Obamina vanjskopolitička strka

Dok se predsjednik Obama suočava s istovremenim vanjskopolitičkim krizama na više žarišta, njegova se reakcija često pojavljuje ad hoc, žureći s jednim rasplamsavanjem za drugim. No, on nije prvi predsjednik koji se suočava s napadima na više frontova, kao što primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Na ili blizu vrha popisa vanjskopolitičkih izazova s ​​kojima su se američki i europski državnici morali nositi u proteklih nekoliko mjeseci su eskalacija napetosti s Rusijom zbog događaja u istočnoj Ukrajini i rata u Pojasu Gaze.

Ova dva problema koji traže pozornost u isto vrijeme podsjećaju na jedan od najupečatljivijih parova simultanih kriza, koje su se dogodile u listopadu i studenom 1956.: Mađarski ustanak i njegovo gušenje od strane sovjetske vojne sile, i Sueska kriza koja je izazvala izraelsko-francusko-britanskom shemom za invaziju Egipta i zauzimanje Sueskog kanala.

Predsjednik Barack Obama sastaje se sa svojim savjetnicima za nacionalnu sigurnost u sobi za situacije u Bijeloj kući, 7. kolovoza 2014. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)

Krize iz 1956. imale su neke očite paralele s onima iz 2014., osim faktora istovremenosti. U svakom slučaju jedan od problema uključivao je pitanje u kojoj bi mjeri sovjetska ili ruska moć držala vlast nad istočnoeuropskom državom i u kojoj bi mjeri Moskva djelovala snažno kako bi spriječila vraćanje svoje sfere utjecaja.

U svakom slučaju, drugi problem uključivao je izraelski vojni napad na susjedne Arape. (Tripartitni plan koji je ubrzao Suesku krizu uključivao je Izrael koji je započeo rat invazijom, a zatim su Francuska i Britanija intervenirale pod krinkom razdvajanja izraelskih i egipatskih snaga i zaštite kanala.)

Bilo je i važnih razlika. Vrsta neutralnosti koja bi dovela do stabilnog rješenja u današnjoj Ukrajini nije ništa poput dominacije koju su Sovjeti provodili nad Mađarskom i drugim državama Varšavskog pakta 1950-ih. Na Bliskom istoku, stavovi Arapa prema Izraelu značajno su se promijenili u odnosu na stanje u kojem su bili 1956., dok je izraelska vojna moć u odnosu na onu Arapa značajno porasla, kao i količina zemlje koju je Izrael zauzeo i okupirao vojnom silom.

Suočavanje s dvije velike krize istovremeno otežava učinkovit odgovor na bilo koju od njih. To se općenito smatralo slučajem u jesen 1956. Jedan problem odnosi se na dosljednost standarda međunarodnog ponašanja i teškoću prikupljanja međunarodne potpore za provedbu standarda ako se čini da ga se negdje drugdje ruga.

To je bio izvor tjeskobe za mnoge u Britaniji koji su se htjeli suprotstaviti Sovjetima zbog onoga što su radili u Mađarskoj, ali su prepoznali poteškoće u tome dok je Britanija sudjelovala u onome što se radilo Egiptu. Istaknuta članica Liberalne stranke, Lady Violet Bonham Carter, rekla je: “Ne možemo narediti Sovjetskoj Rusiji da se pokori ediktu Ujedinjenih naroda koji smo mi sami prkosili, niti da povuče svoje tenkove i topove iz Mađarske dok mi bombardiramo i vršimo invaziju Egipat. Danas stojimo na optuženičkoj klupi s Rusijom.”

U istom duhu, potpredsjednik SAD-a Richard Nixon kasnije je primijetio: “Nismo se s jedne strane mogli žaliti na intervenciju Sovjeta u Mađarskoj, a s druge strane odobravati što su Britanci i Francuzi odabrali baš to vrijeme da interveniraju protiv Nassera .”

Djelomično zbog toga predsjednik Dwight Eisenhower nije odobravao ono što su Britanija, Francuska i Izrael radili, već je umjesto toga pozvao na trenutačno povlačenje izraelskih snaga s egipatskog teritorija i na ekonomske sankcije protiv Izraela koje su odobrile Ujedinjene nacije ako to ne učini pridržavati se. Eisenhower je naišao na protivljenje Kongresa da izvrši pritisak na Izrael, au Vijeću sigurnosti UN-a Britanija i Francuska stavile su veto na rezolucije koje pozivaju na povlačenje.

