Smrt bivšeg sovjetskog ministra vanjskih poslova Eduarda Shevardnadzea izazvala je pohvale sa Zapada, iako su mišljenja među ljudima kojima je služio podijeljena, ali jedna stvar koja nedostaje je američko obećanje koje su mu dali (i prekršili) da neće iskorištavati povlačenje Moskve, bivšeg Piše analitičar CIA-e Ray McGovern.
Napisao Ray McGovern
U američkim medijskim pohvalama za nedavno preminulog bivšeg sovjetskog ministra vanjskih poslova Eduarda Shevardnadzea nema spominjanja povijesnog dogovora koji je postigao sa svojim američkim kolegom Jamesom Bakerom 1990. godine, osiguravajući da će se sovjetsko carstvo srušiti "uz cviljenje, a ne prasak" (g. Bakerove riječi).
G. Baker stalno ponavlja da Hladni rat "ne bi mogao završiti mirno bez Shevardnadzea". Ali on i drugi šute o tome quid pro quo, funta sterlinga je li Moskva pristala progutati gorku pilulu ponovno ujedinjene Njemačke u NATO-u; the quo bilo je američko obećanje da neće "preskakati" NATO preko Njemačke dalje na istoku. Washington je prihvatio dogovor.
Eduarda Shevardnadzea, kao predsjednika Gruzije 2002., dočekao je u sjedištu NATO-a glavni tajnik NATO-a, Lord Robertson. (Kredit: NATO fotografija)
Počelo se odmotati u listopadu 1996. tijekom posljednjih tjedana kampanje predsjednika Billa Clintona za reizbor. G. Clinton se hvalio da bi poželio dobrodošlicu Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj Republici u NATO, objašnjavajući: “Amerika je uistinu nezamjenjiva nacija svijeta” (i, sotto voce, može raditi što hoće).
Te tri zemlje pridružile su se NATO-u 1999. godine, a do travnja 2009. još ih je devet postalo članicama, čime je broj članica nakon Hladnog rata povećan na 12, što je jednako broju od prvotnih 12 članica NATO-a. Dodatnih devet uključivalo je bivše baltičke republike koje su bile dio SSSR-a, ali ne i Ukrajinu. Namjere NATO-a su, međutim, jasno iznesene na summitu u Bukureštu u travnju 2008., na kojem je službeno objavljeno: "Gruzija i Ukrajina će biti u NATO-u."
Čak i agresivni bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski sada priznaje: "Razumno je da se Rusija osjeća neugodno zbog mogućnosti" Ukrajine u NATO-u. I to je srž današnje tamošnje krize, a ne “šovinistički fanatizam” koji gospodin Brzezinski pripisuje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Osnivanje jedinstvene prilike 1990. za stvaranje trajnog mira u onome što je predsjednik George HW Bush nazvao "cjelovitom i slobodnom Europom" bila je tragedija. Širenje NATO-a na istok, posebice odluka o uvođenju Gruzije i Ukrajine, dovelo je, između ostalog, do gruzijsko-ruskih neprijateljstava u kolovozu 2008., a sada i do sadašnjeg nasilja u Ukrajini.
Činjenica da sporazum Shevardnadze-Baker nije zabilježen u službenom dokumentu pomogla je revizionistima u stvaranju alternativne povijesti, ali postoje uvjerljivi dokazi koji svjedoče o tome da se Washington oglušio o ključne usmene obveze prema Moskvi.
Tadašnji veleposlanik SAD-a u SSSR-u Jack Matlock, koji je sudjelovao i na summitu Busha i Gorbačova početkom prosinca 1989. na Malti i u raspravama Shevardnadze-Baker početkom veljače 1990., rekao mi je: “Jezik koji je korišten bio je apsolutan, a cijeli pregovori su bili u okviru općeg dogovora da neće biti upotrebe sile od strane Sovjeta i nikakvog 'iskorištavanja' od strane SAD-a ... Ne vidim kako bi itko mogao promatrati naknadno širenje NATO-a kao nešto osim 'iskorištavanja' ,' pogotovo jer do tada Rusija nije bila vjerodostojna prijetnja."
10. veljače 1990. njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher rekao je Shevardnadzeu: “Za nas je jedno sigurno: NATO se neće širiti na istok.” Melvin Goodman, koautor Ratovi Eduarda Shevardnadzea, rekao mi je da je, tijekom intervjua sa Shevardnadzeom u ožujku 1994., bivši ministar vanjskih poslova rekao da ga je gospodin Baker uvjerio da NATO "neće preskočiti" Istočnu Njemačku za nove članice.
Tri mjeseca nakon svrgavanja ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča i postavljanja prozapadne vlade u Kijevu, ruski predsjednik Putin se požalio: “Ali sutra bi Ukrajina mogla postati članica NATO-a, a prekosutra bi jedinice proturaketne obrane NATO-a mogle biti raspoređene u ova zemlja."
G. Putin se stalno vraća posebno na "proturaketnu obranu" u zemljama NATO-a ili u susjednim vodama. Dana 17. travnja rekao je da je to pitanje “vjerojatno čak i važnije od širenja NATO-a na istok. Uzgred, naša odluka o Krimu bila je djelomično potaknuta ovom logikom: ako ništa ne poduzmemo, Ukrajina će biti uvučena u NATO i NATO brodovi će pristajati u Sevastopolju.
