Nijedna strana u izraelsko-palestinskom sukobu ne želi prihvatiti povratak na status quo prije posljednjeg krvoprolića, ali postoje razlike između razumnosti sukobljenih zahtjeva i načina na koji bi ih svijet trebao vidjeti, kako objašnjava John V. Whitbeck.
John V. Whitbeck
Nakon prekida šestodnevne "stanke" kako bi se omogućili pregovori o dugoročnom izraelsko-palestinskom primirju i ponovnog početka izraelskog napada na zatvorene ljude Gaze, zabrinuti ljudi posvuda se pitaju kako sukobljeni zahtjevi dviju strana mogu eventualno se pomiriti kada svaka strana osjeti snažnu potrebu da postigne neki dobitak kako bi opravdala svoje žrtve.
Na palestinskoj strani više od 2,000 mrtvih, preko 10,000 ranjenih i masovna razaranja domova i infrastrukture, a na izraelskoj strani 64 mrtva vojnika i dva mrtva civila. Niti jedna strana ne želi pristati na bilo što što bi njezin vlastiti narod mogao smatrati prihvaćanjem neuspjeha ili poraza.
Razmatranje razumnosti ili nerazumnosti dotičnih zahtjeva može pomoći stranim vladama koje su istinski zainteresirane za okončanje paklenog kruga nasilja i postizanje napretka prema trajnom miru s određenom mjerom pravde da odluče koju bi stranu trebale nastojati uvjeriti ili prisiliti da budi razuman.
Je li nerazumno zahtijevati, kao što to čini Palestina, da se stanovnicima Gaze dopusti napuštanje kaveza; izgraditi pravu luku; obnoviti svoju zračnu luku (koju je Izrael uništio 2002.); obrađivati svoja polja, čak i unutar tri kilometra od svoje granice s Izraelom; loviti njihove vode dalje od tri nautičke milje od obale; izvoziti svoje proizvode i uvoziti osnovne potrepštine?
Osim toga, je li nerazumno zahtijevati da se 61 Palestinac oslobođen u zamjeni zatvora Shalit i koje je Izrael zapravo oteo ubrzo nakon otmice troje mladih doseljenika na Zapadnoj obali ponovno pusti na slobodu?
To je sve što je Palestina zahtijevala. Kome bi još narodu mogli biti uskraćeni tako skromni zahtjevi, kakvi su bili tijekom sedam godina opsade i blokade?
S druge strane, je li razumno zahtijevati, kao što to Izrael čini, da se, prije bilo kakvog konačnog sporazuma kojim bi se okončala okupacija, Gaza potpuno „demilitarizirala“, čime bi se njen narod lišio svih načina otpora svojoj 47-godišnjoj okupaciji ( pravo na otpor stranoj okupaciji koju priznaje međunarodno pravo) ili čak podsjećanje svijeta koji ih je radije ignorirao na njihovu jadnu egzistenciju.
Visoki stupanj "demilitarizacije" države Palestine mogao bi se dogovoriti u konačnom sporazumu o okončanju okupacije, budući da Palestinci ne bi željeli dati Izraelu nikakav budući izgovor za ponovnu invaziju i ponovnu okupaciju Palestine, ali ono što je potrebno sada nije prešutno pristajanje na okupaciju nego kraj okupacije.
Za izraelsku vladu, najbolji rezultat kojem se sada realno može nadati je da održi status quo ante (uključujući opsadu Gaze) i da se ponovno izvuče s ubojstvima, te da zapadne sile vrše golem pritisak na Palestinu da se ne pridruži Međunarodnim kaznenim sudom ili na neki drugi način tražiti pribjegavanje međunarodnom pravu kako bi zaštitio palestinski narod, Izrael bi to trebao moći postići jednostavnim nepristajanjem ni na što s Palestincima. Takav rezultat bi očito bio nepravedan i nezadovoljavajući za Palestinu i osigurao bi još jednu rundu smrti i razaranja u bliskoj budućnosti.
