tkaninom kako bi potkrijepio tvrdnju o samoubojstvu, dok nisu poduzete nikakve mjere oživljavanja KPR-a, iako je Al-Zahrani bio živ i borio se za život.”

Horton je dodao: “Još uvijek nije 100 posto jasno kako je to troje umrlo i tko je bio prisutan u to vrijeme. Međutim, sasvim je jasno da su Vladine tvrdnje o njihovoj smrti lažne, izmišljene kako bi se prikrilo ono što se zapravo dogodilo, te da su smrti izravno povezane s obavještajnom operacijom u Guantanamu koja je vjerojatno koristila tehniku ​​koja je ravna mučenju.

“Odluke vlade da zatvori ovaj program u jesen 2006. i povuče CIA-u iz Gitma uslijedile su neposredno nakon ove tragične epizode. Ministar obrane Rumsfeld podnio je ostavku u studenom 2006. Vlada nastavlja s grozničavim pokušajima zataškavanja onoga što se zapravo dogodilo.”

Dugo odgađano izvješće o mučenju

Pa ipak, što god se dogodilo jesu li se trojica ugušila u očajničkom prosvjedu zbog zlostavljanja i pritvora na neodređeno vrijeme (velika većina zatvorenika kojima je odobreno da budu pušteni ostali su u zatvoru godinama nakon toga) ili su ih ušutkali tako što su im u grla stavili krpu, misterij se povećava na nužnost objavljivanja dugo odgađanog izvješća Senata o mučenju.

Kad smo zadnji put provjerili status tog tajnog izvješća, skidanje oznake povjerljivosti zapriječeno je sporom između direktora CIA-e Johna Brennana, koji je bio dio užeg kruga direktora Georgea Teneta tijekom Bushovog "rata protiv terorizma" i stoga ima mnogo za izgubiti objavljivanje izvješća i senatorica Dianne Feinstein, predsjednica Senatskog odbora za obavještajna pitanja, koja se usprotivila broju redigiranja i brisanja koje je zahtijevao Brennan.

U međuvremenu, predsjednik Barack Obama izjavio je da želi što je više moguće pustiti na slobodu, ali nije voljan poništiti Brennan. Ponašanje ovog disfunkcionalnog ménage a trois zapravo je više od godinu dana sabotirao objavljivanje izvješća Senatskog odbora za obavještajna pitanja.

Beskrajna odugovlačenja mogu se lakše razumjeti kada shvatite da izvješće Senata, ako je napola iskreno, mora sadržavati dokaze o ubojstvu koje je sponzorirala CIA kao i mučenju, što bi Obamu moglo vratiti na mjesto u pogledu njegovih pobožnih tvrdnji da “ nitko nije iznad zakona.” Nije pokazao nikakav apetit da izvrši svoju dužnost ako to riskira sukob s njegovim špijunima.

Čini se da Obama, Brennan i Feinstein čekaju do izbora u studenom kako ne bi izazvali politički bijes birača prije nego što izađu na birališta. Nakon izbora, očekuje se da će se Kongres vratiti na sjednicu s pitanjem koliko će izvješća o mučenju, ako uopće, biti objavljeno ovisno o tome hoće li republikanci voditi Zastupnički dom i Senat, kao što predviđaju mnogi prognostičari.

Pobjeda republikanaca vjerojatno bi ojačala Brennanovu ruku u zadržavanju većeg dijela izvješća o mučenju u tajnosti budući da se usredotočuje na radnje Bush-43 administracije. Pod pretpostavkom da Obama neće intervenirati i nadglasati Brennana, što predsjednik nije htio učiniti, Feinsteinova glavna opcija bila bi tražiti većinu glasova u Senatu, nešto što je danas lakše reći nego učiniti, a vjerojatno će biti teže ako republikanci znaju, nakon izbora, da će kontrolirati Senat u siječnju.

Feinstein bi također mogla pogriješiti, odbaciti mnoge Brennanove redakcije i objaviti izvješće na način koji ona smatra prikladnim. Takav bi potez mogao imati duboke posljedice za buduće odnose izvršne vlasti i Kongresa.

Postoji, naravno, još jedno moguće objašnjenje zastoja oko objavljivanja izvješća: da nitko od trojca zapravo ne želi da se kaže istina o mučenju. Ako je to slučaj, viša senatorica iz Kalifornije koja se zaklinje da želi što je moguće više izvješća i predsjednica koja je obećala maksimalnu "transparentnost" daju licemjerju loš glas.

Bilo je još gore u CIA-inom Gitmo aneksu

U međuvremenu, katastrofa ljudskih prava u zaljevu Guantanamo na Kubi i dalje traje. Kao što sam izvijestio u srijedu, sudski postupak kojim je predsjedavala sutkinja Gladys Kessler na Okružnom sudu Washington DC saslušao je dokaze londonske organizacije za ljudska prava Reprieve koja je tražila humaniji tretman za klijenta, Abu Wa'el Dhiaba, 43.

Dhiab je bio zatočen u Guantanamu bez optužnice ili suđenja više od 12 godina. Prije pet godina odobreno mu je puštanje na slobodu, ali ostaje ondje, što ga je navelo da prosvjeduje štrajkovima glađu na koje su zatvorske vlasti odgovorile s oko 1,300 "prisilnih vađenja ćelija", kao i prisilnim hranjenjem kroz nosno-želučanu sondu.