Nekoliko odjeka toga može se uočiti u ovogodišnjim krizama. Europski gospodarski interesi koji su danas najvažniji ne uključuju Sueski kanal, već trgovinske i energetske odnose s Rusijom. Vjerojatno su ti interesi učinili sankcije protiv Rusije slabijima i sporijima nego što bi inače bile. U istom pogledu i imajući na umu ulogu dosljednosti, bilo je manje biračkog tijela za sankcioniranje Izraela nego što bi inače moglo biti.

Iako ove godine Britanija nije imala izravnu vojnu ulogu u dogovoru s Izraelom kao što je to bilo s aferom Suez, u Britaniji postoje slične poremećene savjesti o tome što je Izrael radio i je li britanska vlada učinila dovoljno da to zaustavi. Konzervativna članica kabineta (i jedina muslimanska članica), barunica Sayeeda Warsi, podnijela je ostavku zbog tog pitanja. Sada pozivaju liberalni demokrati za obustavu cjelokupne britanske prodaje oružja Izraelu.

Istovremene krize također mogu biti teške za rješavanje zbog ograničenja vremena, pažnje i prioriteta. Državnici, uključujući i one iz 1956., obično bi rekli da mogu hodati i žvakati žvaku u isto vrijeme. Ali širina pojasa u kreiranju politike je problem još od prije mandata propusnost postojala.

Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski rekao je da je nedovoljna pažnja viših kreatora politike Carterove administracije prema iranskoj revoluciji tijekom njezinih ranih faza bila djelomično posljedica toga što su njihovi krugovi u to vrijeme bili preopterećeni drugim stvarima, uključujući pregovore u Camp Davidu i neke američke Sovjetska pitanja kontrole naoružanja.

Problem nije samo jednostavan u ograničenom broju sati u radnom danu kreatora politike. To je također pitanje trošenja energije i političkih varalica, sa svime što to implicira za nužno pregovaranje i trgovanje konjima uključenim u dobivanje potpore za položaj ili veliku inicijativu.

Najučinkovitiji američki odgovor na tragediju u Gazi zahtijevao bi direktno suočavanje s temeljnim problemima okupacije palestinskih teritorija. To bi zahtijevalo vrlo veliki utrošak energije i političkih gluposti, a John Kerry se još uvijek oporavlja od iscrpljenosti nakon posljednjeg neuspješnog napada na tu temu.

To je pak povezano s još jednom značajnom razlikom između 1956. i sada: rastom moći izraelskog lobija, što objašnjava zašto se o krizi u Gazi tako različito raspravljalo u Sjedinjenim Državama. nego što je to bilo u Britaniji. Otpor na koji je Eisenhower naišao u Kongresu bio je blag u usporedbi s onim s čime bi se svaki današnji predsjednik suočio, zbog čega se čini nezamislivim da bi bilo koji današnji predsjednik pokušao učiniti ono što je on učinio.

Državnici ne biraju kada će se krize dogoditi, osim onih koje sami proizvedu. Obično ne bi voljeli imati više od jedne krize odjednom, ali ponekad se to dogodi. Činjenica da se njihova pozornost ponekad može podijeliti na ovaj način trebala bi biti dodatni razlog za oprez pri poduzimanju velikih novih inicijativa ili obveza.

Inicijativa koja bi mogla funkcionirati na zadovoljavajući način ako dobije nepodijeljenu pozornost vjerojatnije će naići na probleme ako to ne učini. Tu je i odljev kovanica i pregovaračke moći koju svaka obveza podrazumijeva, što otežava suočavanje s nekim drugim izazovom u isto vrijeme, a da ne spominjemo problem dobivanja podrške kada se čini da netko nedosljedno primjenjuje standarde. Baš kao što je fond za crne dane za nepoznate buduće troškove dobra ideja, tako je dobra ideja i očuvanje političkog kapitala za rješavanje kriza koje još nisu nastale.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora