Mnogi u Kongresu nastavljaju marširati u korak s diktatom izraelskog premijera Netanyahua koji želi beskrajno neprijateljstvo prema Iranu čak i ako to uništi dogovor o ograničavanju iranskog nuklearnog programa. To uključuje i besmislen zahtjev za priznanjem iz prošlosti, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Neki od najnovijih pokušaja da se poništi nuklearni sporazum s Iranom bili su usredotočeni na ono što je postalo nazvano "moguće vojne dimenzije" (PMD), izraz koji se odnosi na bilo koji rad koji je Iran u prošlosti obavljao na dizajniranju nuklearnog oružja.
Jedan od posljednjih takvih pokušaja je pismo koju su čelnici Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma, Edward Royce i Eliot Engel, podijelili na potpis svojim kolegama iz Kongresa. Pismo u biti kaže da sva pitanja o PMD-u moraju biti razjašnjena prije nego što možemo postići bilo kakav sporazum o ograničavanju iranskog nuklearnog programa.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu u Ujedinjenim narodima 2012., povlačeći vlastitu "crvenu liniju" o tome koliko daleko će dopustiti Iranu da ide u rafiniranju nuklearnog goriva.
Vlada Irana neće izdati tijekom sljedećih nekoliko mjeseci javno priznanje o prošlim istraživanjima ili projektnim radovima na nuklearnom oružju. Ovo se jednostavno neće dogoditi. Dakle, za Sjedinjene Države ili njihove pregovaračke partnere, postavljanje raščišćavanja svih pitanja o PMD-u kao preduvjet za potpisivanje sporazuma bilo bi ubojica dogovora. Većina onih koji najviše guraju pitanje PMD-a vjerojatno prepoznaju da bi to bilo ubojica dogovora, zbog čega ga guraju.
Pismo Royce-Engel pokušava povezati prošlo ponašanje s budućim zahtjevima u provedbi sporazuma tvrdeći da mora postojati "osnova" informacija o prošlosti za procjenu sadašnje i buduće nuklearne aktivnosti Irana. Toj tvrdnji nedostaje logike. Osnovne informacije važne su u mnogim stvarima, gdje je ono što je važno količina i smjer promjene u kontinuiranom procesu, kao što je ono što se mjeri rezultatima testova postignuća u obrazovanju ili krvnim testovima koji prate razinu antigena koji proizvodi ljudsko tijelo .
Ali prema sporazumu s Iranom Ne bio bi dopušten rad na nuklearnom oružju. Nije stvar u usporedbi tempa trenutne aktivnosti s tempom prošlih aktivnosti. bilo koji takva bi aktivnost bila jasno kršenje obveza Irana prema sporazumu, kao i njegovih postojećih obveza prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja.
Najveći pojedinačni razlog, sa stajališta sprječavanja iranskog nuklearnog oružja, za dovršetak sporazuma o kojem se pregovara je produžiti i proširiti inspekcijske aranžmane, već, prema preliminarnom sporazumu, bez presedana u svom opsegu i intenzitetu, uključujući potpuno pridržavanje Dodatnih Protokol koji uređuje inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju.
To je ono što je potrebno kako bismo bili uvjereni da iranski nuklearni program ostaje miroljubiv, a ne nekakvo 'ispovijedanje o nečemu što je učinjeno u dalekoj prošlosti. Osim toga, ako su Iranci stvarno htjeli varati, bili bi glupi jednostavno pokupiti ili kopirati ono što su učinili u prošlosti (a za što su već znali da su zapadne vlade i obavještajne službe na tragu).
Daleka prošlost postaje sve dalja, pa čak i irelevantnija za sadašnje brige. The javno izraženu prosudbu američke obavještajne zajednice o ovoj temi je da je Iran radio na dizajnu nuklearnog oružja, ali da je prestao s takvim radom 2003., dakle prije više od deset godina.
Osnovni izbor u rješavanju pitanja PMD-a u pregovorima koji su sada u tijeku je između pokušaja dobivanja priznanja o ponašanju koje je završilo prije više od deset godina i dobivanja sporazuma koji pruža najbolje moguće jamstvo da neće biti iranskog nuklearnog oružja u budućnost. Prednost odabira potonje opcije trebala bi biti dovoljno očita kada se izbor tako formulira.
