Dok se izraelsko ubijanje Palestinaca širi od Gaze do Zapadne obale, premijer Netanyahu odvaguje svoju težnju vojnim ciljevima u odnosu na rastući bijes svijeta. Ali njegov adut ostaje strah američkih političara da iznesu bilo kakvu kritiku Izraelu, kako primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Svatko tko čita o pokolju u Pojasu Gaze i ima barem trunac ljudskosti nada se skorom prekidu vatre. Izvještavanje Jodi Rudoren u New York Times sugerira da trenutačni izračuni izraelske vlade Benjamina Netanyahua uključuju vaganje osakaćenosti fizičke sposobnosti Hamasa da napadne Izrael u odnosu na međunarodnu osudu Izraela koja će se vjerojatno povećavati sve dok izraelska operacija traje.
Ta su razmatranja bez sumnje dio razmišljanja izraelske vlade, ali samo dio i to prilično taktički dio. U iščekivanju kada će Netanyahu i njegov kabinet zaustaviti operaciju, potreban je više strateški pogled, ili barem ono što bi Netanyahu smatrao strateškim.
Premijer Benjamin Netanyahu održao je sigurnosni sastanak s višim zapovjednicima Izraelskih obrambenih snaga u blizini Gaze 21. srpnja 2014. (fotografija izraelske vlade)
Do sada je Izrael izdržao manje osude nego što bi se moglo pomisliti, s obzirom na to da je njegovo objašnjenje za golemo nerazmjerne civilne žrtve koje je njegova operacija prouzročila, da su one rezultat Hamasovog neprincipijelnog skrivanja svoje vojne imovine među civilima, očito nedostaje vjerodostojnost.
Nanošenje smrti i razaranja civilnom stanovništvu Pojasa Gaze je, kao i kod mnogih druge izraelske vojne ofenzive i kao s blokadom i ekonomskim gušenjem same Gaze, s namjerom da se smanji potpora javnosti bilo kojoj skupini ili vladi kojoj se Izrael suprotstavlja.
Manjak primjerenih osuda prvenstveno je, kao i uvijek, posljedica politička malodušnost američkih političara obje strane koje su više zabrinute da ne ugroze svoje šanse za ponovni izbor ukrštanjem s moćnim lobijem nego da promiču dugoročne interese Izraela za koji tvrde da ga podržavaju, a kamoli Sjedinjenih Država kojima bi trebale služiti.
Mala protuteža ovoj trajnoj tendenciji dolazi od europskih čelnika, koji nisu skloni sankcionirati Izrael u trenutku kada su zaokupljeni najnovijim obratom u ukrajinskoj krizi i imaju ekonomske razloge da ne budu skloni učiniti mnogo po pitanju sankcioniranja Rusije.
Nakon ove runde borbi bit će primirje, kao što je bilo nakon prethodnih izraelskih operacija u Pojasu Gaze. Možda je primirje udaljeno tjedan dana, što bi operaciju Protective Edge učinilo približno jednakom trajanju operacije Lijevano olovo 2008.-2009., u kojoj je poginulo oko 1,400 Palestinaca. Netanyahu ne želi u nedogled nastaviti lomiti Gazu, ne samo zbog izravnih ljudskih troškova za Izrael (koji se dosad sastoje, za razliku od daleko većih palestinskih žrtava, gotovo isključivo od vojnika angažiranih u ofenzivnim operacijama), nego i zato što ne želi uništi Hamas.
Netanyahu treba Hamas. Netanyahu je možda slijep na to kako njegova politika ugrožava dugoročne interese Izraela, ali on je čvrsto predan srednjoročnom cilju zadržavanja Zapadne obale. Tome cilju služi Hamas kao omraženi razlog koji se neprestano poziva da se nikada ne uozbilji oko pregovora o sveobuhvatnom rješenju s Palestincima.
As slijed događaja koji su prethodili trenutnoj rundi nasilja pojašnjava, Netanyahu je kao najveću prijetnju toj strategiji vidio sporazum o pomirenju između Hamasa i Fataha, dominantne stranke u Palestinskoj samoupravi. Kad bi se sporazum održao, izgovori za neozbiljnost oko pregovora o sveobuhvatnom mirovnom sporazumu i uspostavi palestinske države koja bi zamijenila okupaciju postali bi previše slabi da bi se mogli održati.