Groteskno sudsko svjedočenje podsjetilo je na razdoblje u proljeće 2006. kada su mučenja i prisilno hranjenje bili rašireni ne samo u aneksu CIA-e u Guantanamu, već i na CIA-inim “crnim mjestima” u nekoliko zemalja u inozemstvu. Postupanje s raznim zatočenicima nije samo šokiralo svijet zbog američkog odricanja od zakonskih prava za zatvorenike, već i zbog mučenja ili "poboljšanih tehnika ispitivanja".

U tom kontekstu u srijedu sam ponovio nekoliko odlomaka iz članak da sam u siječnju 2008. pisao o tri "samoubojstva" koja su se dogodila 10. lipnja 2006., manje od mjesec dana prije nego što je predsjednik Bush (na tiskovnoj konferenciji 6. srpnja 2006.) javno priznao postojanje CIA-inih crnih stranica i reklamirao zasluge ono što je nazvao "alternativnim skupom postupaka" za ispitivanje.

Podsjetio sam čitatelje da su tri "samoubojstva" 10. lipnja 2006. "izazvala bijes tadašnjeg zapovjednika Guantanama, kontraadm. Harryja B. Harrisa, mlađeg, koji je objavio da samoubojstva 'nisu čin očaja, već čin asimetričnog ratovanja protiv nas.' U sličnom duhu, Colleen Graffy, zamjenica pomoćnika državnog tajnika za javnu diplomaciju, izjavila je za BBC da su samoubojstva 'svakako (jesu) dobar PR potez za privlačenje pozornosti'.”

Reakcije Harrisa i Graffyja, mislio sam, dovoljne su optužbe za nesavjesno grub stav viših predstavnika američke vlade prema ljudskom životu. Ali sada postoji mogućnost da su samo izbacivali priču za još gori scenarij, trostruko ubojstvo o kojem su možda držani u mraku.

Prije više od šest godina, kad sam napisao onaj raniji članak, jedva sam se naviknuo na pomisao da su moji bivši kolege dopustili da ih Bush, Cheney i direktor CIA-e George Tenet potčine mučenju zatvorenika. Istina, već su kružile glasine o CIA-inim ubojstvima, a razotkrivena su i zlostavljanja vojske u Abu Ghraibu.

Ali bilo mi je teško razmišljati o tome da je CIA-i službeno odobrila ubojstvo. I naviknut na takve pogrde, još uvijek ježim od mogućnosti da će predsjednik Obama, za godinu ili dvije, sve to objasniti nonšalantnim rifom na njegovu raniju "Mučili smo neke ljude" - zamijenivši "ubijeni" za “mučen.”

Dugujem razjašnjenje u vezi s mogućnošću trostrukog ubojstva 10. lipnja 2006. dvojici prijatelja koji, začudo, nose isto ime (1) Scott Horton iz antiwar.org, i (2) Scotta Hortona, odvjetnika, redovnog kolumnista Harpersa i autora izvrsnog, koji će uskoro biti objavljen Gospodari tajni” (Nation Books) koja ima mnogo toga za reći o mučenju i ubojstvu koje sponzoriraju SAD. (Vidio sam ga u nacrtu.)

Na kraju, budući da je kontekst bitan, dopustite mi da dodam nekoliko dodatnih stvari. U svom memoaru U središtu oluje, direktor CIA-e Tenet, koji je bio zadužen za CIA-ine mučitelje i “ugovaratelje” tijekom najgoreg razdoblja, priznao je da je bio zabrinut zbog mogućnosti da on i njegovi suučesnici na kraju budu pozvani na odgovornost.

U 8. veljače 2008 članak, pozvao sam se na odjeljak u Tenetovoj knjizi u kojem je naglasio "važnost mogućnosti jednostranog pritvaranja al-Qaidinih operativaca diljem svijeta." Njegove brige sijale su kroz sljedeće riječi:

“Tražili smo i dobili bismo onoliko ovlasti koliko je CIA ikada imala. Stvari bi mogle eksplodirati. Ljudi, među njima i ja, mogli bismo provesti neke od najgorih dana u našim životima pravdajući pred nadzornicima Kongresa našu novu slobodu djelovanja.” (U središtu oluje, P 178)

Tenet se nije trebao brinuti. Do sada ga je od odgovornosti štitio stidljivi Kongres, kao i još jedna Bijela kuća koja je sebi prisvojila moć bez presedana i zaštitila one koje želi zaštititi.

Osim ako neki izvana deus ex machina urezuje u ménage a trois držeći izvješće o mučenju u tajnosti, oni i njihovi nasljednici u establišmentu vjerojatno će maratonski plesati u budućnost, nadajući se da će s popustljivim medijima stvar zauvijek ostati sporna ili, barem, nijema.

Dodavanje uvrede povredi koju Feinstein ima pozvao je Tenet, zajedno s još dvojicom bivših direktora CIA-e zaraženih mučenjem, kako bi pomogli Brennanu da "pregleda" izvješće CIA-e o mučenju Senatskog odbora. Osim Teneta, ljubaznost je proširena na direktore CIA-e Michaela Haydena i Portera Gossa, kao i na bivše zamjenike direktora Michaela Morella i Johna McLaughlina.

Ray McGovern radi s Tell the Word, izdavačkim ogrankom ekumenske Crkve Spasitelja u središtu Washingtona. Bio je vojni časnik pješaštva/obavještajni časnik prije nego što je 27 godina služio kao analitičar CIA-e, a sada je član Upravljačke skupine veterana obavještajnih stručnjaka za razum (VIPS).