Izgubljena nada demokracije

Zapadne nacije vole koristiti "promicanje demokracije" kao opravdanje za uplitanje u druge zemlje, uključujući svrgavanje izabranih vođa (kao u Ukrajini). Ali same zapadne demokracije često zaostaju u demokratskim vrijednostima, kako objašnjava John Chuckman.

Od Johna Chuckmana

Čitao sam i slušao o hongkonškim studentima koji su se izlagali opasnosti demonstrirajući za demokraciju, a moj prvi instinkt je bio suosjećanje, suosjećanje s njihovim strastvenim idealizmom, ali suosjećanje iu drugom smislu, s njihovim tužnim iluzijama.

Pitam se, a to nije beznačajno pitanje, za što oni točno vjeruju da se bore? Demokracija je postala totemska riječ, svi smo obučeni da je štujemo, bespogovorno, gotovo onako kako se od ljudi 16. stoljeća očekivalo da se ponašaju u prisutnosti hostije tijekom pričesti.

Ali gdje na Zapadu vidimo da se zemlje koje sebe nazivaju demokracijama ponašaju na demokratski način, doista, gdje vidimo prave demokracije? A ako je to tako važan koncept, zašto bi to bio?

U Kanadi, za početak gdje ja živim, imamo ozbiljan demokratski deficit. Konzervativna vlada danas, izabrana u parlamentarnu "većinu" s oko 39 posto nacionalnih glasova, ponaša se prema cijelom svijetu kao autoritarna vlada u mnogim stvarima kod kuće iu inozemstvu.

Potpuno je okrenuo leđa kanadskoj povijesnoj podršci zelenim inicijativama, osramotivši naše ljude na međunarodnim forumima s glupo nesposobnim ministrima okoliša. Izgradio je veliki broj novih zatvora, potpuno suprotno simpatijama šire javnosti iu suprotnosti s povijesno niskim i padajućim stopama kriminala.

Odjekuje osjećajima iz Washingtona o gotovo svemu što želite imenovati i čini to potpuno protiv moderne povijesti Kanade i prevladavajućeg javnog mnijenja. Izgubila je poštovanje koje je Kanada nekoć imala u Ujedinjenim narodima. Napustila je kanadsku tradiciju pravednosti na Bliskom istoku, slijepo podržavajući povremene pokolje Izraela, ignorirajući užasavajuću situaciju Palestinaca. Tek sada je vlada odlučila poslati borbene zrakoplove kako bi podržala američku farsu protiv ISIS-a, što je potpuno u suprotnosti s kanadskom dugoročnom politikom upotrebe sile samo tamo gdje postoji mandat Ujedinjenih naroda.

No, Kanada još uvijek ima mnogo toga kako bi izjednačila užasne moderne rekorde Velike Britanije. Njegovi nedavni premijeri uključuju ljude Tonyja Blaira i Davida Camerona, navodno iz različitih stranaka, koji obojica grčevito pristaju na svaki američki mig ili kimanje glavom koji sugerira neku politiku, uvijek spremni baciti vojske, zrakoplove, novac i propagandu na upitna poduzeća koja njihovi ljudi niti razumiju niti vjerojatno bi podržali da jesu.

Promicanje masovnih smrti nevinih i podržavanje laži i velike nepravde sada su stalnica u majci svih parlamenata. I, uz sve skandale oko novinskog carstva Ruperta Murdocha, dobili smo pogled koji oduzima dah kako se jadna javna politika formulira iza kulisa, kako oštroumni političari poput Blaira i Camerona ugađaju neetičnim pojedincima velikog bogatstva i utjecaja.

Izraelska beskrajna propaganda uvijek uključuje refren "jedina demokracija Bliskog istoka". Tisak ne pomišlja pitati kako možete imati demokraciju sa samo jednom vrstom osoba koja se traži kao birač i sa samo jednom vrstom građana koji uživaju puna prava. Niti se raspituju o milijunima koji žive pod sustavnim ugnjetavanjem koje nameće ta "demokracija".

Učinkovito, Izrael vlada milijunima ljudi koji nemaju nikakva prava niti mogućnost promjene statusa kroz bilo koji oblik državljanstva, čak ni mogućnost da zadrže svoj obiteljski dom ako ga Izrael iznenada poželi uzeti.

Vidjeli smo takve "demokracije" prije, kao na primjer u Južnoj Africi ili u Konfederacijskim Državama Amerike, oba mjesta gdje su ljudi glasovali, ali samo određeni dio ljudi, milijuni drugih bili su poslani na postojanje podzemnog svijeta održavano s pažljivo osmišljena struktura prijevarne zakonitosti. Ironično, gledano iz perspektive Bliskog istoka, nedvojbeno je dobro što nema više takvih demokracija kao što je Izrael.

A učenici bi možda trebali imati na umu tragični primjer Egipta. I on je imao velike demonstracije s uzbudljivim trenucima poput 30-godišnjeg bijega diktatora i nacije koja okuplja svoje prve slobodne izbore. Ali kratki proljetni vrt izabrane vlade srušen je buldožerom nakon što je vlada rekla i učinila stvari koje se njezinom malom susjedu, Izraelu, nisu sviđale.