Stoga je Netanyahu učinio sve što je mogao kako bi uništio pomirenje, uključujući masovna hapšenja pripadnika Hamasa i druge primjene sile koje su gotovo neizbježno dovele do napada koji je uslijedio. Netanyahu je bio potpomognut i potican u toj strategiji od strane Zapada predvođenog SAD-om, koja sukladno tome dijeli odgovornost za krvoproliće koje je uslijedilo.
Sada Netanyahuova vlada može nastaviti iznositi sve poznate tvrdnje o tome kako Izrael nema partnera u pregovorima, kako polovicom Palestinaca vlada teroristička skupina koja je navodno posvećena uništenju Izraela, kako rakete koje dolaze iz Gaze pokazuju kako Izrael može nikada ne riskirati okončanje okupacije Zapadne obale itd. itd.
Također može reći da se Hamas opire prekidu vatre. Hamas zaslužuje snažnu kritiku jer se bori čak i kada zna da to znači mogućnost žrtava među nedužnim izraelskim civilima kao i sigurnost da će znatno više palestinskih civila umrijeti od izraelskih bombi i pucnjave. Ponekad se čini da grupa zaboravlja da postoje važnije stvari od njenog cilja političke moći nad svim Palestincima. Ali odgovor Hamasa svakako nije iznenađujući.
Izraelska vlada je uspjela strukturirati situaciju tako da Hamas smatra da nema što izgubiti ako nastavi s borbom, jer nema ništa dobiti ako se ne bori. Pokušala je mirnim putem, pridržavajući se prekida vatre u godinu i pol dana od prethodnog prekida vatre unatoč izraelskim kršenjima, i predajom većeg dijela svoje političke moći kroz pakt o pomirenju, u kojem je pristala podržati palestinsku vladu bez članova Hamasa i uz obvezu pregovaranja o mirovnom sporazumu s Izraelom. Netanyahu se pobrinuo da Hamas ne dobije nikakvu naknadu za to što je slijedio mirnu rutu, i umjesto toga je platio cijenu za to.
Sve što Hamas sada može smatrati svojim neposrednim interesom jest pokušati ojačati svoju podršku javnosti i vjerodostojnost tako što će, kao prvi izbor, tražiti olakšanje za stanovnike Gaze u vezi s njihovim statusom zatvorenika u logoru na otvorenom. . Međutim, tu potragu proganjat će saznanje da je nakon dogovora koji je Hamas sklopio s Izraelom u studenom 2012. primirje koje se tražilo zaživjelo, ali popuštanje izraelske blokade Gaze koje se također trebalo dogoditi uglavnom nije. , još jedan primjer izraelskog odvraćanja Hamasa od miroljubivih pregovora.
Izvan toga je interes da se Izrael natjera da poštuje dogovor o razmjeni zarobljenika koji je prekršio ponovnim uhićenjem stotina bivših zatvorenika. A ako sve to propadne, postoji barem neka katarza koja dolazi od uzaludnih udara na Izrael s još nekoliko raketa ili nekim lovcima koji se šuljaju kroz tunele. Što više smrti i razaranja Izrael nanese Pojasu Gaze, to će jača biti narodna želja za katarzom i osvetom.
Ako se ne riješe temeljni problemi, sljedeći prekid vatre neće zaustaviti ovaj tragični ciklus. Pozornica će biti spremna za još jedno kolo, kada će Izrael ponovno kositi travnjak. Bez promjene režima u Izraelu, ciklus će se nastaviti sve dok i osim ako politički čelnici Zapada predvođenog SAD-om ne prikupe političku hrabrost koju nisu pokazali i priznaju da ciljevi kojima teži sadašnja izraelska vlada nisu u interesu njihove vlastite zemlje, pa čak ni u Izraelov.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Je li Gaza nova Masada?
Svaka akcija protiv terorista ne smije biti pretjerana.
