Pretvaranje Irana u krajnjeg neprijatelja

Odlučnost američkih neokonzervativaca i izraelskih političara da od Irana i njegovih saveznika naprave veliko zlo na Bliskom istoku spriječila je bilo kakvu racionalnu američku politiku prema regiji, čak do te mjere da omogući moguće pobjede sunitskih ekstremista u Siriji i Iraku, kako kaže profesor Seyed Mohammad Marandi objašnjava.

Seyed Mohammad Marandi

Izvještavanje zapadnih medija o islamu i “Bliskom istoku” redovito odbacuje svaku mogućnost smislene participativne politike izvan okvira zapadne liberalne demokracije. Kada se Zapad suoči s izazovom poput onog koji predstavlja Islamska država Iraka i Levanta (ISIL), ili Al-Qaeda prije toga, većina zapadnih elita vraća se na ideju da je jedino dugoročno rješenje (poduprt izvana) ) konsolidacija sekularne politike u muslimanskom svijetu.

No, čak i ako se pretpostavi da liberalna demokracija doista postoji, ona je, povijesno gledano, jedinstveno zapadnjački fenomen koji nikada nije zadobio pravu snagu u muslimanskim društvima. Kao i drugi ljudi, muslimani žele imati pravo glasa u oblikovanju političkog života svojih društava. Ali oni žele da okvir za participativnu politiku bude autentičan, što znači da je većina muslimana utemeljena na islamu, a ne na tuđinskim idejama o “odvajanju vjere i države”. Do sada, samo jedan politički poredak na Bliskom istoku uživa primjetan uspjeh u osiguravanju sudioničkog islamističkog upravljanja svom narodu, Islamska Republika Iran.

Iranske žene nazočne govoru iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija. (fotografija iranske vlade)

Zapad se ne može natjerati da to prizna. Gledajući izvještavanje o uspjehu vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija operacija prostate u zapadnim medijima čovjek ne može a da se ne osmjehne na često uvrnuti prijezir usmjeren prema njemu i političkom poretku koji vodi.

BBC, koji je obično malo sofisticiraniji od ostalih zapadnih glasila u pokušaju prikrivanja svog animoziteta, izvještavajući o operaciji, izjavio je da se njegov osobni život drži “tajnom temom u Iranu”; tek ga je “kritična situacija u Iranu i regiji” natjerala da bude otvoreniji i objaviti vijest njegove operacije. U drugom izvješću, BBC je implicirao da je ajatolah Khamenei nepopularan i da su Iranci kritični prema visoka razina skrbi pružili su mu u bolnici.

Nedosljedna pripovijest

Činjenica da je ajatolah Khamenei operiran u javnoj bolnici i da je ranija operacija 1991. na njegovom žučnom mjehuru također javno objavljena nije u skladu s narativom BBC-ja. Isto tako, sam broj ljudi koji su se pojavili (i nastavljaju se pojavljivati) na njegovim javnim istupima tijekom četvrt stoljeća njegovog vođstva baca sumnju da su on i Islamska Republika i blizu tako nepopularni kao što BBC pokazuje.

Činjenica da ajatolahova supruga, četiri sina i dvije kćeri nisu slavne osobe, visoki političari ili uključeni u posao može učiniti da se njegov osobni izgled čini pomalo beznačajnim, ali to ga ne čini "tajnom temom", samo se razlikuje od zapadnih normi .

Unatoč zapadnoj mitologiji, stvarnost je da, unatoč desetljećima iracionalno zapadno neprijateljstvo i nasilja, Islamska Republika je doista evoluirala u "otok stabilnosti" regije. Ironično, ovu je frazu prvi put upotrijebio u zdravici u Teheranu tadašnji predsjednik Jimmy Carter kako bi opisao vrlo različitu vrstu Irana: Iran, Carter rekao je u 1978, “zbog sjajnog vodstva Šaha, otok je stabilnosti u jednom od najproblematičnijih područja svijeta.”

Godinu dana kasnije šah je pobjegao iz zemlje, usred narodne revolucije u kojoj je ključni slogan bio "Neovisnost, sloboda, islamska republika".

Posljednjih su godina slične sudbine doživjele i druge političke osobe u zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi koje se u očima Zapada smatraju "velikim vođama". Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon jednom je pohvalio tuniskog diktatora Zeina El Abidinea Ben Alija za "napredak" koji je postigao u unapređenje perspektive za mlade u Tunisu. Na vrhuncu prosvjeda u siječnju 2011. u Kairu, bivši britanski premijer Tony Blair je pozdravio egipatskog Hosnija Mubaraka kao "neizmjerno hrabar i snaga dobra".

