Desetljećima su SAD i Izrael igrali igru nepriznavanja onoga što svi znaju da Izrael posjeduje tajni nuklearni arsenal. Ali ova politika prikrivanja učinila je da dvije zemlje izgledaju licemjerno kada vrše pritisak na Iran u vezi s njegovim nuklearnim programom, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Neke stvari, ili moguće stvari, dovoljno su važne da bismo bili glupi pretpostaviti ili se pretvarati da ne postoje čak i ako nemamo nikakvu službenu potvrdu ili potvrdu da one doista postoje. Jedna takva moguća stvar je od velike važnosti za sigurnosna pitanja na Bliskom istoku.
Gotovo svi izvan vlade koji pišu ili govore o ovim pitanjima smatraju da Izrael već dugo ima arsenal nuklearnog oružja. Niti jedna izraelska vlada, međutim, nikada nije javno rekla da Izrael ima takvo oružje, a niti američka vlada, pod bilo kojom administracijom, nije to rekla.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu u Ujedinjenim narodima 2012., povlačeći vlastitu "crvenu liniju" o tome koliko daleko će dopustiti Iranu da ide u rafiniranju nuklearnog goriva.
Budimo vrlo oprezni u tome kako raspravljamo o ovoj temi. Svijet je pun općeprihvaćenih konvencionalnih mišljenja, od kojih se pokazalo da neke nisu točne. Uostalom, nemamo Znati ima li Izrael nuklearno oružje. Stoga nemojmo uobličavati raspravu o ovoj temi u okvire tvrdnji o činjenicama. Umjesto toga, možemo iskoristiti općeprihvaćeni konsenzus o toj temi, raspravljajući o implikacijama samog konsenzusa i drugim implikacijama ako je konsenzus ispravan.
Jedan je nedostatak ovog pristupa taj što skrupulozno pridržavanje agnostičkih kvalifikacija koje pristup zahtijeva stvara nespretnu prozu koju je neugodno čitati. Način za rješavanje ovog problema nadahnut je pokojnim Alfredom Kahnom, ekonomistom s Cornella koji je služio u administraciji Jimmyja Cartera. Kahn je najpoznatiji po deregulaciji zrakoplovne industrije kao predsjednik Odbora za civilnu aeronautiku. On je kasnije bio Carterov antiinflacijski car, na kojem su mjestu bezočni Kahn jednom bio pokuđen od svojih političkih boljih u Bijeloj kući zbog upozorenja na moguću "depresiju".
Nemoj koristiti riječ depresija, rečeno mu je. Kahn je poslušao, ali umjesto da pribjegne nekom nespretnom zaobilaženju kao što je "ekonomska kriza koja je ozbiljnija od onoga što se uobičajeno naziva recesijom", počeo je koristiti izraz banana kao zamjenu za riječ koju nije smio izgovoriti. Kad mu se čelnik United Fruit Company požalio na ovu negativnu upotrebu izraza, Kahn je prešao na patuljasta naranča kao njegova zamjenska riječ kad god bi raspravljao o opasnosti od depresije.
Koristeći i Kahnovu tehniku i njegov termin, u ostatku ovog eseja neka kumkvati znači "izraelsko nuklearno oružje za koje se naširoko sumnja" ili, u potpunijem obliku, "izraelsko nuklearno oružje za koje se naširoko sumnja, toliko široko i snažno sumnjivo da ih gotovo svatko tko kaže bilo što o srodnim temama uzima kao dano, iako ne možemo reći za sigurni da postoje."
Kumkvati nisu samo predmet konvencionalne mudrosti. Njima su se pomno bavili ozbiljni povjesničari i politolozi te su uzeti u obzir u bezbrojnim analizama sigurnosnih problema na Bliskom istoku. Također se rutinski pojavljuju u globalnim pregledima arsenala nuklearnog oružja, kao što je iz Ralice Fond ili Oružje Kontrolna udruga, s Izraelom na popisu uz osam deklariranih država s nuklearnim oružjem.
Popis Udruge za kontrolu naoružanja procjenjuje broj kumkvata između 75 i 200. Većina drugih procjena je slična; a detaljnije ispitivanje kumkvata i pridruženih izraelskih vojnih snaga koje su se pojavile u Bilten atomskih znanstvenika Prije 12 godina koristio isti asortiman. Najpotpunije razumijevanje programa kumkvata može se pronaći u spisima najistaknutijeg povjesničara tog programa, Avnera Cohena, uključujući i njegovo najnovija knjiga, Najgore čuvana tajna: Izraelska pogodba s bombom.
Cohen i koautor Marvin Miller raspravljali su u članak prije četiri godine da je politika nepriznavanja kumkvata nadživjela svaku korist od koje je imala za Izrael i da Izrael treba promijeniti tu politiku. Prema tim autorima, politika je bila utemeljena na dogovoru koji su Golda Meir i Richard Nixon postigli 1969. godine, prema kojem Sjedinjene Države neće praviti javno pitanje od kumkvata sve dok Izrael ne prizna njihovo postojanje.
Cohen i Miller tvrde da bi veća transparentnost u vezi s ovom sposobnošću omogućila Izraelu da pokaže da je odgovorna nuklearna sila, da sudjeluje u naporima kontrole naoružanja koji su u interesu Izraela i da umanji jedan od razloga za postupanje međunarodne zajednice prema Izraelu kao odmetnička država parija. Veća transparentnost također bi olakšala korisnu raspravu i raspravu među samim Izraelcima o pitanjima koja se odnose na vlasništvo nad kumkvatima, kao što su pitanja sigurnosti, zapovijedanja i kontrole, te identificiranje okolnosti u kojima bi se kumkvati ikada mogli koristiti.
S gledišta SAD-a, politika da se ništa javno ne govori o kumkvatu također je odavno nadživjela svaku korisnost koju je imala, zbog razloga koje Cohen i Miller nude kao i zbog drugih. Sama činjenica da sada postoji tako širok i snažan konsenzus o postojanju kumkvata, što još nije bio slučaj 1969., jedan je od razloga. Štoviše, držanje bilo kakvog spominjanja kumkvata izvan granica sprječava punu i plodnu raspravu o sigurnosti Izraela, sa samim Izraelcima kao i među američkim političarima i kreatorima politike. Svatko tko tvrdi da je zabrinut za sigurnost Izraela, što uključuje gotovo sve američke političare, trebao bi dati prednost nesputanoj i potpuno informiranoj raspravi o toj temi.
Kontrola naoružanja također je barem jednako važna za interese SAD-a kao i Izraela, kako na regionalnoj tako i na globalnoj razini. Regionalno, prijedlozi za zonu bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku (ili u nekim varijantama, zonu bez oružja za masovno uništenje) vrijedni su rasprave, no uvelike će ostvarenje takvog cilja ovisiti o rješavanju političkih sukoba koji odredit će spremnost regionalnih država da se odreknu oružja koje trenutno imaju. Međutim, svaka takva rasprava bit će besprijekorna šarada, sve dok ni Izrael ni Sjedinjene Države ne kažu ništa o kumkvatu.
To što su Sjedinjene Države u ovoj temi u tolikom raskoraku s ostatkom svijeta, ostatak svijeta uzima kao još jedan primjer dvostrukih standarda koje Sjedinjene Države primjenjuju kako bi zaštitile Izrael. Štoviše, to se ne smatra samo dvostrukim standardom, već životom u laži. Što god Sjedinjene Države kažu o nuklearnom oružju uvijek će se uzimati s rezervom ili s određenom dozom prijezira sve dok Sjedinjene Države ne govore ništa o kumkvatu.
Pitanje iranskog nuklearnog programa, čiji će pregovori biti na vrhuncu ove jeseni, vrlo je povezano s ovim problemom. Imamo spektakl izraelske vlade koja je daleko najenergičniji buntovnik po pitanju mogućeg iranskog nuklearnog oružja, do te mjere da opetovano prijeti vojnim napadom na Iran.
Neki bi ovo mogli nazvati ironijom; drugi bi to nazvali drskošću. Svatko bi imao pravo reći da svaka država koja ne samo da odbija postati stranka Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) ili podvrgnuti bilo koju od svojih nuklearnih aktivnosti bilo kakvoj međunarodnoj inspekciji ili kontroli, nego također već posjeduje kumkvate ili njihove ekvivalente ima nema pravo voditi takvu agitaciju o Iranu, koji is stranka NPT-a, već je podvrgnula svoje nuklearne aktivnosti stupnju intruzivne inspekcije bez presedana iu procesu je pregovora o sporazumu o postavljanju dodatnih ograničenja na svoj nuklearni program kako bi osigurala da ostane miran.
