“Grupno mišljenje” službenog Washingtona je da je predsjednik Obama “slab” jer ne srlja u ratove s opuštenošću kakvu bi volio favorit talk-showa John McCain. Ali Obama je možda zapravo "slab" jer biva gurnut u sukobe za koje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar kaže da samo pogoršavaju stvari.
Paul R. Pillar
Andrew Bacevich izvršio je zbroj od broja zemalja u islamskom svijetu koje su od 1980. godine Sjedinjene Države napale, bombardirale ili okupirale i u kojima su pripadnici američke vojske ili ubijali ili bili ubijeni. Sirija je postala 14. takva zemlja. Nekoliko zemalja više je puta bilo poprište američkih vojnih operacija.
Većina zemalja nalazi se na Bliskom istoku, iako su na popisu i Afganistan i Pakistan u južnoj Aziji, Bosna i Kosovo na Balkanu te Somalija u Africi. Vjerojatno većina Amerikanaca, koliko god bili svjesni najnovijeg američkog vojnog pohoda, nema dovoljno razumijevanja za to koliko je opsežan ovaj popis postao.
Predsjednik Barack Obama sastao se sa svojim Stožerom za nacionalnu sigurnost kako bi razgovarali o situaciji u Siriji, u sobi za situaciju u Bijeloj kući, 30. kolovoza 2013. Slijeva za stolom: savjetnica za nacionalnu sigurnost Susan E. Rice; državni odvjetnik Eric Holder; državni tajnik John Kerry; i potpredsjednik Joe Biden. (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza)
Bacevich također bilježi žalosne rezultate svih ovih smrtonosnih aktivnosti i daje jedno djelomično objašnjenje: “Američki kreatori politike stalno su popuštali iskušenju da oslobode malo kratkoročnog kaosa, kladeći se da će se dugoročniji poredak pojaviti na drugi kraj.”
Ova vrsta oklade često se postavlja kao odgovor na želju i politički pritisak da se učini nešto u vezi s uočenim problemom, pri čemu je vojna sila najvidljiviji i najdokazljiviji način da se "nešto učini". To je očito glavni dio odgovora Obamine administracije na uočeni problem ISIS-a.
Najveći primjer pokretanja kaosa u nadi da će se dugoročni red nekako pojaviti, međutim, invazija na Irak 2003., operacija koja je iznjedrila ISIS pod drugim imenom, nije bila odgovor na takve pritiske, već u potpunosti rat izbora. Bio je to vodeći primjer škole političko-vojnih pitanja Jerryja Rubina: uništavanja stvari, a zatim kopanja po ruševinama.
Nekoliko drugih razloga također objašnjava jadnu američku evidenciju o vojnoj sili u tom dijelu svijeta, koja često pogoršava stvari umjesto da ih poboljšava. Jedna je da, iako američka vojna sila može pomoći u postizanju nekih stvarno važnih i korisnih stvari, kao što je, recimo, pobjeda u Drugom svjetskom ratu, ili na Bliskom istoku, poništavanje očigledne agresije kao u Kuvajtu 1991., ona ne može postići mnoge druge stvari, s obzirom na prirodu tih stvari.
Američka vojska je divan čekić, ali mnogi od najtežih problema u dijelu svijeta o kojem govorimo nisu čavli. Politički i društveni poredak ne može se ubrizgati kroz puščanu cijev. Stvaranje trajnog reda je konstrukcija; oružje je uništenje. Politička kultura i politička volja, posebice volja za prilagođavanjem sukobljenih interesa, bitne su za stvaranje reda, a ne mogu se stvoriti vojnom silom.
Mnogo toga što treba postići da bi se stvorio novi poredak moraju postići oni koji će biti dio tog poretka. Ponekad autsajderi mogu pomoći, ali koliko god autsajder bio moćan i dobronamjeran, rješenje neće potrajati ako ga ne posjeduju mještani. To je ono što se dogodilo s "navalom" u Iraku, koji je kupio privremeni predah od najgoreg nasilja, ali nije uspio ostvariti svoj temeljniji cilj pružanja prostora koji bi omogućio iračkim političkim frakcijama da postignu dogovor.
