Najnovija ratna groznica Washingtona

Ratna groznica ponovno raste u službenom Washingtonu s policijom i stručnjacima koji zahtijevaju da predsjednik Obama naredi veliku vojnu intervenciju u Iraku i Siriji kako bi se zaustavili nasilni džihadisti ISIS-a, skupine koja je započela s američkom invazijom Iraka 2003. bivši analitičar CIA-e Paul Pillar prisjeća se.

Paul R. Pillar

Amerikanci, slijedeći dugu tradiciju pronalaženja čudovišta u inozemstvu za uništavanje, sada usmjeravaju svoju pozornost i svoju energiju na jedno relativno novo: skupinu različito poznatu kao ISIS ili ISIL ili Islamska država. Grupa je postala glavni remetilački čimbenik u već poremećenim unutarnjim poslovima Iraka i Sirije, i legitimno je značajan predmet zabrinutosti američke politike što se tiče nestabilnosti i radikalizma na Bliskom istoku.

Prevelika uloga koju je ova skupina počela igrati u diskursu o američkoj vanjskoj politici, međutim, uključujući hiperbolične izjave viših dužnosnika, riskira gubitak perspektive o tome kakvu prijetnju predstavlja ili ne predstavlja američkim interesima, a time i mogući gubitak pažnje u procjeni koje bi akcije SAD-a kao odgovor bile ili ne bi bile mudre.

Nekoliko je atributa ISIS-a opetovano i ispravno identificirano kao mjere snage skupine i aspekti uspona skupine koji su vrijedni pažnje. To uključuje otimanje dijelova teritorija u Iraku i Siriji, stjecanje financijskih sredstava i angažiranje znatnog broja zapadnjaka.

Iako su ovo impresivni pokazatelji uspjeha skupine, nijedan od njih nije ekvivalentan prijetnji interesima SAD-a, a još manje fizičkoj prijetnji samim Sjedinjenim Državama, barem ne u smislu nove opasnosti različite od onih koje su bile prisutne. neko vrijeme.

Novac, na primjer, nikada nije bio glavna odrednica predstavlja li neka grupa takvu opasnost. Terorizam koji čini razliku može biti jeftin i ne treba pljačkati banke u Mosulu ili voditi impresivnu operaciju prikupljanja prihoda kako bi se imalo dovoljno novca za utjecaj. Čak je i teroristički spektakel razmjera 9. rujna u dosegu financiranja jednog bogatog i radikalno nastrojenog donatora.

Upletenost zapadnih građana u terorističke skupine dugo je bila u središtu pozornosti zapadne policije i službi unutarnje sigurnosti. U mjeri u kojoj ovo predstavlja prijetnju, to nije izravna funkcija djelovanja ili uspjeha bilo koje skupine u inozemstvu, bilo da se radi o ISIS-u ili bilo kojoj drugoj skupini.

Nekoliko je obrazaca koji uključuju upletenost zapadnjaka u strane terorističke skupine dobro utvrđeno. Jedna je da je priča dosljedno priča o već radikaliziranim pojedincima koji traže kontakt sa skupinom, a ne obrnuto. Ako ne traže jednu određenu skupinu, bit će druga.

Daljnji obrazac je da se to nije dogodilo, usprkos često izraženim strahovima da zapadnjaci stječu obuku u inozemstvu koju potom učinkovito primjenjuju u terorističkim operacijama na Zapadu. Faisal Shahzad i njegov pokušaj bombe u automobilu na Times Squareu ilustriraju manje zlokobnu stvarnost.

Još jedan obrazac je da su osim nekolicine zapadnjaka čije su jezične vještine iskorištene u propagandne svrhe, zapadnjaci postali gunđali i topovsko meso. Nisu im povjerene sofisticirane spletke (neuspješni bombaš cipela Richard Reid najbliži je iznimci), vjerojatno dijelom zbog njihove očite naivnosti, a većim dijelom zbog zabrinutosti grupa oko operativne sigurnosti i mogućeg prodora.

Sumnjiva vrijednost zemljišta

Kontrola skupine nad komadom teritorija, čak i ako je to uglavnom samo pijesak ili planine, ono je što se najčešće pogrešno uzima kao mjera prijetnje koju grupa predstavlja, a ovaj se fenomen pojavljuje u velikim količinama s ISIS-om. Vjerojatno se otimanje zemlje tumači na ovaj način jer je praćenje ovog aspekta napretka grupe jednostavno poput gledanja karata označenih bojama u novinama.

Povijest terorističkih operacija, uključujući vrlo istaknute operacije poput 9. rujna, pokazuje da zauzimanje nekih nekretnina nije jedan od važnijih čimbenika koji određuju može li se pokrenuti teroristička operacija protiv Sjedinjenih Država ili neke druge zapadne zemlje. U mjeri u kojoj se ISIS posvećuje otimanju, zadržavanju i upravljanju dijelovima nekretnina na Levantu ili Mezopotamiji, te nametanju svoje verzije preoblikovanja društva u tim dijelovima, to predstavlja zaokret od, a ne prema terorizmu na Zapadu .

Značajna trvenja između ISIS-a (tada pod drugim imenom) i al-Qaide prvi put su se pojavila kada je koncentracija prve skupine na udaranje iračkih šijita bila beskorisno, po mišljenju vodstva al-Qaide, odstupanje od šireg globalnog džihada i uloge koju u njoj je igrao daleki neprijatelj, Sjedinjene Države.

Tradicionalno, to je prednost koju se smatra nedržavnim terorističkim skupinama, a razlog zbog kojeg se (iako pogrešno) smatraju nezastrašljivima je taj što nemaju "povratnu adresu". U mjeri u kojoj ISIS održava mini-državu na Bliskom istoku, gubi tu prednost.