Mislite da ste izostavili Netanyahuove najkrvavije operacije – ubijanje svih Palestinaca u mrežama tunela koji su uništeni nakon što su se tamo sklonili nakon što su im Izraelci zaprijetili da napuste svoje domove radi vlastite sigurnosti.
Isreali tvrdi da su saznali za njih tek nakon što je napad počeo ozbiljno, što mora biti jedna od najvećih laži ikada, s obzirom na ljudstvo, opremu, materijal, uklanjanje itd. koji su potrebni.
Veliki napredak u odnosu na ono s čime su se Nijemci morali boriti u iskorjenjivanju Varšavskog geta.
“vaganje osakaćenja fizičke sposobnosti Hamasa da napadne Izrael”
Paul, moraš znati da je ovo besmislica. “Napadi Hamasa” su igle, a vi shvatite da nekadašnja primirja, ustupci Hamasa, dogovori o prikrivanju nikad nisu dovoljni Izraelu koji inzistira na svojoj mržnji i demonizaciji otpora, ali, kako kažete, Izrael treba Hamas.
Jako sam razočaran što stalno kritizirate Hamas. “Prekidi vatre” nikad ne dopiru do pravog pitanja, okupacije, a razumni zahtjevi Hamasa sada se MORAJU riješiti ili nema nade za očajne ljude u Gazi. Samo Hamas pruža otpor; Čitam da mnogi u ZB jednostavno prihvaćaju kontrolne točke itd. To nije život, a nasilje nije put. Hamas je nepravedno okrivljen za pružanje otpora. Njegovo oružje ne može se staviti odvojeno od stanovništva i teško da je opasno u usporedbi s izraelskim oružjem.
Promjena režima u Izraelu – sada, TO je neka promjena režima koju bih mogao zaokupiti! Hvala, g. Pillar, na vašim hrabrim komentarima.
Kada se prašina slegne i počnu mirovni pregovori, Izrael će se morati suočiti s vladom jedinstva, SAD i EU će opet prihvatiti to što će Izrael također morati prihvatiti.
Mala skupina bogatih židovskih američkih cionista (AIPAC, Američko-izraelski politički akcijski odbor) godinama je imala potpunu kontrolu nad američkom bliskoistočnom vanjskom politikom Senata i Zastupničkog doma SAD-a i izvršne grane naše vlade. Ova se kontrola danas proteže čak i na naše izabrane državne dužnosnike od guvernera naniže i uključuje čak i većinu općinskih izbora. Ima li nade za Palestince u Gazi gdje je godišnji obiteljski prihod nešto ispod 500 USD godišnje u usporedbi s prosječnim godišnjim prihodom židovske izraelske obitelji od 35,000 3,000 USD, dok c. XNUMX dolara je godišnji prihod obitelji Zapadne obale. Gotovo nikad u američkom tisku nema ništa negativno rečeno o Izraelu. Može li biti mira bez ekonomske pravde i jednakosti? Može li biti ikakvog mira dok palestinsku Zapadnu obalu neprestano preuzimaju izraelski židovski doseljenici.?
Sve dok se američki narod ne probudi, ne shvati i ne vidi širu sliku – kako bi se to moglo nazvati – postaje samo gore.
Ljudi moraju početi ispitivati vođe svojih zajednica, stranačke dužnosnike i početi glasati za odgovorne političare – koji NISU u dubokim džepovima cionističkog – Kongresa i Senata pod kontrolom Židova – kako bi vratili ovu istu zemlju na ovim nadolazećim Srednjim izborima 2014. godine.
http://www.darkmoon.me/2011/america-vanquished-part-1-america-as-an-israeli-colony-by-dr-lasha-darkmoon/
Zašto nitko u MSM-u nikada ne poziva premijera Netanyahua i njegove izraelske pristaše van?
Čak i Hillary Clinton krivi Hamas za opsadu Gaze i ubojstvo njezinih civila.
https://www.youtube.com/watch?v=XMd_js_oQAk
Nitko u MSM-u ne proziva Izrael zbog broja evangelika u SAD-u.
Evangelizam je kršćanstvo infiltrirano judaizmom. Ali teže je konzervativnom evangeliku povjerovati da je njegova religija kompromitirana nego povjerovati da Židovi čak i to vode.