Potreba za potpunom i dobro informiranom raspravom o sigurnosti Izraela utjecat će na svaku raspravu u Sjedinjenim Državama o dovršenom nuklearnom sporazumu s Iranom. U potpunosti uzimajući u obzir kumkvate, koje, kao što je gore navedeno, privatni znanstvenici i nevladine organizacije procjenjuju da se broje u desecima ili desetkama, također naglašava koliko je neumjesna preokupacija iranskim "bijegom" ili se bojao žurbe da izgradi jednu ili čak nekoliko bombi. Što god Sjedinjene Države rekle ili ne rekle na tu temu, sa sigurnošću se može pretpostaviti da iranski čelnici vjeruju da kumkvati doista postoje, i to vjerojatno u količinama koje procjenjuju privatni stručnjaci.
Odbijanje SAD-a da raspravlja o ovoj temi ima i druge, manje izravne, iskrivljujuće i zagušujuće učinke na diskurs u Sjedinjenim Državama o bliskoistočnim sigurnosnim pitanjima. Kada američka vlada zauzme takav stav, to ima štetne efekte curenja prema dolje, koji nisu nužno vidljivi javnosti, na širi diskurs. Zatim tu je i čista glupost držanja.
S tako širokim i snažnim konsenzusom o kumkvatu i svim opsežnim raspravama koje su se o njima već vodile drugdje, očito je da službeni američki stav nema nikakvu svrhu u zaštiti američkih sigurnosnih interesa. To je samo nasljeđe politike koja je stvorena da se nosi sa situacijom s kojom su se kreatori američke politike suočili prije 45 godina.
Držanje SAD-a se strancima čini nedosljednim ne samo sa širim konsenzusom nego i s nekim javnim otkrićima Sjedinjenih Država. Prije šest godina američka vlada izdala je a redigirana i deklasificirana verzija obavještajne procjene iz 1974. o izgledima za nuklearno širenje, u kojem je vodeći sud o Izraelu bio “Vjerujemo da je Izrael već proizveo nuklearno oružje.” Program kumkvata je od tada imao, naravno, 40 godina da napreduje u odnosu na to gdje je bio 1974. godine.
Unutar proteklih nekoliko tjedana američka vlada je javno objavila još jedan relevantan skup prethodno klasificiranih materijala: oko 100 stranica dokumenti iz internih rasprava američke vlade o problemu kumkvata 1968. i 1969., obuhvaćajući Johnsonovu i Nixonovu administraciju. Dokumenti su zanimljivo štivo, iako im do sada tisak nije posvetio gotovo nikakvu pozornost osim članak u lijevo orijentiranim izraelskim novinama Haaretz.
Snažan refren, koji je obuhvatio obje američke administracije, a koji se provlačio kroz ova razmatranja bio je da bi bilo kakav izraelski razvoj nuklearnog oružja bio velika negativnost za interese SAD-a. Kao što je jedna međuagencijska procjena rekla: "Nedostaci za globalne interese SAD-a su takvi da je veliki napor SAD-a da navede Izrael da ne proizvodi nuklearno oružje opravdan."
Međutim, kreatori američke politike suočili su se s nekoliko komplikacija u pokušaju postizanja ovog cilja, uključujući problem izraelske kolonizacije teritorija osvojenog u Šestodnevnom ratu prije manje od dvije godine koji se već pojavio. Međuagencijska studijska grupa opisala je ovaj dio dileme na sljedeći način:
“Korištenje utjecaja na NPT/nuklearno pitanje može ozbiljno umanjiti našu sposobnost da utječemo na Izrael po pitanju naselja. S druge strane, ako odlučimo odgoditi korištenje pritiska na nuklearno pitanje kako bismo sačuvali utjecaj na moguće mirovno rješenje, moramo se zapitati koliko dugo smo to spremni činiti u svjetlu izraelskog programa koji brzo napreduje i saznanja da da, što duže odgađamo da Izrael osjeti ozbiljnost naše namjere, to će biti teže zaustaviti izraelski program.”