Trebalo bi biti još očiglednije kada se uzme u obzir da su u smislu stvarnih rezultata, realne alternative, s jedne strane, tvrdokornost po pitanju PMD-a i dobivanje ni priznanje niti sporazum, a s druge strane, dobivanje sporazuma koji ograničava i nadzire iranski nuklearni program do mjere koju godine pritisaka i tvrdokornosti s naše strane nikada nisu uspjele postići.
U povijesti napora za neširenje nuklearnog naoružanja, neuspjesi, uključujući i jedan uočljiv slučaj nepriznavanja ni prošlosti or trenutne aktivnosti, nadoknađeni su uspjesima koji su uključivali nekoliko slučajeva, od Švedske do Južne Koreje, u kojima su se države s programima nuklearnog oružja udaljile od njih i umjesto toga odlučile posvetiti se budućnosti bez nuklearnog oružja. Nije li to ono što danas navodno želimo od Irana?
Ti raniji slučajevi nisu uključivali priznanja iz prošlosti, već umjesto toga izravnu predanost održavanju nacionalnih nuklearnih programa u miru u sadašnjosti i budućnosti. U govor u Senatu u siječnju, senatorica Dianne Feinstein, D-California, osvrnula se na takve ranije slučajeve rekavši: “Vjerujem da se zemlje mogu promijeniti. Ova sposobnost promjene također se odnosi na potragu za nuklearnim oružjem.”
Pitanje koje je pred nama, rekao je senator, jest je li Iran "spreman promijeniti svoje ponašanje iz prošlosti". Bitna je promjena u odnosu na ponašanje iz prošlosti, a ne javno priznanje o ponašanju iz prošlosti.
"Posao je diplomacije", rekao je Feinstein, "gurati tu promjenu." Posao je analitičara i stručnjaka da shvate da sporazume treba procjenjivati prema tome kako oblikuju buduće ponašanje, a ne samo davati neke izjave o prošlosti.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Slažem se da i SAD i Francuska opstruiraju iz vlastitih razloga, iako tvrdim da imaju razumnu premisu. IAEA vjeruje da Iran nije objavio sve 'moguće vojne dimenzije' svojih nuklearnih istraživanja. Ne mislim da je ulazak u ispovjedaonicu opravdan, jednostavno obveza da se više ne bavimo vojnim aktivnostima. Nema sumnje da bi te obveze mogle provjeriti sveprisutne američke obavještajne službe.
Dilema je da su nacije koje žele slijediti vladavinu prava potpisivanjem NPT-a kažnjene daljnjim strogim nadzorom; s druge strane oni koji se ne ustručavaju čak ni ukrasti nuklearni materijal za izgradnju svojih nuklearnih arsenala, odbijaju potpisati NPT i stoga su izvan dosega takozvanog nuklearnog psa čuvara, nagrađeni su od strane ovih nuklearno hagemonističkih zapadnih sila. Kada bi 'slobodni svijet' zapravo bio slobodan od ovog licemjerja?
Libijska vlada bila je posljednja koja je priznala program nuklearnog oružja i obećala da ga neće oživjeti u zamjenu za ukidanje sankcija Zapada. Također su pristali platiti odštetu za bombaški napad na Lockerbie iako su dokazi protiv njih za taj zločin vrlo slabi.
Manje od desetljeća kasnije, Libija je bila meta promjene režima od strane zapada, njezin vođa je brutalno ubijen. Sada je u stanju bezakonja, pod kontrolom dviju suparničkih vlada i mnogo drugih milicija, uključujući ekstremističke skupine.
Ne zaboravite Sadama Huseina koji je dopustio inspektorima oružja da traže nepostojeće iračko oružje za masovno uništenje, ali to nije bilo dovoljno da njega i njegov režim spasi od iste sudbine.
U slučaju Irana nema čak ni dokaza da je pokušao razviti nuklearno oružje, osim ako ne vjerujete Izraelu koji nije zadovoljan iranskom potporom Hezbollahu.
Iranci žele kraj sankcija, ali nisu dovoljno glupi da vjeruju da mogu vjerovati zapadu. Neće potpisati ugovor koji bi mogao samo povećati vjerojatnost da će biti napadnuti u budućnosti.
