Zaboravljamo lekcije terorizma

Teroristička taktika oduvijek je djelomično bila teatar osmišljen kako bi se izazvala reakcija javnosti, bilo da se skrene pozornost na pritužbu ili da se američka vojska uvuče u sukob. Ipak, čini se da su američki političari i stručnjaci zaboravili ovu stvarnost i stoga nastavljaju biti manipulirani, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Međunarodni terorizam se značajno razvio čak i samo u ono što bi se moglo nazvati njegovim modernim dobom, u posljednjih 45 godina ili tako nešto. Politike i prakse u odgovoru na to također su se razvile tijekom istog razdoblja. Korisne lekcije su naučene i primijenjene.

Prošlo je, međutim, dovoljno vremena i bilo je dovoljno diskontinuiteta kako u preferiranim terorističkim metodama tako iu službenim odgovorima, da su neke od lekcija zaboravljene. To je osobito istinito u Sjedinjenim Državama, gdje se čini da velik dio javnosti vjeruje da je cijeli problem međunarodnog terorizma započeo jednog rujanskog dana prije 13 godina.

Predsjednik George W. Bush najavio je početak svoje invazije na Irak ožujka 19, 2003.

U 1960-ima, 1970-ima i dalje u 1980-ima, međunarodni teroristi, uključujući bliskoistočne, kao i zapadne ljevičarski radikale koji su tada još bili aktivni, povremeno su osvajali naslovnice i pozornost javnosti, u Sjedinjenim Državama, kao iu Europi. Najčešće su to činili hvatanjem talaca i prijetnjama da će ih ubiti ili na drugi način ozlijediti ako se ne ispune određeni zahtjevi, često vezani uz oslobađanje prethodno zarobljenih terorista.

Ponekad se uzimanje talaca dogodilo na zemlji, kao što je slučaj s preuzimanjem nadzora na sastanku čelnika OPEC-a u Beču 1975. Ponekad je to postignuto otmicom komercijalnog zrakoplova zajedno s njegovim putnicima i posadom. Neki od incidenata uzimanja talaca postali su produžene drame koje su se odvijale danima. Jedan u koji su bili uključeni Amerikanci, na primjer, bila je otmica TWA leta 847 od strane članova libanonskog Hezbollaha 1985. Taoci su držani (i jedan od njih ubijen) tri dana u zrakoplovu dok je krstario Mediteranom, a zatim još dva dana tjedana u Libanonu prije nego što su pušteni.

Grupe koje su koristile takve taktike koristile su ih kao kazalište. Ispunjenje njihovih zahtjeva, poput oslobađanja zatvorenih suboraca, svakako je bio plus za njih, ali barem jednako važan bio je utjecaj na širu publiku, u smislu bilo zastrašivanja ili privlačenja pozornosti za neki cilj. Brian Jenkins, jedan od prvih pravih američkih stručnjaka za terorizam, sažeo je ovo načelo opažanjem: "Teroristi žele da ih puno ljudi gleda, a ne da puno ljudi bude mrtvih."

Nakon dosta ovih incidenata, među dužnosnicima i medijima se pojavila opća svijest da sve što povećava pozornost na te incidente i povećava njihovu dramatičnu privlačnost, namjerno ili ne, služi ciljevima terorista. Tisak je o tome mnogo pretraživao dušu. Nije postojalo stvarno školsko rješenje koje je razvijeno i usvojeno; čak ni najodgovornija novinska organizacija ne može u potpunosti autocenzurirati izvještavanje o onome što je još uvijek pravi događaj vijesti. Ali barem je postojala svijest i rasprava o interesima koji su bili u pitanju, te neki napori da se pronađu načini za smanjenje štete od davanja besplatnog publiciteta teroristima.

Daljnja evolucija terorističkih taktika tijekom sljedećih nekoliko desetljeća dovela je do pomaka od hvatanja ljudi radi prijetnje ubojstvom prema operacijama koje su odmah ubijale ljude. 9. rujna nije bio početak ovog trenda, ali je bio njegov najspektakularniji i najsmrtonosniji primjer. Jenkinsovo zapažanje ostalo je djelomično točno u smislu da su teroristi i dalje željeli da ih mnogo ljudi gleda, ali ubijanje mnogo ljudi bio je način da se drugi ljudi natjeraju da ih gledaju. Borba protiv terorizma (od strane vlade) i pokrivanje (od strane tiska) postalo je usredotočeno na bombe koje iznenada eksplodiraju bez upozorenja. Atrofirala je svijest o problemima i interesima uključenim u talačke situacije.

Sada skupina poznata kao ISIS predstavlja daljnji zaokret u taktici terorističkih skupina. Ovo je djelomično pitanje upotrebe oružane sile za zauzimanje i držanje teritorija, ali ono što je zaokupilo našu zajedničku pozornost barem jednako je serijska drama grupnih talaca kojima se pojedinačno prijeti smrću, a neke od tih prijetnji su i izvršene. , drama koja je servirana uglađeno snimljenom videokasetom kako bi se iz nje izvuklo što više publiciteta.

Mi, javnost i mediji odgovorili smo propisno fascinirani i užasnuti te potaknuti dramom da gurnemo naše kreatore politike u dublji vojni angažman na Bliskom istoku. U međuvremenu, danas je teško pronaći onu vrstu dušebrižništva o dramama s taocima koja je bila očita prije tri desetljeća. Čini se da su lekcije o ovakvim stvarima koje su tada naučene zaboravljene.

Ovo je jedan od načina, ali ne i jedini, na koji smo igrali na ruku ISIS-u. Kao i s onim incidentima s taocima iz 1970-ih i 1980-ih, zahtjevi koje teroristi postavljaju nisu nužno njihovi glavni ciljevi. Iako prijetnje ISIS-a da će ubiti još talaca navodno imaju za cilj odvratiti zapadnu vojnu akciju, barem je jednako vjerojatno da im je namjera, kao što se zapravo i događa, potaknuti takvu akciju, tim bolje za skupinu da se predstavlja kao glavni branitelj sunitskih muslimana umma protiv grabeža Zapada predvođenog SAD-om.

Također služimo ciljevima grupe svaki put kada (uključujući našu vladu ili tisak) prikažemo grupu kao deset stopa visoku i dovoljno snažnu da opravda nešto slično objavi rata. Konkretan cilj kojemu se služi je povećati privlačnost grupe u očima potencijalnih novaka sa Zapada. Čak služimo tim ciljevima načinom na koji etiketiramo skupinu, pri čemu velik dio zapadnog tiska koristi preferirani naziv Islamska država iako nemamo interesa sugerirati da je praksa skupine u skladu s islamom ili da je vrijedna priznanja kao država.

Tisak se ne odnosi nužno na druge entitete njihovim preferiranim, ali neopisnim imenima (koliko novinskih članaka o Sjevernoj Koreji vidite koji je identificiraju kao Demokratsku Narodnu Republiku Koreju?); zašto bi to trebalo učiniti s ovim? Barem je američka vlada mudro koristila umjesto ovozemaljskog akronima ISIL.

Gotovo svatko tko objašnjava što bi Sjedinjene Države trebale činiti ovih dana u Siriji i Iraku kao da tvrdi da je stručnjak za terorizam. Prije nego što iznesu tu tvrdnju, trebali bi naučiti neke od lekcija koje su naučene prije 30 godina.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)