Bilo je još velikih demonstracija i tisuća mrtvih i nezakonitih uhićenja i povratka vojne diktature pod otrcanom krinkom izabrane vlade. Osamdeset milijuna ljudi sada mora nastaviti život pod represivnom vladom jer sedam milijuna ljudi s iznimnim utjecajem u Washingtonu ne može tolerirati demokraciju u susjedstvu.

Što se tiče onoga što je Colin Powell jednom nazvao Sjedinjene Države, u razgovoru s francuskim ministrom vanjskih poslova, "najstarijom demokracijom na svijetu", pa, bio je jednako netočan u toj tvrdnji kao i o skrivenom masovnom oružju razaranje u Iraku. Osnivački dokumenti Amerike ne proglašavaju demokraciju, već onaj najnejasnije definiran od svih oblika vlasti, republiku.

Bila je to republika u kojoj predsjednika nije birala opća populacija, u kojoj je imenovan Senat, u kojoj Vrhovni sud nije imao ovlasti provoditi visokozvučne fraze Povelje o pravima, i u kojoj je samo jedan posto stanovništva čak mogao glasati to je, ukratko, bila aristokracija bogatih i utjecajnih građana odjevenih u visokoparne fraze. Američku revoluciju jedan je pisac prikladno opisao kao "domaću aristokraciju koja je zamijenila onu iz inozemstva".

A od osnutka Amerike, dok je biračko pravo postupno prošireno da postane gotovo univerzalno (zatvorenici i bivši osuđenici još uvijek često ne mogu glasati u zemlji s najvećom stopom zatvaranja u svijetu), jednako postupne promjene u strukturi američkih institucija prilično zadržavaju taj izvorni oblik vladavine netaknut.

Na svim razinama, prepreke koje postavljaju dvije vladajuće stranke čine gotovo nemogućim uspostavljanje učinkovite alternativne stranke. Čak i uvrštavanje na sve glasačke listiće bio je golem zadatak za milijardera Rossa Perota koji zapravo ni po kojem mjerilu nije predstavljao nikakvu suštinsku alternativu.

Privilegirani položaj dviju stranaka također je zaštićen potrebom za golemim količinama sredstava za kampanju, redovni američki troškovi izbora se mjere u milijardama, a Vrhovni sud je novac proglasio "slobodom govora". Takav novac ne dobivate od običnih građana, a nužno ste dužni onima koji ga opskrbljuju i bez njega se jednostavno ne možete natjecati u američkoj politici.

Za glavne urede, provjera političara sada je toliko duga i zahtjevna da se uopće ne može kandidirati niti jedan kandidat koji nije u potpunosti prihvatljiv establišmentu. Novac za kampanju jednostavno se neće pojaviti inače. Takvu tihu političku kontrolu sada podupire gigantski vojno-obavještajni establišment s takvim ovlastima i resursima da uvelike nalikuje vladi unutar vlade.

Na primjer, s NSA-om koja danonoćno špijunira svaki oblik komunikacije svake osobe, informacije o političarima gotovo su savršene. Nikakvi nepoželjni se ne mogu provući i nikakva nepoželjna politika ne može se donijeti s obzirom na mogućnost prijetnje ili ucjenjivanja svakog političara zbog njegovih ili njezinih nadziranih osobnih i financijskih poslova. Nitko pri zdravoj pameti to ne zove demokracijom.

Istina je da unatoč dugoj povijesti borbe, revolucija i pokreta različitih opisa koji karakteriziraju moderno doba Zapada, oni s velikim bogatstvom i utjecajem još uvijek vladaju jednako učinkovito kao što su to činili stoljećima prije. Njihova vladavina nije tako očita i otvorena za ispitivanje kao što je nekada bila, a postoje mnogi mehanizmi koji daju dojam demokracije, barem za one koji to ne proučavaju pomno.

Moderni izbori zahtijevaju novac i to mnogo. Izbori birača su ograničeni jednako kao iu mnogim autoritarnim državama. Sposobnost bilo kojeg izabranog dužnosnika da djeluje u javnom interesu ograničena je moćnim establišmentom i nizom posebnih interesa.

Jednom kada dođu na vlast, moderne demokratske vlade ponašaju se malo drugačije od mnogih autoritarnih država. Ratovi se započinju bez pristanka i za svrhe koje nisu u javnom interesu. Tajne službe provode djela koja bi se vlada sramila da ih se javno vidi. Vojske za bespotrebne ratove regrutiraju se ili podmićuju kako bi postojale. Prava ljudi koja se smatraju osnovnim mogu biti suspendirana u bilo kojem trenutku. Nepravde ima na pretek.

Mnoge "demokratske" države prakticiraju nezakonita uhićenja, mučenja, ubojstva i, iznad svega, tajnost. Tajnovitost je danas toliko sastavni dio stvari da kada građani glasaju, nemaju pojma za što glasuju. Javno obrazovanje općenito je loše, posebice u pogledu stvarnog rada vlade i poticanja kritičkog mišljenja. Tisak je postao ništa više od neformalnog produžetka vlade, volonterskog odjela za navijanje, u mnogim važnim stvarima. Birači izlaze na izbore jedva shvaćajući što se događa u svijetu.

Stoga hvalim idealizam i hrabrost kineskih studenata, ali znam da je demokracija posvuda samo mali tračak pun nade u očima ljudi.

John Chuckman bivši je glavni ekonomist velike kanadske naftne kompanije.