Tri velike međunarodne krize Ukrajina/Rusija, Izrael/Gaza i Iran/nuklearni znak izbor za predsjednika Obamu, držati se Izraela i starih stavova ili se okrenuti prema većoj suradnji s Rusijom i Iranom. Ali figure na ovoj globalnoj šahovskoj ploči brzo se mijenjaju, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Suočen s intenzivnim, visoko profiliranim i posebno brzim problemima, aparat za donošenje odluka o vanjskoj politici i nacionalnoj sigurnosti ima ograničen raspon pozornosti. Ograničena propusnost politike postaje još veći problem nego što je inače.
Vaganje relevantnih razmatranja podvrgnuto je prečacima. Najteži problemi obično se promatraju izolirano. Samo pregurati dan ili tjedan bez dodatnog otežavanja problema postaje de facto nacionalni cilj.
Predsjednik Barack Obama i šef osoblja Bijele kuće Denis McDonough. (Ova fotografija Bijele kuće koju je napravio Pete Souza snimljena je dok je McDonough bio zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost.)
Ali čak ni razumno pažljiva pažnja svakom ozbiljnom problemu, razmatranom više ili manje zasebno, nije dovoljna. Različite probleme treba zajedno razmatrati. To ne znači vrstu eterično širokog, veličanstveno sinoptičkog pristupa koji je predmet tolikog strategiranja i kibiciranja u fotelji. Umjesto toga, to znači svijest srednje razine o tome kako način na koji rješavamo jedan trenutni, konkretni problem može utjecati na prirodu nekog drugog trenutnog, konkretnog problema.
Trenutno se Sjedinjene Države suočavaju s tri velika, važna izazova koji se brzo mijenjaju, a svaki od njih zaslužuje prostor na naslovnici koji dobije.
Jedan su pregovori o sporazumu, ili vjerojatno produženje pregovora, o iranskom nuklearnom programu budući da prethodno utvrđeni ciljni datum za završetak sporazuma stiže ovog vikenda. Drugi je novi negativni zaokret u odnosima SAD-a s Rusijom, s nametanjem dodatnih sankcija protiv Rusije, situacije koja bi bila značajan izazov čak i bez velike dodatne komplikacije od četvrtka obaranja malezijskog putničkog zrakoplova iznad pobunjenog dijela istočna Ukrajina. Treći je širenje izraelskog napada na Pojas Gaze, pri čemu je zračno bombardiranje koje je već bilo u tijeku dopunjeno kopnenom ofenzivom.
Svaka od ove tri situacije može zakomplicirati druge dvije. Najočitiji kandidat za komplikacije odnosi se na to kako bi pad u odnosima s Rusijom mogao utjecati na pregovore s Iranom. Neke ranije zabrinutosti o tome hoće li Rusi nastaviti surađivati u svojoj ulozi člana pregovaračkog ansambla poznatog kao P5+1 nisu se ostvarile.
As Odličan opis Alekseja Arbatova Ruskih interesa u Iranu ističe, Rusija ne želi vidjeti iransko nuklearno oružje i u tom pogledu želi vidjeti sporazum koji bi bio najbolja garancija protiv pojave takvog oružja. Ali proturuske sankcije i moguće ozbiljnije narušavanje odnosa proizašlo iz incidenta s putničkim avionom dovoljno su promijenili situaciju Moskve i njezinu računicu da se nastavak prethodnog ruskog ponašanja ne može uzeti zdravo za gotovo.
Ruski odgovori mogu varirati od većeg otpora prema stajalištu koje bi Sjedinjene Države možda željele zadržati u pogledu dopuštenog opsega iranskog obogaćivanja urana, do većih odstupanja koja bi mogla dovesti do toga da Rusija sklopi vlastiti zasebni dogovor s Iranom. Ništa od ovoga ne mora podrazumijevati odustajanje od ruskih ciljeva postizanja sporazuma i neposjedovanja iranskog nuklearnog oružja; postoje istinske razlike u gledištima čak i unutar Sjedinjenih Država o tome što čini dobar sporazum i koji je najbolji način da se on postigne.
Napad na krizu u Gazi također može utjecati na iranske pregovore, dijelom zato što je strana koja provodi napad također glavni protivnik bilo kakvog sporazuma s Iranom. Međutim, teško je odrediti kakav će točno biti učinak. S obzirom na izmišljene kompromise koje Netanyahuova vlada često vidi u bilanci svog odnosa s Washingtonom, možda će američko odobravanje napada implicirati razumijevanje da bi vlada Izraela trebala imati mnogo manje slobode u svojim naporima da sabotira sporazum s Iranom.
Ali učinak bi lako mogao djelovati na drugi način. Nekažnjivost u izvlačenju s onim što se događa u Gazi može dati političku tvrdoglavost u Jeruzalemu i politički zamah u Washingtonu koji bi značio više, a ne manje, izraelsku sabotažu sporazuma s Iranom.
Kakvo god odvraćanje pažnje javnosti i političku korist koju Netanyahu dobije kod kuće od operacije u Gazi moglo bi mu olakšati odbacivanje glasova u Izraelu koji shvaćaju da bi sporazum kojim se ograničava iranski nuklearni program bio u interesu Izraela i da pogoršava odnose s administracijom u Washingtonu nisu.