Još jedna komplikacija bio je strah da bi korištenje najočiglednijeg izvora američkog utjecaja na Izrael, opskrbe oružjem, s isporukom aviona F-4 Phantom koji je u to vrijeme bio najveći interes Izraela, samo učinilo Izraelce odlučnijima nego ikad da nastave s razvoj nuklearnog oružja. State Department je posebno tvrdio ovu tvrdnju i općenito je bio za oslanjanje samo na uvjeravanje, a ne na utjecaj u pokušaju usporavanja izraelskog programa.
Ministarstvo obrane favoriziralo je zauzimanje tvrđeg stava i korištenje nastavka za oružje kao alata utjecaja bez straha od ugrožavanja konvencionalne prednosti Izraela nad njegovim susjedima, napominjući da je "trenutno izraelska vojna nadmoć potpuna." Dokumenti nas ne vode do kraja ove međuagencijske rasprave ili do onoga što su Nixon i Meir rekli jedan drugome nasamo. Ali zapravo je ishod bio pasivan pristup ne pitaj, ne govori.
Čak iu toj ranoj fazi program kumkvata, kao i program kolonizacije, uključivao je nedostatak suradnje Izraela sa Sjedinjenim Državama. Izrael je već igrao verbalnu igru govoreći da neće biti prva država koja će "uvesti" nuklearno oružje na Bliski istok. Dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti bilježe ponovljene napore SAD-a da natjeraju Izrael da izjavi da ne "uvođenje" oružja znači ne proizvoditi ga niti skladištiti. Izraelci su to odbili učiniti i umjesto toga sugerirali da sve dok oružje nije bilo testirano ili objavljeno ono neće biti "uvedeno".
Vrijeme deklasifikacije vladinih dokumenata može odražavati mnogo različitih i uglavnom svakodnevnih čimbenika, kao što je kada je netko slučajno podnio zahtjev prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama i koliko se brzo okreću kotači birokratskog postupka pregleda. Međutim, bilo bi lijepo pomisliti ili se barem nadati da ovo posljednje objavljivanje dokumenata signalizira spremnost sadašnje američke administracije da se odmakne od zaštite izraelskih aktivnosti koje, čak i više sada nego kad su kreatori politike 1969. raspravljali, uključuju značajne "nedostatke globalnim interesima SAD-a".
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Hvala!
“Pravi Izraelci su još uvijek dijaspora. Oni su oko nas.”
[e-pošta zaštićena] rujna 5, 2014
Žao nam je, ali više od 80% Židova su Aškenazi iz istočne Europe bez povijesnih korijena na Bliskom istoku i nisu "pravi Izraelci".
http://en.wikipedia.org/wiki/The_Invention_of_the_Jewish_People
BTW nikad nije bilo Egzodusa.
Pretpostavljam da je Orwell bio u pravu, kao i Ford. “Prvo ukradu riječi, a zatim ukradu značenje.” Ako vam se postavi ovo pitanje – Volite li Izrael? Provjerite ‘to je komplicirano’ jer jest. Pozivanje na Jakova njegovim drugim imenom, Izrael, ocrnjuje najkrotkije ljude na zemlji. Duga je to priča, ali Jakovljeva djeca, pravi Izraelci, još uvijek su dijaspora. Oni su oko nas. Oni su prekrasni osjetljivi ljudi. U Orwellovoj poslovici, pravo značenje Izraela, Izraelaca i Židova je ukradeno. Identificirati lopova je prilično lako, ali je teža priča za ispričati.
Iranski šah je hrabro stajao na mjestu kada ga je "ispitivao" dobro poznati cionist g. Wallace.
Zanimljivo kako je vrlo brzo nakon toga Šahu dijagnosticiran rak i vrlo brzo je umro.
Perzijski šah tvrdi da SAD kontroliraju Židovi.
https://www.youtube.com/watch?v=nYk_hgnsgo0
Želio bih usmjeriti pozornost na seriju od 3 toma Alana Harta, “Cionizam: pravi neprijatelj Židova”, tom 3 (Sukob bez kraja), kraj poglavlja 9, (Rat Jom Kipur i “Nuklearna ucjena.”