Popularni zahtjevi za promjenama već su srušili veći dio starijeg poretka Bliskog istoka, ali malo je znakova nečega više od privremene, klimave stabilnosti. Što je još gore, kada su klijentski režimi počeli propadati ili pokazivati ​​ozbiljnu nestabilnost, monarhije bogate naftom, uz zapadnu koordinaciju i potporu, financirale su pobunjeničke skupine u Libiji i Siriji, kršeći međunarodno pravo i povlačeći Bliski istok prema daljnji pad i kolaps.

Naravno, militantnost koju financira država nije nova pojava. U 1980-ima Sjedinjene Države surađivale su sa saudijskom i pakistanskom vladom u promicanju, obuci i naoružavanju mudžahedina “boraca za slobodu” u borbi protiv sovjetske okupacije u Afganistanu. Tijekom i nakon ove borbe, brojne su zemlje uložile velika sredstva u vjerske škole i druga prodajna mjesta diljem muslimanskog svijeta, trošeći milijarde dolara svake godine za izvoz ekstremističke ideologije.

Moćna sila

Kao rezultat toga, i uz tiho odobravanje Zapada, ovaj ekstremizam je izrastao u moćnu silu koja baca svoju sjenu na mnoge dijelove svijeta. Nakon invazije Iraka pod vodstvom SAD-a 2003. godine, koju su podržale gotovo sve regionalne države osim Irana, financiranje iz niza tih zemalja opet je tekao ekstremističkim skupinama povezan s al-Qaidom, ovaj put u Iraku, kako bi potkopao novi irački politički poredak.

Događaji u Jemenu, Bahreinu i Egiptu naglašavaju da ostaci starog poretka ne mogu još dugo trajati. No, ono što se trenutno nudi u arapskom svijetu nije donijelo veliki optimizam niti društvenu koheziju. U Egiptu, bez obzira na legitimnost ili nelegitimnost državnog udara iz srpnja 2013., ostaje činjenica da Muslimansko bratstvo nije uspjelo razviti model participativne politike koji je sposoban zadovoljiti javne potrebe u skladu s domaćim vrijednostima.

Povijesni neuspjeh Bratstva pomogao je potaknuti uspon a tekfiri (otpadnički) model upravljanja. Ovaj model je evoluirao od al-Qaede do grupa kao što su al-Nusra Front, Islamski front u Siriji i na kraju Islamska država Iraka i Levanta (ISIL). Evolucija odražava korištenje ideologije od strane zapadnih i regionalnih zemalja u strateške svrhe u zemljama poput Afganistana, Libije, Jemena i Sirije.

Danas, ne samo da se ISIL pretvorio u globalnu terorističku prijetnju; postao je egzistencijalna prijetnja zemljama koje su tradicionalno zagovarale njegovu temeljnu ideologiju, a sada su dio nove koalicije koju predvode SAD. Jedina sila koja je spriječila ovu prijetnju u nastajanju od nametanja svoje hegemonije od Damaska ​​do Bagdada, možda čak i od Bejruta do Rijada, je Islamska Republika Iran.

Beskrajni pokušaji Zapada da destabilizira iranski politički model završili su neuspjehom, a danas, kao rezultat nezakonite podrške Zapada ekstremistima u Siriji i kontinuiranog kršenja njezina suvereniteta, Islamska Republika sada predvodi borbu regije protiv ekstremizma i novih globalnih sila to sve više prepoznaju.

Nakon što je najavljena operacija ajatolaha Khameneija, život u Iranu tekao je normalno, ne samo zato što je javnost bila uvjerena da je njihov vođa izvrsnog zdravlja, već i zato što je izabrano ustavno tijelo, Skupština stručnjaka, koja je zadužena za izbor najviše vlasti u zemlji, je već pokazao svoju učinkovitost prije mnogo godina brzim i uspješnim odabirom ajatolaha Khameneija da naslijedi imama Khomeinija kao vođu.

Zapadni mediji i organizacije za ljudska prava bolje bi poslužili sebi da ublaže svoju nepopustljivu karikaturu Irana i da se upuste u malo samorefleksije u vezi s njihovim narativom o Siriji. Kad bi to učinili, Zapad bi možda uspio dobiti bolju politiku.

Seyed Mohammad Marandi je profesor sjevernoameričkih studija i dekan Fakulteta svjetskih studija na Sveučilištu u Teheranu. Objavio je ovaj tekst na Al Jazeeri English ranije ovog tjedna. Vidjeti ovdje.