Svaka takva mini-država bila bi veći teret za skupinu nego prednost, izvan bilo kakvog zadovoljstva koje grupa dobiva od instaliranja svoje iskrivljene verzije islamskog poretka na svom malom komadiću zemlje. Održavanje i vršenje vlasti u mini-državi bio bi težak posao s punim radnim vremenom. Mjesto bi bilo jadna, izopćena mrlja na karti bez mogućnosti projiciranja moći na daljinu. Bio bi to problem za neposredne susjede, a još više za vlade od čijih je teritorija mini-država izrezana, ali njegovo postojanje ne bi učinilo ISIS ništa većom prijetnjom Sjedinjenim Državama nego što bi inače biti.

Potrebna introspekcija

Mi Amerikanci trebamo provesti malo introspekcije u pogledu toga kako i zašto reagiramo na fenomen ISIS-a onako kako jesmo, izvan načina na koji tumačimo sjenčanja na novinskoj karti (i izvan uobičajenih politiziranih predrasuda koje inficiraju svaku političku raspravu u Washingtonu).

Grupa u određenoj mjeri ispunjava potrebu za dobro definiranim, personificiranim protivnikom. Nemamo više protiv Osame bin Ladena s kojim bismo se borili, ali sada imamo Abu Bakra al-Baghdadija. Također, sasvim razumljivo reagiramo na metode grupe, koje su prezirno nehumane, i na njene ciljeve, koji su odvratno srednjovjekovni.

Nalet pozornosti na skupinu tijekom prošlog tjedna jasno je rezultat užasnog ubojstva zarobljenog američkog fotoreportera. Svi se gnušamo tog događaja, a trebali bismo. Ali također trebamo imati na umu da emocionalna reakcija na takav incident stvara pogrešan stav za raspravu i hladnokrvno razmišljanje o javnoj politici.

Ono što može biti najviše uznemirujuće u vezi sa sadašnjim diskursom o ovoj temi je koliko je toga izraženo u apsolutnim terminima, pri čemu mnogi proglašavaju da ISIS "mora biti uništen", ili riječima u tom smislu. Takav apsolutizam potkopava razmatranje koje bi trebalo posvetiti drugim interesima i ciljevima SAD-a (kao što će uvijek biti) na koje utječe težnja za tim jednim ciljem, te razmatranje troškova kao i koristi (uvijek će postojati oboje) svake poduzete akcije SAD-a u potrazi za tim ciljem.

Već smo čuli sličan apsolutizam, a vidjeli smo i rezultate. Čuli smo to s lažnim silogizmom nakon 9/11 da ako se terorizam smatra ozbiljnim problemom onda moramo priznati da smo u "ratu", a ako smo u ratu onda to znači da se prvenstveno moramo oslanjati na vojnu silu. Čuli smo to i u izreci da ako postoji i jedan posto šanse da nam se nešto grozno dogodi, onda to moramo tretirati kao izvjesnost.

Apsolutistički pristup dovodi do neprikladnog ismijavanja i odbacivanja političkih koraka kao "polovičnih mjera" kada bi oni zapravo mogli biti, s obzirom na troškove, koristi i druge interese SAD-a koji su u pitanju, najrazboritiji koraci koji se mogu poduzeti. Neke radnje koje bi suzbile ISIS mogle bi, s obzirom na okolnosti, biti razumne i isplative. Druge moguće mjere mogu se činiti izravnije usmjerene na uništenje ISIS-a, ali, s obzirom na okolnosti, ne bi bile razumne.

I što zapravo znači "uništenje" grupe? Naše iskustvo s al-Qaidom trebalo nas je naučiti da razmišljamo o tom pitanju dugo i ozbiljno. Ubili smo bezbrojne "broj tri" vođe al-Qaide, ubili smo samog bin Ladena, i učinili smo Aymana al-Zawahirija uglavnom nebitnim bjeguncem. Zapravo smo uništili organizaciju, ili barem onoliko koliko se može očekivati ​​od više od 13 godina (da, proces je započeo prije 9. rujna) uništenja.

Ali metode zbog kojih smo stvarno bili zabrinuti živjele su kroz metastaze koje su dovele do pojave drugih organizacija. ISIS je jedna od tih organizacija. Ako ISIS bude "uništen", malo je razloga vjerovati da metode koje nas najviše brinu i povezane ideologije neće poprimiti još neke druge oblike.

Sjeme smrti ISIS-a leži u njegovim vlastitim metodama i ciljevima, koji su podjednako mrski mnogim njegovim potencijalnim subjektima kao što su i nama. Skupina je jahala do svojih dramatičnih uspjeha, iu Iraku i u Siriji, na većim valovima protivljenja omraženim vladajućim režimima. Njezini gubici mogu biti jednako dramatični ako se promijene političke okolnosti koje su dovele do takvog protivljenja. Oni se već mijenjaju u Bagdadu, a još uvijek je moguće da se neka vrsta političke promjene, koja isključuje sve tako ekstremne skupine kao što je ISIS, dogodi u Siriji.

Razmjer bilo koje terorističke prijetnje Sjedinjenim Državama ne ovisi o ubijanju bilo koje organizacije. To će dijelom ovisiti o tim političkim procesima u zemljama kao što su Irak i Sirija. Također će ovisiti o tome koliko dobro Sjedinjene Države, napadajući bilo koje čudovište, ne stvaraju druga.

U tom pogledu ne možemo se dovoljno često podsjećati, pogotovo zato što se čini da je ova činjenica zaboravljena usred trenutačne rasprave o ISIS-u, da je sam ISIS rođen kao izravna posljedica toga što su Sjedinjene Države krenule za drugim čudovištem u Iraku.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)