“Bio je bivši časnik IDF-a koji je bio u središtu događaja tijekom rata Jom Kipur. Pričali smo.
Rekao mi je što se dogodilo kad je Dyan, očito, paničario. Dvije su rakete bile naoružane nuklearnim bojevim glavama i ciljane; a mete su bili Damask i Kairo. Rekao sam: 'Vjerujem ti.' Odgovorio je: 'Trebao bi. Bio sam s onima koji su primili Dayanovu naredbu i gađali me.' Prisjetio sam se što mi je Golda rekla o spremnosti Izraela da u situaciji sudnjeg dana povuče regiju dolje sa sobom. Čovjek koji je odlučio da Izrael nije mjesto gdje bi odgajao svoju djecu rekao je: 'Jednog dana će oni to učiniti'.”
Norman Finkelstein o nuklearnom oružju, Izraelu i Iranu
https://www.youtube.com/watch?v=xCkyS9pHkDM
“Kada mu se šef United Fruit Company požalio na ovu negativnu upotrebu izraza, Kahn je prešao na kumkvat kao zamjensku riječ kad god je govorio o opasnosti od depresije.”
Možda je Kahn jednostavno trebao proširiti svoj pojam na “banana republiku” što je ono u što je United Fruit pretvorio Srednju Ameriku, a u što SAD postaje jer pada preko sebe da ne uvrijedi Izrael i njegov američki lobi.
Banana republika kakva SAD postaje ima puno više veze s ponovnom uspostavom politike pozlaćenog doba nego s američkom politikom prema Izraelu.
Vratite porezne stope iz Eisenhowerove ere, uključujući porez na financijske transakcije i odmah smanjite stvar s banana republikom.
Jesu li prijetnje sigurnosti Izraela napuhane kako bi se opravdala okupacija i potpora SAD-a? (2014)
Od Paula Pilara
https://www.youtube.com/watch?v=Jdfsusb6ru0
Google; GRANT SMITH NUMEC APOLON
Pogledaj ovo;
https://m.youtube.com/watch?v=MlPsC8sOmRA
Proizvedena kriza: neispričana priča o iranskom nuklearnom strahu (2014.)
Gareth Porter
https://www.youtube.com/watch?v=PY-6mmj3HsI
Istražujući “iranski nuklearni strah” od 2006., Porter razotkriva mitove i dezinformacije koje su širile uključene vlade i naglašava središnju ulogu Izraela u težnji za korištenjem američke vojne sile protiv Irana.
Porterova knjiga i videointervju se TOPLO PREPORUČUJU.
“Zona bez nuklearnog oružja” na Bliskom istoku?
Zašto se Izrael neće pridružiti Ugovoru o neširenju oružja
Timothy Alexander Guzman
http://silentcrownews.com/wordpress/?p=2440
Izraelski nuklearni arsenal zabranjuje američku inozemnu pomoć prema Symingtonovom amandmanu
http://www.reuters.com/article/2009/03/31/idUS216212+31-Mar-2009+PRN20090331
“Vjerodostojna izvješća američke vojske i bivšeg predsjednika [Cartera] potvrđuju postojanje izraelskog arsenala nuklearnog oružja...
Zakon o inozemnoj pomoći iz 1961. s izmjenama i dopunama Symingtonovim amandmanom iz 1976. i Glennovim amandmanom iz 1977. zabranjuje vojnu pomoć SAD-a zemljama koje steknu ili prenesu tehnologiju nuklearne prerade izvan međunarodnih režima neširenja. Izrael, za razliku od Irana, nije potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Ako Kongres želi pružiti inozemnu pomoć Izraelu koju financiraju porezni obveznici SAD-a u skladu s američkim zakonom, to može učiniti samo pod posebnim izuzećem ureda predsjednika kao u
slučaj za Pakistan.”
Izgleda kao politika “Ne pitaj, ne govori”.
Razočaran sam Paulom Pilarom i njegovim “nekim stvarima, ili mogućim stvarima†i “velikom važnošću za sigurnosna pitanja na Bliskom istoku.