Samo ozbiljan i principijelan pritisak izvana na Izrael da pristane na većinu razumnih palestinskih zahtjeva, popraćen vjerodostojnim prijetnjama smislenim štetnim posljedicama za izraelsku tvrdoglavost, mogao bi ponuditi bilo kakvu nadu za postizanjem rezultata koji bi mogao biti još jedna repriza ovog posljednjeg juriš malo vjerojatan. Nažalost, budući da su Sjedinjene Države, velike europske države i Egipat čvrsto na strani Izraela, teško je zamisliti takav ozbiljan i principijelan pritisak u nedostatku neke palestinske inicijative koja bi promijenila igru.
S ciljem spašavanja izraelskog obraza dok se prekida opsada Gaze (i naknadno okupacija cijele države Palestine), palestinsko vodstvo treba javno zatražiti raspoređivanje UN-ovih, američkih ili NATO-ovih trupa u Gazu i Zapadnu obalu radi zaštite i Izraelce i Palestince od daljnjeg nasilja do potpunog povlačenja Izraela iz okupirane Države Palestine.
Ni Izraelci ni Palestinci neće imati mira ni sigurnosti sve dok se okupacija ne završi na pristojnoj osnovi dvije države ili demokratske jednodržavne osnove, a trenutna runda masakra u Gazi možda je proizvela trenutak kada su čak i zapadne vlade, bez obzira na njihovo trzanje koljena proizraelskim javnim izjavama, svjesni su ove stvarnosti i mogli bi, ako im se da značajan poticaj i poticaj da djeluju u skladu s tom sviješću, to i učiniti.
John V. Whitbeck je međunarodni odvjetnik koji je savjetovao palestinski pregovarački tim u pregovorima s Izraelom.
…”Nikoga tamo nije briga što ostatak svijeta misli.”…. – I hvala Bogu na tome. Uza sva ta otrovna sranja koja su curila iz mnoštva usta diljem svijeta, jednako je dobro da ostanu jaki i zaštite se od organizacije čija je jedina svrha postojanja uništenje njihove male domovine. A dobro je i da ne posustaju pred zahtjevima prema nekontroliranim transportnim lukama za Gazu kroz koje je u prošlosti dopremano oružje i oružani materijal. "Ali.. ali... beton je za bolnice i škole!" - KAO DA! Betoniran je za infiltracijske tunele kako bi Hamas mogao izvršiti svoj primarni cilj. Stoga molim Izrael da i dalje ne mari za mišljenje ostatka svijeta i održi jedinu svijetlu iskru civilizacije u toj barbarskoj septičkoj jami.
Ni Izraelci ni Palestinci neće imati mira ni sigurnosti sve dok se okupacija ne završi na pristojnoj osnovi dvije države ili demokratske osnove jedne države...
Ne slažem se s ovom izjavom. Izrael je vrlo siguran i ima sav 'mir' koji želi. Potrebna je određena razina uznemirenosti kako bi se građane te usrane male države spriječilo da razmišljaju racionalno ili pristojno.
Nikoga tamo nije briga što ostatak svijeta misli. Vjerojatno bi se to moglo promijeniti kada dođe hladno vrijeme i uvjeti u Gazi budu još gori - ako mediji uopće pokriju priču. (mislite na Ukrajinu!) Ali sumnjam da bi ikome tko je bitan to i najmanje smetalo. Sjećate li se cionistice Madeleine Albright? Žrtvovanje pola milijuna iračke djece na oltaru imaginarnog oružja za masovno uništenje nije joj nimalo smetalo.
Lesley Stahl o američkim sankcijama protiv Iraka: Čuli smo da je pola milijuna djece umrlo. Mislim, to je više djece nego što je umrlo u Hirošimi. I, znate, isplati li se cijena toga?
Državna tajnica Madeleine Albright: Mislim da je ovo vrlo težak izbor, ali cijena – mislimo da se cijena isplati.
Nema znakova da će itko od bilo kakve važnosti na kršćanskom Zapadu učiniti nešto više od kršenja ruku ako se u Gazi dogodi masovno umiranje od gladi ili bolesti.