Radikalni islam, cionizam i evangelizam, svi dijele atribut-vrijednost da je važnije tko ste vi od onoga što radite. Ono “tko si ti” uvijek je arhetipska slika koja daje moć ili nadmoć nad drugima, a razlikuje se ovisno o kulturnom kontekstu. “Ja sam [militantni] Božji rob”, ili “Ja sam [ovlaštena] žrtva B-ga”, ili “Ja sam [ovlašteni] Božji nasljednik” su odgovarajuće slike. Radikalni feminizam, sa svojim "Ja sam [superiorna] žena!", također.
Pod krinkom te umjetne slike o sebi može se opravdati gotovo svaki postupak. Ovo zajedničko, nazvano strukturalizam, također objašnjava zašto (u njegovom nedostatku) možemo imati nešto poput mainstream kršćanstva, koje na površini sliči evangelikalizmu, ali ne ustupa mjesto terorističkom ponašanju.
Američki političari nisu samo malodušni, već su izravno potkupljeni od strane desnice među židovskim stanovništvom, fanatične manjine s nerazmjernom moći nad masovnim medijima i izborima.
Čak i kad bi SAD mogao usvojiti i provesti ustavne amandmane kako bi novac držao izvan izbora i masovnih medija, ograničavajući njihovu potporu na ograničene registrirane pojedinačne priloge (što je ionako nemoguće bez slobodnog tiska i poštenih izbora), dvojbeno je da bi mogao funkcionirati kao demokracija s takvim fanaticima.
Desno krilo svake grupe je problem, prokletstvo civilizacije od samog početka. Budući da su bili spašeni od desnog krila Njemačke u Velikoj krizi, žalosno je da se Židovi nisu uspjeli spasiti od vlastitog desnog krila. Ali onda nema ni SAD općenito.
Josipe, ti si dobra osoba za spominjanje prosječnog građanina i njihovih državnih vođa.
Sljedeće bi moglo biti dobro štivo za ono što govorite o Josipu;
Židovska povijest, Židovska religija:
Težina tri tisuće godina
profesora Israela Shahaka
http://www.biblebelievers.org.au/jewhis1.htm#Foreword
Drevna povijest nema nikakvog utjecaja na sadašnji sukob. Izrael pokušava postaviti lažnu tvrdnju o prioritetu nad zemljom i pokušava angažirati evangelike da obrane tu tvrdnju.
Ali kršćanstvo je došlo od Grka, a ne od Hebreja! Rana tržišna demografija, udio rasta i filozofsko/teološka osnova kršćanstva bila je grčka, a ne židovska. Suštinu stvari razradili su monasi i pustinjaci koji govore grčki unutar prvih 100 godina naše ere; Židovi su nastavili svojim putem. Novi zavjet – napisan na grčkom, a ne hebrejskom – istisnuo je stari kao temeljni spis, početak Ivanova evanđelja (helenska metafizika nedostupna židovskom misticizmu) postao je najčitaniji odlomak pisma na planetu, a cijeli ritual i zakon i praksa zapamćena po judaizmu izblijedjela je preko noći.
Kako im kršćani nisu dužni u vjeri, tako im ne bi trebali biti ni u politici.
Prokletstvo desnice? Možda je i tako, ali nije li zapravo riječ o shemama koje ljudi slijede, a ne o šeširima koje nose. Mnogi vjeruju da se Bliski istok vrti oko Izraela i Palestinaca. Osobno, sklon sam o tome razmišljati kao o ubojitoj lažnoj zastavi koja skreće pozornost, koja je dugo koristila jedinoj državi u regiji koja, iz nekog čudnog razloga, nikada ne ulazi u ozbiljan sukob ili rat; Saudijska Arabija. Znate, onaj drugi sveti narod, onaj odakle potječu teroristi 911 i gdje je Bin Ladin odrastao vjerujući u njegovu svetu misiju. Međutim, najvažnije je da je to također mjesto gdje se Amerika puni; još jedna sveta misija?. Vjerujte što hoćete, ali moj um je bio uvjeren da se uvijek radilo o ulju.