Dodatni, uvijek prisutni čimbenik je kako uloga Sjedinjenih Država kao glavnog branitelja i zaštitnika Izraela od međunarodne kritike ili osude troši američki politički i diplomatski kapital. Što je više izraelsko ponašanje podložno takvoj kritici, to se više troši američki politički i diplomatski kapital. To znači da ostaje manje novca za trošenje u druge svrhe, uključujući održavanje koalicije, i to pod uvjetima SAD-a, u pregovorima s Iranom.
To također znači manje kapitala koji bi mogao biti potreban da se Europljani održe zajedno na sličan način u suočavanju s Rusijom oko Ukrajine. Ovaj čimbenik će vjerojatno postati sve važniji do te mjere da nastavak izraelske operacije u Gazi izazove moralno gnušanje među stanovništvom europskih zemalja čije vlade još nisu jasno osudile operaciju.
Postoje neke simetrije među ova tri izazova, iako ne uključuju nužno sva tri odjednom. Nametanje štetnih sankcija Rusiji gotovo je otvoreni poziv Moskvi da postane manje kooperativna u pogledu štetnih sankcija koje su pod američkim vodstvom uvedene protiv Irana.
Broj mrtvih u Gazi, nakon prvih pucnjeva izraelske kopnene ofenzive u četvrtak, iznosio je 246. S obzirom na povijest prošlih izraelskih napada ondje, posebice Operaciju Lijevano olovo 2008.-2009., moglo bi proći još samo nekoliko dana broj mrtvih odgovara broju od 298 koji su poginuli u malezijskom zrakoplovu.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
“... držati se Izraela i starih stavova ili se pomaknuti prema većoj suradnji s Rusijom i Iranom.«
Nitko tko zna za poniznost Kongresa SAD-a, koji je u vlasništvu Izraela, ne bi ni na trenutak pomislio da će doći do bilo kakve promjene u odnosu na trenutni status quo. Smjer je prema Velikom planu, na snazi od 1990-ih.
Čovjek također ne može vjerovati da SAD nije svjestan lokacije s koje se nalazi projektil koji je s neba srušio putnički avion. Budimo iskreni i izjavimo da nakon primanja Legije zasluga za obaranje iranskog putničkog aviona 1988. i ubojstvo 290 ljudi pod nadzorom kapetana USS Vincennesa, svijest o takvoj akciji i priprema za takvu akciju bila bi na prvom mjestu u svijesti bilo kojeg američkog vojnog čovjeka vrijednog soli. Svi znamo da američke baze pune cijeli svijet... preko 900, sve dobro opremljene upravo za takve hitne slučajeve. Također, s podacima poznatim ukrajinskom proizvođaču čokolade u neugodno trostruko bržem vremenu, ovo bi trebalo izazvati dovoljno sumnji u umovima onih skeptika (onih koji ne čitaju židovske medije) o izvoru ovog novog sukoba. I onda da dodam još jedan zbunjujući sastojak, tko bi želio da se pozornost svijeta odvrati od nehumanosti u Gazi, ali psihotični cionisti, koji s razmišljanjem o Netanyahuovom komentaru "Mi posjedujemo Ameriku", osjećaju se sasvim sigurnima da je sve spremno grabi, a imaju američke rakete ali tonu.
Dakle, vjerojatni smjer kojim će Obama i njegov besprizorni Kongres (i Senat) krenuti odredit će AIPAC, zadana američka vlada.
Nemojte sumnjati u to.
gospodine Pilar,
“… izbor za predsjednika Obamu, držati se Izraela i starih stavova ili se okrenuti prema većoj suradnji s Rusijom i Iranom.”
Uzimajući u obzir da Amerika daje milijarde dolara pomoći i materijalne i diplomatske potpore Izraelu, ne daje li to Americi neku polugu nad tom malom državom koja 40 godina krši međunarodno pravo?
Možda to ne znate po američkom MSM-u, ali Izrael ovih dana ne pobjeđuje ni na jednom natjecanju popularnosti u inozemstvu. Čak i podmukli kreten poput Billa Clintona plašljivo priznaje na indijskom NDTV-u, 'Izrael se izolira'.
Britanski parlament optužuje Izrael za ratne zločine
http://www.veteransnewsnow.com/2014/07/19/508779-british-parliament-accuses-israel-of-war-crimes/
Turski premijer Erdogan kaže da Izrael 'nadmašuje Hitlera u barbarstvu'
Nitko ne kupuje službenu liniju. Činjenica je da je zapad očajan u pokušaju da povrati svoje investicije koje polako ispire tiolet ludila. Tko su ti investitori, financijeri? Tri strane, obrambeni poduzetnici, naftna industrija i banksteri. Svi će se obogatiti ako izbije rat i ako mogu osigurati imovinu Ukrajine. Zapitajte se: "Što to ima za obične ljude tamo i ovdje?" Apsolutno ništa! Samo je ukrajinska vlada mogla preusmjeriti taj let da leti iznad područja borbe. Zašto je to učinio? Je li Rusija mogla preusmjeriti zrakoplov, a zatim kroz nemoguću koordinaciju napora, usmjeriti proruske pobunjenike, radije ih zovem ukrajinske pobunjenike, da obaraju putnički avion, što nema apsolutno nikakvog strateškog smisla. Nadalje, kako je Porošenko znao za obaranje deset minuta nakon događaja i kako je znao identitet letjelice? Čudesna inteligencija! U roku od nekoliko sati, dva sata, detalji lokacije, slike također, opisi mrtvih tijela i dijelova aviona bili su oblijepljeni posvuda, unatoč činjenici da zapad nije imao pristup, i još uvijek nema, mjestu.