Kaos s 'promjenom režima' u Libiji

Američki ratni jastrebovi, uključujući tadašnju državnu tajnicu Hillary Clinton, bili su oduševljeni libijskom "promjenom režima" projektiranom kroz američko-europsku kampanju bombardiranja 2011. Ali sada s Libijom razdiranom građanskim ratom i intervencijom arapskih sila, "pobjeda" ima gorak okus, kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

U proteklom tjednu Ujedinjeni Arapski Emirati, potpomognuti Egiptom, izveli su zračne napade na islamističke milicije u Libiji. Ciljane snage su među sudionicima u rastućim previranjima i građanskom ratu u Libiji.

Čini se da zračni napadi nisu dio velike i hrabre nove inicijative Egipta i UAE, koji čak nisu ni javno priznali što su učinili. Unatoč tome, štrajkovi nisu bili, kako je rekao anonimni američki dužnosnik, nekonstruktivni.

Malo prije nego što je ubijen 20, 2011, svrgnuo je libijskog vođu Muammara Gadafija.

Incident, zajedno s nekim pitanjima o tome je li iznenadio Sjedinjene Države, doveo je do uobičajenih zavrzlama o tome kako odnosi SAD-a sa saveznicima nisu onakvi kakvi bi trebali biti, kako navodno postoji užasnutost cijele regije zbog neuspjeh SAD-a da učini više za provođenje reda u regiji, i kako ako Sjedinjene Države ne učine više u tom smjeru, može postojati intervencionist slobodan za sve.

Ova vrsta reakcije je neprimjerena iz najmanje dva razloga. Jedan je da ne uzima u obzir točno koliko razlike između navodnih partnera čine ili ne čine razliku. Ponekad su takva trvenja važna za interese SAD-a, a ponekad nisu. Umirivanje saveznika je dobro za Sjedinjene Države ako postoji neka isplata, ne nužno odmah, za svoje interese u ponašanju saveznika koje je drugačije od onoga što bi inače bilo.

Drugi razlog je taj što su Sjedinjene Države možda poticale intervencionističke slobodne za sve, jer su učinile previše, a ne premalo. Vlastita sklonost Sjedinjenih Država vojnim intervencijama bila je vjerojatno najveći čimbenik u slomu prijašnjih neintervencionističkih normi u međunarodnim odnosima.

Sjedinjene Države također su pristale na slično ponašanje drugih koji krše norme, što je Egipćanima i Emiratima lako vidjeti. Kao što bivši veleposlanik Chas Freeman primjećuje, “Zaljevske države i Egipat vidjeli su mnoge slučajeve u kojima Izrael radi što god želi bez nas. Kažu, ako Izrael može koristiti američko oružje kako bi prkosio SAD-u i slijedio vlastite vanjskopolitičke ciljeve, zašto ne bi mogli?

O ovoj epizodi vrijedi iznijeti tri valjana opažanja. Jedan je da su previranja u Libiji na koja Egipat i UAE reagiraju uslijedila izravno nakon promjene režima u kojoj je zapadna intervencija bila ključna. Sjedinjene Države igrale su manje vodeću ulogu u toj intervenciji nego neke druge zapadne države, a prema pravilu Pottery Barna ne posjeduju same nastale olupine. Ali tu pozadinu vrijedi zapamtiti.

Drugo, zračni napadi su podsjetnik da ako se na Bliskom istoku žele poduzeti nasilne stvari, Sjedinjene Države ne moraju nužno biti te koje će to učiniti. To se načelo odnosi na konstruktivniju upotrebu sile od napada na libijske milicije. UAE ima prilično dobro zrakoplovstvo; možda ga idući put može upotrijebiti u vrjednije svrhe.

Treće, epizoda je demonstracija da su čak i partneri ili saveznici spremni potaknuti na akciju ne da zaštite interese koje dijele s nama, već da slijede ciljeve koje mi ne dijelimo. I Egipat i UAE imaju razloge povezane s vlastitom unutarnjom politikom i klimavim legitimitetom za stavljanje na stranu u libijskom unutarnjem ratu protiv islamista.

Sjedinjene Države, nasuprot tome, nemaju dobar razlog da se stave na jednu ili drugu stranu u tom ratu. Ako naši prijatelji i saveznici postanu nestrpljivi s nama jer ne činimo više u ime ciljeva koji su važni njima, ali ne i nama, teško.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)