Nuklearni sporazum s Iranom se neće dogoditi, ali razlog zašto se to neće dogoditi leži izravno u Iranu i njegovom odlučnom odbijanju da se odrekne svojih kapaciteta za obogaćivanje u centrifugama i svoje raketne tehnologije koju je dobio od Sjeverne Koreje za isporuku nuklearne bojeve glave. Iran je državni sponzor terorizma zbog svoje podrške Hamasu i Hezbollahu i sigurnog utočišta članova Al Qaide. Jasno je da nema predanost miru, samo globalnom širenju svoje posebne vrste radikaliziranih šiitskih uvjerenja.
Fino recitiranje izraelskih/AIPAC-ovih tema. Lijepo se uklapa u izraelsko sigurno utočište članova Al Qaide na okupiranom Golanu.
kažete da je Iran država koja sponzorira terorizam jer daje utočište Alqaidi, a zatim kažete da ih ne zanima mir, zanima ih samo širenje svoje pertikularne marke radikaliziranih šiitskih uvjerenja. Shvaćate li koliko je gornja izjava glupa? Iran bi udomio čvrstu sunitsku skupinu za širenje radikaliziranih šiitskih uvjerenja!!!
Mislim da bi se vi izraelski prvi ljudi trebali ograničiti na ono što vam je najbolje - na zavjere iza scene. Otvoreni razgovor nije za vas ljudi; zvučiš glupo.
Gareth Porter, autor Manufactured Crisis: The Untold Story of the Iran Nuclear Scare, raspravlja o početku Trećeg rata u Iraku i o tome kako Izrael sabotira svaki pokušaj popravljanja američko-iranskih odnosa.
http://scotthorton.org/interviews/2014/09/12/091214-gareth-porter/
Glasnogovornik Likuda Charles Krauthammer na FOX-u počinio je znakovitu grešku koja nas obavještava o tome što se stvarno događa u Siriji:
"O tome se ne govori dijelom jer pokušavamo natjerati ISIS da prešutno pomogne, hm, pokušavamo natjerati Iran da nam prešutno pomogne u ratu protiv ISIS-a." (minuta gledanja 0:22-0:32)
Evo ga, ravno iz magarčevih usta: ISIS pomaže Izraelu da se pripremi za rat protiv Irana.
Sukob u Siriji od 2011. otvorio je put za pristup izraelskih zračnih snaga trima mogućim zračnim rutama prema Iranu: sjevernoj ruti duž tursko-sirijske granice, središnjoj ruti preko Jordana i Iraka i južnoj ruti preko Saudijske Arabije.
Sjedinjene Američke Države, zajedno sa Saudijskom Arabijom, Jordanom i Turskom, sudjelovale su u financiranju i naoružavanju terorističkih snaga u Siriji i Iraku.
Pet glavnih iranskih postrojenja bilo bi ciljano u izraelskom zračnom napadu: reaktor za laku vodu Bushehr, postrojenje za tešku vodu u blizini Araka, postrojenje za pretvorbu urana u Isfahanu, postrojenje za obogaćivanje urana u Qomu i glavno iransko postrojenje za obogaćivanje urana u Natanzu . Na meti bi bile i iranske radarske stanice i zračne baze. Izraelski obrambeni analitičari planirali su napasti čak šezdeset različitih ciljeva s povratnim letovima u trajanju do dva dana.
Američko potiskivanje sirijske protuzračne obrane daje Izraelu otvoren koridor za napad na Iran i postavlja američka sredstva u zračni prostor kako bi pomogla u napadu.
Netanyahu bi ovo trebao zaustaviti, i to odmah. Nedužni Židovi diljem svijeta već osjećaju reakciju izraelske politike. Između bombardiranja Palestinaca i ometanja drugih stvari, stvari izgledaju prilično loše. Ljudi posvuda postaju umorni od svog ovog rata. Osim okrutnosti prema čovječanstvu, također si ne možemo priuštiti sav ovaj rat koji se događa. Kada će završiti?
Pravedan pristup, kada bi cilj bio da otvorenost bude temelj 'novog odnosa' između SAD-a i Irana, bio bi također zahtijevati od američke vlade da prizna sve slučajeve špijuniranja, sabotaže (Stuxnet) i masovnog ubojstva (priznanje odgovornost i isprika za obaranje ili let 655 Iran Aira).
Pretpostavljam da bi takav amandman izvukao nekoliko oštrih daha u Washingtonu.