Izbjegavanje ratnih odgovornosti

Konzervativci inzistiraju na tome da poštuju Ustav SAD-a, ali republikanci u Kongresu, kao i demokrati, žurno su pobjegli iz Washingtona kako bi krenuli u predizbornu kampanju umjesto da glasaju za odobravanje novih ratova u Siriji i Iraku, što je odricanje od dužnosti, kaže Ivan Eland iz Nezavisnog instituta.

Autor Ivan Eland

Dužnosnici američke vlade nedavno su počeli hvaliti prijetnju od vrlo male i malo poznate terorističke skupine pod nazivom Khorasan, a zatim su je napali u Siriji. Nekoliko pomoćnika predsjednika Baracka Obame reklo je medijima da su zračni napadi pokrenuti kako bi se osujetio "neiminentni" teroristički napad, vjerojatno korištenjem skrivenog eksploziva za dizanje zrakoplova u zrak. Ipak, drugi vladini dužnosnici kao da su polili hladnom vodom tu ocjenu.

Prema New York Times, jedan anonimni viši dužnosnik opisao je zavjeru u Khorasanu samo kao "aspiracijsku" i rekao da se čini da skupina nije uspostavila konkretan plan. Drugi dužnosnici, od kojih je barem jedan bio viši protuteroristički dužnosnik, rekli su da je zavjera bila daleko od zrele i da nema znakova da je skupina odlučila o metodi napada ili vremenu i meti.

Članovi Kongresa izbjegli su akciju za odobravanje novih ratova u Siriji i Iraku prije nego što su otišli iz Washingtona u kampanju.

Ove različite priče trebale bi nas upozoriti na mogućnost da stara izreka, prva žrtva rata je istina, ponovno djeluje (sjećate li se svih neistina oko invazije tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha na Irak?). The Times zatim je citirao neke stručnjake koji objašnjavaju ovo odstupanje rekavši da je Obamina administracija možda razvila specifične obavještajne podatke o lokaciji vođe skupine, Muhsina al-Fadhlija, i pokušavala to iskoristiti da ga ubije.

Iako ovo objašnjenje može ili ne mora biti istinito, ciljanje grupe također predstavlja prilično jadan izgovor prema međunarodnom pravu i Ustavu SAD-a za pokretanje zračnih napada u Siriji bez odobrenja Kongresa. Administracija je imala neznatno bolju pravnu ispriku za napade na mete grupe Islamska država (IS), njezinog glavnog protivnika, u Iraku nego u Siriji.

Pravno obrazloženje za napad u Siriji je doista slabo. Prema međunarodnom pravu, može postojati nekoliko razloga za legalno poduzimanje vojne akcije unutar granica druge zemlje, rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom se odobrava napad na zemlju, zahtjev te zemlje za pomoć ili samoobrana od strane zemlje koja napada.

Ne postoji rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koja odobrava rat, ali je iračka vlada zatražila pomoć u suzbijanju grupe IS. Sirija, iako potajno voli što moćne Sjedinjene Države napadaju njenu oružanu opoziciju, ne slaže se sa Sjedinjenim Državama i nije formalno zatražila napad na njezin teritorij.

Mnogi stručnjaci za međunarodno pravo ne prihvaćaju jedno zamršeno razmišljanje koje koristi administracija, da Sjedinjene Države odgovaraju na zahtjev da obrane Irak i da Sirija "nije u stanju ili ne želi" zaustaviti prijetnju boraca koji dolaze u Irak, stoga dopuštajući američke zračne napade na Siriju.

Tu dolazi treći izgovor. Sjedinjene Države moraju pronaći neko obrazloženje samoobrane za napad na Siriju. Ipak, nitko ne tvrdi da je IS spreman napasti Sjedinjene Države. Zapravo, mnogi stručnjaci primjećuju da je IS, usprkos svom pametnom antiameričkom hvalisanju kojim je namamio Sjedinjene Države da ga napadnu, veća prijetnja Bliskom istoku i susjednim zemljama nego američkom teritoriju.

IS je prvenstveno usredotočen na uspostavu islamske države u Iraku i Siriji, a ne na napad na Sjedinjene Države. Tu Khorasan stupa na scenu. Vrlo mala skupina, poput mnogo većeg IS-a, izdanak je al-Qaide, ali čini se da je više zainteresirana za napade na američke ciljeve.

Međutim, opravdanje samoobrane zahtijevalo bi neposrednu prijetnju da bi se opravdao preventivni napad za osujećivanje bilo kakvog takvog napada. Da ne postoji neposredna prijetnja, svaki američki napad bio bi "preventivan"; preventivni rat se može zlorabiti (na primjer, Bushova neizazvana invazija na Irak) i međunarodna zajednica ga osuđuje.

Mnogi konzervativci, koji tvrde da brane izvorno značenje Ustava SAD-a (ali često napuštaju taj brod kada je u tijeku "domoljubna" vojna akcija), mogli bi ispravno reći da je međunarodno pravo manje važno od slijeđenja američkog upravljačkog dokumenta. Međutim, čak i ovdje je također potrebna neposredna prijetnja da predsjednik napadne Siriju.

Iako je predsjednik Obama kao opravdanje za svoje trenutne napade na IS u Iraku i Siriji, ovaj bi argument u najboljem slučaju mogao opravdati napade u Iraku, ali ne i u Siriji.

Ovako, i ta su opravdanja doista tanka. Suprotno onome što se prilično ležerno izvještava u američkim medijima, AUMF iz 2001. ne dopušta vojnu akciju protiv podružnica al-Qaide ili bivših podružnica, kao što su Khorasan odnosno IS. Rezolucija dopušta vojne napade samo na počinitelje, omogućitelje i domaćine izvršitelja napada 9. rujna, odnosno glavnu skupinu al-Qaide i talibane u Afganistanu. Većina podružnica al-Qaide nastala je dugo nakon 11. rujna i nisu imale nikakve veze s tim napadima.

Dužnosnici administracije su tvrdili da je vođa Khorasan Muhsin al-Fadhli bio povjerenik Osame bin Ladena i da je vjerojatno znao za napade 9. rujna unaprijed. Stoga bi administracija mogla tvrditi da je pokušavala ubiti osobu koja je omogućila napade 11. rujna, ali napad na cijeli Khorasan i skupine IS pod tim je obrazloženjem vrlo sumnjiv. A administracija je rekla da se njezina revidirana politika o ciljanim ubojstvima, koja dopušta takva ubojstva samo ako osoba predstavlja "stalnu i neposrednu prijetnju" od napada na Amerikance, ne odnosi na sukob u Iraku i Siriji.

Što se tiče napada na IS u Iraku, korištenje davno zastarjele ovlasti Kongresa za napad na vladu Sadama Huseina (izglasane 2002.) za ponovni napad na Irak za potpuno druge svrhe 12 godina kasnije vrlo je upitno. Ustavotvorci bi se namrštili na korištenje jednog glasa u Kongresu za odobravanje vječnog rata.

Čini se da rasprave na američkoj Ustavnoj konvenciji 1787. ukazuju samo na jednu iznimku od zahtjeva za odobrenjem Kongresa bilo kakve predsjedničke vojne akcije, velike ili male: neposredni napad na Sjedinjene Države kojem se predsjednik mora odmah suprotstaviti. Čak i tada, namjera je bila da kada bude moguće da se Kongres sazove, oni trebaju odobriti nastavak vojne akcije predsjednika.

Prema tome, američka vlada ima malo pravnog opravdanja za napad na Siriju (a zapravo i na Irak) bez novog odobrenja Kongresa, osim ako nije u tijeku neposredna prijetnja. U Iraku, Obama bi mogao biti opravdan vrlo ograničenim zračnim napadima za zaštitu američkih diplomatskih objekata (tehnički oni su američko tlo), ali ti američki napadi su otišli daleko dalje od toga i potrebno im je odobrenje Kongresa.

Stoga vidimo potrebu administracije da pronađe neposrednu prijetnju u Siriji kako bi poduprla slab pravni slučaj za napad na tu zemlju. Međutim, prema izvornoj namjeri Framera, kao što je naznačeno u postupku na Ustavnoj konvenciji, čak i nakon što je navodna neposredna prijetnja, al-Fadhli i Khorasan, neutralizirana, Kongres bi trebao odobriti daljnje udare u Siriji.

No ne može se kriviti zakonska i ustavna lukavstva Obame, posljednjeg u dugom nizu predsjednika nakon Harryja Trumana koji je uzurpirao ustavnu ratnu moć Kongresa, za cijeli problem. Umjesto da izvrše svoju ustavnu dužnost i izađu u javnost s opasnim glasovanjem o posljednjem ratu prije izbora, kukavički Kongres napustio je grad u kampanji.

Ovo odvratno ponašanje na najvažnijoj funkciji koju su utemeljitelji nacije dali Kongresu, odvodeći naciju u rat, tipično je i pokazatelj je da je ratna moć Kongresa ozbiljno narušena abdikacijom kao i predsjedničkom uzurpacijom.

U najmanju ruku, Kongres mora glasovati o ovom ratu nakon izbora, i nadamo se da će zaustaviti ono što je međunarodno nezakonit i kontraproduktivan rat, koji samo potiče još više islamskog radikalizma i uzrokuje da taj pokret bespotrebno stavi Sjedinjene Države na nišan.

Ivan Eland je direktor Centar za mir i slobodu u Nezavisnom institutu. Dr. Eland proveo je 15 godina radeći za Kongres na pitanjima nacionalne sigurnosti, uključujući i rad kao istražitelj Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma i glavni analitičar za obranu u Uredu za proračun Kongresa. Njegove knjige uključuju Carstvo nema odjeće: razotkrivena vanjska politika SAD-ai Vraćanje “obrane” u američku obrambenu politiku.