Predsjednik Putin je dodao: "Ako se ovi sustavi razmjeste bliže našim granicama, naše zemaljske strateške rakete bit će u njihovom dometu." Čak bi se i g. Brzezinski mogao složiti da je "razumno da se Rusija osjeća neugodno" zbog NATO-vih brodova koji pristaju na Krimu. Među glavnim razlozima: Trenutna verzija plana proturaketne obrane uključuje brodske sustave.
U svojoj knjizi, Dužnost, bivši ministar obrane Robert Gates napominje da Rusi najnoviji plan smatraju još gorim od ranijih jer bi na kraju mogao imati sposobnosti protiv ruskih ICBM. Prezirno je dodao: "Učiniti Ruse sretnima nije baš bilo na mom popisu obaveza."
Ray McGovern je 27 godina bio analitičar CIA-e, služeći kao šef sovjetskog odjela za vanjsku politiku, a zatim zamjenik nacionalnog obavještajca za Zapadnu Europu. Sada u mirovini, suosnivač je Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS) u siječnju 2003. [Ovo članak prethodno se pojavio u Baltimore Sunu i ponovno je objavljen uz dopuštenje autora.]
Ništa se ne mijenja. Bili su lažovi, lažovi su.
Jao, Amerika je uistinu Carstvo zla...
A ljudi (djeca!) ginu za njom svaki dan...
Kao nacija, SAD se i dalje spotiče o starim i neriješenim problemima koji su isplivali na površinu tijekom kubanske raketne krize. Vojska NATO-a/Zapadnog Zapada uvijek se pripremala za rat ili mogućnost rata u Europi postavljanjem nuklearnog oružja u savezničke zemlje. Tako već pedeset godina naše obrambene i političke pozicije ostaju nepromijenjene. Kubanska raketna kriza završila je kada su nuklearni projektili povučeni iz Turske, zemlje koja je dijelila granicu s nekadašnjim dvjema sovjetskim republikama, a također i zbog svoje blizine Rusima (stari Sovjetski Savez). Europski ratni bombarderi i oružje bili su zamišljeni kao sredstvo odvraćanja od sovjetske invazije na (Zapadnu) Njemačku i druge manje, ranjivije zemlje. No, kako kaže poznati izraz, naši generali još uvijek vode prošli rat, točnije Brzezinski neokonzervativci još uvijek vode posljednji rat (Drugi svjetski rat). Kao odgovor na tu tvrdoglavost, Putin je u fazi ponovne militarizacije Kube. Sada će se cijeli svijet vratiti na početak i One Minute to Midnight (BAS mags fraza). Ovom kipućem kotlu dodajte napredak u tehnologiji bespilotnih letjelica (vrhunski vremenski osjetljiv nadzor i razne vrste oružja bespilotnih letjelica). Međunarodni korporativni interesi (GMO gomila) sada se pojavljuju u napetom okruženju, u smislu da žude za ogromnom poljoprivrednom "žitnicom" Ukrajine.
Gorbačov je također ogorčen zbog “”proširenja NATO-a” prema granicama Rusije i izjavio je da se “ne može ovisiti o američkim političarima”.
Sjećate li se kubanske krize s kojom se suočio američki predsjednik Kennedy?
“Sasvim je zamislivo da će Amerika, oslabljena depresijom, jednog dana tražiti potporu od uskrsle Njemačke. Takva perspektiva otvorila bi goleme mogućnosti za buduću poziciju moći bloka koji uvodi novi poredak u svijetu.”
“Ekonomske prednosti i političke mogućnosti u takvoj novoj kombinaciji moći pritjerale bi Sjedinjene Države uza zid. Tada bi u potpunosti ovisilo o našim diplomatskim i propagandnim finoćama kada ćemo i kako preuzeti Ameriku oslabljenu svojom vanjskom i unutarnjom politikom.”
“U slučaju takvog obračuna, moramo nastojati dovesti na svoju stranu arapski blok i što je moguće više azijskih naroda. Njemačka je u sretnoj poziciji jer nije izazvala mržnju Azije.”
“Američki plan bi Njemačku učinio predvodnikom napada u srcu Rusije. Njemačka bi time postala bojno polje u ratu za uništenje iz kojeg ništa ne bi bilo pošteđeno njemačke biološke supstance. Njemački državnik koji bi pomogao u takvom zločinačkom činu automatski bi se označio kao izdajica njemačkog naroda.”
“Atlantski partneri uvijek će moći pronaći priliku za izbjegavanje svojih obveza ističući da je provokativno ponašanje Sjedinjenih Država na glup način dovelo do sukoba za koji Rusi ne mogu biti optuženi kao agresor, a time ni sve ugovorne obveze. pomoći da postanemo ništavni.”
“Moramo se kretati vrlo oprezno. Ne bismo trebali ostavljati dojam, ni u Njemačkoj ni u Sjedinjenim Državama, da ćemo na bilo koji način surađivati s Rusima.” – Konrad Adenauer
“Washington je dugo čekao dobru priliku da svoje gospodarstvo postavi na ratne temelje i ubrza svoju mobilizaciju punom brzinom. Učinci ovog koraka na svjetsku ekonomiju i njegove političke posljedice iz dana u dan postaju sve jasnije i jasnije: tijekom totalne mobilizacije za rat, od “demokracije” neće ostati mnogo.”
– – razni odlomci, TH Tetens, 1953. Naslov je TREBAO biti, “America Slits Is Own Throat”, ali nije. Bilo je to "Njemačka spletka s Kremljom".