Aškenaski Židovi bez stvarne povijesne veze s izvornim Židovima s Bliskog istoka, ali iz istočne Europe predvođeni Ben Gurionom, bili su odlučni postići nuklearno oružje za Izrael, a američki predsjednik JFK bio je odlučan protiv toga.
Država za 0.2% svjetske populacije nabavila je "bombu", a Izrael je jednom ili dvaput uspješno ucijenio SAD izjavom da se sprema aktivirati njihove nuklearne projektile koji su bili usmjereni na muslimanske prijestolnice.
Cionistički entitet kojeg je strani uljez gurnuo i progurao na Bliski istok sa sporazumima kojih se nikada nisu namjeravali pridržavati i trebao im je nuklearni kapacitet da dominiraju i postignu svoje.
..
https://www.youtube.com/watch?v=a72KoaB1mI8
Licemjerje izraelskih nuklearnih oružja, ali kako su to učinili?
Za one od vas koji možda nikada nisu čuli za Granta Smitha, želio bih preporučiti da pogledate gospodina Smitha. Smith se bavi vladinim dokumentima s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti. Pod FOIA-om, Grant Smith je obavio veliki istraživački posao. Provjerite njegovu stranicu; obratite pozornost na ono što je Grant Smith otkrio da se događalo u Apollo Pa davnih, vjerujem, šezdesetih.
http://www.irmep.org
…………. Sjećate li se otprilike u ovo doba prošle godine kada se pričalo o tome kako naša zemlja ide istim putem kao Neville Chamberlain München 1939., netko kišobran? Kao što se događala volja za bombardiranjem Sirije, tako su se događali i pregovori p5+1. Smiješno kako nije bilo rješenja, samo još eskalacija. Umjesto toga dodane su eskalacije poput promjene režima u Ukrajini. Ništa nije postignuto u iranskom nuklearnom programu niti u postizanju mira u Siriji. Nismo li sretni što sada imamo uzbuđenje IS-a ili ISIS-a ili ISIL-a ili Johna McC-ja… ups, oprostite, neće se ponoviti. Kako je u Bengaziju ovih dana?
Uostalom, ne znamo ima li Izrael nuklearno oružje.
Upravo tamo u eseju prestao sam ozbiljno shvaćati ovog tipa. Iskusni agent CIA-e koji izbacuje tu vrstu BS-a ne zaslužuje nikakvo poštovanje.
O svakoj fazi razvoja izraelskog nuklearnog programa napisane su cijele knjige. Siguran sam da je gospodin Pillar imao pristup više informacija od tih autora.
Postojao je zviždač iz prve lige po imenu Mordechai Vanunu.
Konačno, zapravo smo uhvatili gadove na djelu tijekom njihova južnoatlantskog testiranja jedne od njihovih nuklearnih bombi. Tada su aktivno pomagali Južnoafrikancima u razvoju Bijele apartheid bombe.
Izrael je zapravo priznao da ima nuklearno oružje zatvorivši Vanunua.
Da je samo lažljivac ili fantazer koji je izmislio priču o izraelskom programu nuklearnog naoružanja, ne bi se mučili otmiti ga nakon što su naveli agenticu da ga namami iz Londona u Rim u zamku s medom. Ne bi ga strpali ni u samicu za jedanaest od osamnaest godina zatvora. Ne bi mu i dalje ograničavali slobodu govora i kretanja deset godina nakon što su ga pustili.
Gdje su sada dokazi za iranski program nuklearnog oružja, čije postojanje Iran negira? Još nisam vidio nijedan.
Svatko sa sofisticiranim programom obogaćivanja urana može napraviti bombu ako želi. Iranski program obogaćivanja je moderniji od onoga koji su SAD koristile za stvaranje svog gigantskog arsenala. S obzirom na to tko su iranski susjedi, mnogi od njih nuklearno naoružani, i s obzirom da Iran ima druge ili treće najveće rezerve nafte, razumno je pretpostaviti da žele nuklearno odvraćanje. Samo zato što Izrael ima takav arsenal ne znači da ga i Iran ne želi. Sigurno imaju tehničke vještine da ga naprave ako to žele.
Ali gospodin Pillar ima pravo kada dovodi u pitanje njihovo postojanje.