Najvjerojatniji rezultat bi bio da će život običnih 'Joe Sixpack' Židova u Europi i Južnoj Americi postati malo teži. Nažalost, postoje vjerojatni scenariji u kojima bi takav ishod bio poželjan za Izrael.
Dobro je rekla Hillary. Također u prilog, na izraelskim putovnicama ne piše izraelska, već stoji je li netko Židov ili Arap ili bilo što drugo. Također, Izrael je jedina zapadna zemlja koja nije i vjerojatno neće definirati svoje granice dok ne postigne ono što smatra svojim snom, Veliki Izrael.
Drago mi je vidjeti da mnogi mlađi Židovi ne prihvaćaju cionističku liniju i da mnogi tihi Židovi počinju govoriti za pravdu. Nadam se da je ovo znak internacionalizma u njihovom razmišljanju, udaljavanje od cionističke zamke koja im je ulijevala strah.
"Činjenice na terenu" dugo su bile taktika cionista.
Svi sporazumi prije i poslije stvaranja Izraela koje su sklopili cionistički židovski vođe nikada nisu imali namjeru da ih se pridržavaju kao što je naznačeno u njihovoj dostupnoj objavljenoj korespondenciji.
.
Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD podržali su njihovu agendu, a zatim su bez glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a proglasili svoju 'državnost' 1948. u suprotnosti s Poveljom UN-a.
.
Njihovo pravo lice postalo je očito ubrzo nakon što je brutalno etničko čišćenje počelo ozbiljno.
.
Rješenje je, kako je rekla Helen Thomas, da se svi vrate kući u svoje zemlje u Europi.
.
Temeljni uzrok beskrajnog sukoba u Palestini; i Kako to popraviti
Od nizozemskog Židova koji je preživio Drugi svjetski rat
http://www.informationclearinghouse.info/article39367.htm#idc-cover
Što mi ovdje nedostaje. Generalna skupština UN-a 29. studenoga 1947. odobrila je uspostavu arapske države i izraelske države na području poznatom kao Britanski mandat Palestine.
Britanski mandat je istekao 14. svibnja 1948., a izraelska država je proglašena nedugo nakon toga.
Arapi ne samo da su odbili prihvatiti odluku, već su i sile koje kontroliraju arapski dio britanskog mandata u Palestini, Egipat za Gazu i Trans Jordan za Zapadnu obalu odbile dopustiti da se formira neovisna arapska država. Zapravo, nastavili su ignorirati Opću rezoluciju UN-a dok su pokušavali stvoriti svoje vlastite činjenice na terenu i dvaput zbrisati izraelsku državu prije nego što su izgubili kontrolu nad tim područjima.
Dakle, kako su cionisti bili prkosni ili stvarate nove činjenice na terenu?
Glasovanje Opće skupštine UN-a bilo je samo prijedlog za podjelu. Da bi konačni proizvod bio zakon, obje su ga strane morale prihvatiti i moralo ga je usvojiti Vijeće sigurnosti. Palestinci su odbili jer je većina zemlje i najbolja zemlja bila podijeljena židovskoj manjini.
Izrael je tada proglasio neovisnu državu, prikupili su sve obavještajne podatke o svakom arapskom gradu i nastavili s raseljavanjem Palestinaca. Druge arapske zemlje nisu ozbiljno shvatile problem i isporučile su nekoliko nedovoljno opremljenih vojnika koji su se borili u nekoordiniranom ratu. Izraelci nikada nisu bili bez ljudstva ili oružja kao što mnogi cionistički tekstovi govore. Pročitajte 'Rađanje problema palestinskih izbjeglica' Bennyja Morrisa i 'Etničko čišćenje Palestine' Ilana Pappea.
Glasanje u Generalnoj skupštini kupljeno je cionističkim interesima. Ipak, nikada nije prošao Vijeće sigurnosti.
ah, citez dund3er head pappe
Izrael je prihvatio ponuđeno. 5 arapskih susjeda napadnuto, napadnuto da uništi. to je prva činjenica na terenu