Trenutačni pokušaj upotrebe sile za suprotstavljanje ISIS-u ilustrira u posebno akutnom obliku drugu vrstu opasnosti, koja dolazi od zauzimanja strane u tuđem građanskom ratu koji je definiran uglavnom sektaškim ili etničkim terminima. Sjedinjene Države nemaju nikakav nacionalni interes zauzeti stranu u takvim sukobima. To je recept za stvaranje neprijatelja s jedne strane i dobivanje malo bolje od odgovora s druge strane "što si učinio za mene u posljednje vrijeme".
Ne manje važno, korištenje američke vojne sile u unutarnjim previranjima u islamskom svijetu opetovano je potaknulo ogorčenje i mržnju i onu vrstu antiameričkog ekstremizma koji cvjeta usred takvog ogorčenja. To djelomično proizlazi iz kolateralnih žrtava i štete koji su gotovo neizbježna posljedica primjene vojne sile u takvim situacijama. To također dijelom proizlazi iz same činjenice da supersila svoju moć koristi na ovaj način. Nestavljanje čizama na tlo pomaže smanjiti ovaj odgovor, ali bacanje bombi na tlo nije stvarno bolje.
Nekoliko političkih i vojnih dinamika, uključujući želju da se udvostruči oklada koja se još nije isplatila, može dovesti do eskalacije najnovijih američkih vojnih napora u regiji. Gledajući iz šire perspektive, nešto slično se događalo u vezi s cijelim višedesetljetnim američkim vojnim sukobom s Bliskim istokom.
Postoji jaka sklonost vjerovanju da će koje god da je trenutno poglavlje u tom susretu donijeti isplatu koju prethodna poglavlja nisu. Nemojte se kladiti u to.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Današnji tipični američki ratni jastreb veliko je oličenje ljudskog zla... zla 'civiliziranog' zapadnog čovjeka ili bijelog čovjeka. U prošlosti je civilizirani bijeli čovjek na druge domoroce (kao što su američki domoroci, filipinski domoroci, itd. itd.) gledao kao na svoje igračke, ali i kao na svoje legitimno topovsko meso. Ipak, danas se, usprkos svim ogromnim buđenjima i velikoj svijesti o ljudskom pravu glasa, nije nimalo promijenio. Danas i dalje gleda na domoroce u stranim tlima koja nisu prozapadno orijentirana kao na svoje igračke i legitimno topovsko meso. Ovo zlo koje je tako svojstveno svim današnjim američkim ratnim jastrebovima sigurno će natjerati svijet na put koji vodi u dugo očekivani Armagedon.
Sjajan primjer!
Pod Bushevom administracijom, američke specijalne snage bile su uključene u 60 zemalja, a program bespilotnih letjelica korišten je za izvođenje pedesetak napada. Pod sadašnjom administracijom, američke specijalne snage uključene su u 123 zemlje i izvedeno je više od 330 napada dronovima. Mandat našeg “nevoljnog ratnika” završio je tek tri četvrtine, pa će biti dosta prilika za “popravljanje” tog učinka. Ali po svim mjerama, on definitivno JURI!
Ovo je stvarnost koju SVI vojni stratezi, uključujući Združene načelnike, predobro poznaju. Zapravo postoji mjesto koje se zove "Ratni koledž", i oni zapravo idu tamo studirati te stvari. (Volim o tome razmišljati kao o McDonald'sovom "Hamburger Sveučilištu" za ratovanje. Da je to bila neuspješna strategija, McDonalds ne bi bio gospodar sirotinje američke radne snage kakav je danas.) "Stvarnost" je da, uz "šok i strahopoštovanje”, kinetički rat se vrlo brzo može “dobiti” s malom snagom. Hitler je to nazvao "Bitzkrieg". Problem je okupacija, za koju bi, kako je istaknuo general Eric Shinseki, trebalo između tristo i četiri stotine tisuća vojnika. Znali su da je u pravu, pa su ga otpustili. Poanta nije bila "dobiti" rat, tajnu koju je Shinseki možda otkrio u svom entuzijazmu da kaže istinu. Varijable: logistika, snaga trupa, mogućnosti oružja, opskrbni pravci, vrijeme, teren, itd., analizirane su za svaku bitku vođenu od Termopila.