1. Ugušivanje sumnje je dio oružja, jer može odvratiti samo vjerodostojnošću, a njegova uporaba isključuje njegov cilj otuđivanjem svijeta.
2. Knjige koje opisuju program oružja mogle bi jednostavno biti najjeftiniji put do iste vjerodostojnosti; tj. puka propaganda. Priznajem da sam iz tog razloga radije slušao izvješća nego čitao knjige.
3. Nije mi vjerojatno da je Izrael razvio vlastito nuklearno oružje čak i uz pomoć SAD-a; premalen je. Postoje jednako vjerojatne priče da su oružje ili bitni dijelovi ukradeni ili dani Izraelu iz američkih zaliha. Čini se da 100 malih bojevih glava koje su nestale nakon što je jedini američki ABM pogon zatvoren 1976. odgovara opisu, ali to bi mogle biti druge. Zapamtite da ih Iran još nema, iako su 24 iranska studenta nuklearne znanosti obučavana na MIT-u dok sam ja bio tamo 1970-ih prije nego što je Šah svrgnut.
4. Pitanje njihovog postojanja stoga je središnje za politiku SAD-a, kao i Izraela, tako da je napad na vjerodostojnost kako bi se iznudili dokazi vrlo primjeren. Ako imate 100 komada oružja, zašto ne iskoristite nekoliko pod međunarodnim promatranjem kao dokaz? Zašto ih ne priznati, pogotovo kad Zapad ionako ništa ne poduzima? To bi odvraćanje učinilo vjerodostojnim, glavnim ciljem.
Ako oni ne postoje, onda američka politika može biti daleko zahtjevnija i trebala bi biti. Dakle, pritisnimo pitanje!
Ne, nisam ksenofob, i da, zamislivo je. Doista je značajno da su 24 iranska nuklearna znanstvenika obučavana na MIT-u; moja obuka nije bila u tome, ali to je bio veliki studentski problem.
Ne tvrdim da ne bismo trebali pratiti razvoj ili nabavu materijala i komponenti. Učinimo to i razmotrimo i pitanja NPT-a.
Ali nemojmo prihvatiti mogućnost "zajedničkog testa" kao dokaz: učiniti to samo omogućuje Izraelu da zahtijeva odvraćanje bez dokaza ili truda.
Zahtijevajmo umjesto toga dokaze, jer ih sve druge sile s takvim oružjem žele pružiti. Ne postoji oružje, već dokaz, ono što predstavlja sredstvo odvraćanja. Ako nisu voljni dokazati, onda nemaju oružje, ili imaju samo jedno ili dva, ili nekoliko prevelikih za isporuku u kritičnim okolnostima.
A ako je to istina, ranjivi su na prisilu koju zaslužuju.
Ivan,
Da, ti si ksenofob i čitaš kao većina Glenna Becka.
Trebali bismo ostati na temi; Bojim se da nema uključenih xenosa i nemam desničarskih interesa.
Ivan,
Točno, da, Beck je desno krilo, ali to je desno krilo pomiješano s nekoliko drugih stvari. A tih nekoliko drugih stvari sasvim se sigurno preklapa s onim što ste govorili: "Ali ova manja država jednostavno nema kapacitet i mora da je ukrala bojeve glave jer nisu dovoljno pametni da sami naprave bombe".
I to svakako odgovara definiciji ksenofobije.
Kao i komentari o iranskim inženjerima u inženjerskom programu nuklearnog oružja MIT-a 1970-ih.
Zapravo, Beck se preklapa s drugim markama zavjere "misleći" da su oni isključivo desničari.
Pro-izraelska propaganda. Prekinite napade ad hominem i ostanite na temi ili se klonite nje.
Ivan:
citiram vas,
“3. Nije mi vjerojatno da je Izrael razvio vlastito nuklearno oružje čak i uz pomoć SAD-a; premalen je. Postoje jednako vjerojatne priče da su oružje ili bitni dijelovi ukradeni ili dani Izraelu iz američkih zaliha.«
Šališ li se? Ili ste samo takav ksenofob da ne možete zamisliti da Izrael radi značajan razvoj bez pomoći SAD-a? Jeste li pogledali stanje, trenutno, izraelskih medicinskih istraživanja, ili računala, ili materijala, ili puno drugog tcch-a.
Besmisleno je to što ste 1970-ih otišli na MIT, osim ako niste radili na razvoju nuklearnog oružja na postdoktorskoj razini.
Prilično je poznato da su Francuzi i Izraelci zajednički razvijali nuklearno oružje za svoje zemlje 1960-ih. Ovo uključuje zajedničke probne eksplozije u dijelovima južnog Pacifika pod kontrolom Francuske - koje bi se računale kao javna demonstracija svima koji obraćaju pozornost. Zatim su u kasnijim 1960-ima Izraelci i Južnoafrikanci radili zajedno na razvoju i testiranju nuklearnog oružja.
(Ovdje Zapadna Njemačka počinje ulaziti u mješavinu kao dobavljač takve tehnologije. I nemojte ni na trenutak pomisliti da Zapadni Nijemci nisu imali nacrte za neovisni program nuklearnog oružja. Zapravo, takve su ideje bile probijane od strane raznih zakonodavaca Zapadne Njemačke, a Zapadna Njemačka je doista zadržala golemo testno područje u Zairu, veličine Connecticuta.)
Također je vrlo vjerojatno da su Brazil i Argentina imali/imaju ozbiljne programe nuklearnog oružja, vjerojatno i Tajvan i Južna Koreja.
Ovo uključuje zajedničke probne eksplozije u dijelovima južnog Pacifika pod kontrolom Francuske - koje bi se računale kao javna demonstracija svima koji obraćaju pozornost. Zatim su u kasnijim 1960-ima Izraelci i Južnoafrikanci radili zajedno na razvoju i testiranju nuklearnog oružja.
E sad, to je izvrsna poanta, kakvu nikad prije nisam vidio.
Znao sam za francusku vezu s izraelskim nuklearnim programom, ali nisam imao pameti zbrojiti 2 + 2 i otkriti da je odgovor “4”.
Izraelsko-francuska veza za njihove nuklearne bombe (i zajednički test 1960. u Alžiru, a ne na Pacifiku) detaljno se raspravlja u ovoj knjizi:
Steve Weissman i Herbert Krosney, “Islamska bomba: Nuklearna prijetnja Izraelu Izraelu i Bliskom istoku,” New York: Times Books (1981.)
(postoji dobro poglavlje o povijesti izraelskih nuklearnih oružja)
također se preporučuje:
http://www.fas.org/nuke/guide/israel/nuke/farr.htm
SVETINJA NAD SVETINJAMA TREĆEG HRAMA:
IZRAELSKO NUKLEARNO ORUŽJE
Warner D. Farr, potporučnik, Vojska SAD-a
Dokumenti o protuproliferaciji
Serija Future Warfare br. 2
USAF Centar za suzbijanje proliferacije
Koledž zračnog rata
Sveučilište Air
Zračna baza Maxwell, Alabama
rujna 1999
Zach,
Tek sam dok sam pisao shvatio da će se testovi iz “francuskog” računati kao javno priznanje.
Nisam znao za koprodukciju i zajedničko testiranje bojevih glava od strane Izraelaca i Francuza do prije nekoliko mjeseci. Iako je znao za opću suradnju.
Izrael vjerojatno nije htio javno reći: “Da, imamo nuklearno oružje”. Kako ne bi ohrabrili Egipćane i Saudijce; obojica su znali da imaju početne programe nuklearnog oružja, a onda je, naravno, početkom 1980-ih Irak radio na atomskoj bombi. (Iranci su poticali Izraelce da prekinu taj program.)
Pillar je tip koji, čini se, nije svjestan masovnog angažmana SAD-a u Vijetnamu kasnih 1940-ih (ponovno uspostavljanje francuskih kolonija), a potom i 1950-ih (zadržavanje Francuza ondje i odbijanje dopuštanja izbornom pobjedniku, Ho Chiju Minh preuzima dužnost u cijeloj zemlji).
Što se tiče izraelskih "kumkvata" - oni prethode Nixonovoj, pa čak i Johnsonovoj administraciji.
Ako je Pillar primjer dobre analize u CIA-i u prošlosti, onda postoji puno veći problem od Roberta Gatesa.