Moram se nasmijati kad čujem stvari poput, "kao što je, recimo, pobjeda u Drugom svjetskom ratu, ili na Bliskom istoku, poništavanje očigledne agresije kao u Kuvajtu 1991. â€"". Kompetentni vojni analitičari tog vremena ZNALI su da je Hitler izgubio rat do prosinca 1941. “Operacija Barbarossa” bila je potpuni neuspjeh. Ostatak je bio sadistički pokušaj da se odgodi neizbježno. Plan je bio pustiti Staljina i Hitlera da iskrvare jedan drugoga, ući tamo u "pravo" vrijeme, napraviti što je više moguće štete kako bi se osigurale poslijeratne ekonomske prilike, zajamčila trajna propast Britanskog Carstva i zadržala kontrolu nad Srednjom Istočno ulje. Svi smo čuli kako je April Glaspie dala Saddamu "zeleno svjetlo" za invaziju Kuvajta - on je bio "naš tip" sve dok nije odlučio nacionalizirati naftu svoje zemlje. Onda je odjednom postao “brutalni diktator” i “morao je otići”. Hajde, profesore Pillar, znamo da je CIA uopće projektirala njegovo preuzimanje Iraka. Vidjeli smo slike Rumsfelda kako se rukuje s njim.
Sada kada je ISIS preuzeo kontrolu nad dijelovima Iraka i Sirije, okupacija bi odnijela NAJMANJE petsto tisuća vojnika, možda milijun. Suparničke plemenske frakcije NIKADA neće postići politički dogovor. SAD NIKADA neće zastrašiti Saudijsku Arabiju ili Izrael da prestanu "mješati lonac". To je "savršena oluja", a plan je održati je GODINAMA.
Netko je nedavno napisao članak o gluposti naše vojske da upotrijebi krstareću raketu vrijednu 1.4 milijuna dolara da uništi antenu vrijednu 6,000 dolara. Raytheon, McDonnell Douglas i Boeing dobivaju "Happy Meal", a "99%" preuzima nagradu. To uopće nije glupo ako ste član “1%”. Zapravo, to je čisti genij.
Apsolutno u pravu. Ideja da je invazija na Irak u Zaljevskom ratu 1991. bila primjer 'dobrog' američkog rata smiješna je da ne kažemo glupa. Bila je to namještaljka od početka do kraja, Sadama su uvukli u WC. Ovaj sada očito zaboravljeni rat je od tada postavio pozornicu za beskrajni rat povratnog terora. O čemu se radilo? Vjerojatno je Pentagon smatrao da je dobra ideja instalirati vojna sredstva i baze u regiji, ali je trebao zgodan izgovor za pokriće. Ako se domaći bune, pa nema veze, kaos je ionako uvijek dobar za posao.
Za svaku bombu koju bacimo, koliko terorista ta bomba stvara? U posljednjih 13 godina od 9. rujna koliko se više voli Amerika? Još bolje, čini li se da Amerika uopće želi biti voljena? Koliko je Amerika izuzetna? Ne bi li se ista tehnologija koja proizvodi vojno oružje koristila za proizvodnju građevinske i poljoprivredne opreme? Umjesto metaka, nismo li mogli opskrbiti medicinske potrebe?
Ogromni vojno-industrijski kompleks zajedno sa svojim rođakom iz domovinske sigurnosti trebao bi se preusmjeriti na zarađivanje novca na pozitivnim projektima. To se nikada neće dogoditi jer bi se mom prijedlogu naši sadašnji lideri samo nasmijali. Uvijek ističu kako nas štite, ali zatvaraju oči na to koliko još pomažu u stvaranju novih terorista koji rade stvari na svoj način. Održavanje našeg stanovništva u stanju straha isplati se onima koji su puno uložili u našu obranu.
http://veragraziadei.wordpress.com/2014/10/02/emperor-obamas-old-new-clothes-and-the-us-energy-war/