Londonski City je Wall Street u Ujedinjenom Kraljevstvu, ne samo u smislu da su oba financijska središta, već služe i kao raskrižje za novac i politiku, posebno s Konzervativnom strankom koja stavlja pristup istaknutim političarima na prodaju onome tko najviše ponudi, kako pripovijeda Michael Winship.
Autor: Michael Winship
Iz vrlo dobrog razloga, ove smo godine moja djevojka Pat i ja bili u Londonu za 4. srpnja. Britanci su glumili ravnodušnost prema godišnjici našeg odcjepljenja, poput razočaranih roditelja koji su odlučili ne spomenuti neobuzdanog rasipnika koji je napustio školu, otišao od kuće i, usprkos njihovim upozorenjima, prošao dobro. Iskreno, mislim da se malo previše defenzivno ponašaju.
Jednog 4. srpnja prije nekoliko godina, prijatelj moga brata s koledža bio je bez ceremonije izbačen s galerije za posjetitelje Donjeg doma jer je vikao: “Oporezivanje bez reprezentacije je tiranija!” Bolni gubitnici.
Ali tu smo bili, odsjeli smo u hotelu u blizini Londonskog tornja, samo nekoliko minuta hoda od mjesta gdje je 1535. odrubljena glava Thomasu Moreu iz slavnog filma Čovjek za sva vremena, nakon čega je samo pet godina kasnije odrubljena glava. njegov neprijatelj Thomas Cromwell. Zahvaljujući Henryju VIII, monarhu koji stoji iza obje smrti, to je školski primjer onoga što ide okolo, dolazi.
(Za fascinantan revizionistički pogled na ovo sumorno razdoblje u povijesti Tudora, Royal Shakespeare Company u Londonu izvodi dvodijelnu adaptaciju romana Hilary Mantel Wolf Hall i Bring Up the Bodies. Na putu je i BBC-jeva verzija, s Damianom Lewisom , pokojni iz Homelanda, glumeći Henryja.)
Ovo djelomično spominjem jer je Cromwellovo smaknuće naređeno putem zakona o ispunjenju, parlamentarnog akta kojim se proglašava krivim bez suđenja i to je jedna od mnogih zlouporaba moći zbog kojih su Amerikanci uopće tražili slobodu. Utemeljitelji su nastavili izričito zabranjivati pisma o priznanjima u Ustavu. Još jedan razlog za slavlje, osim, naravno, ako niste u Guantanamu.
Ipak, kako smo se privremeno vratili pod palac naših kolonijalnih tlačitelja, ove godine za nas nije bilo vatrometa, parada, roštilja i piknika. Ali tu su bili i zvuci Johna Philipa Souse, uobičajena pratnja proslava Dana neovisnosti. To je zato što smo bili sretni gosti na izvedbi Monty Python Live Mostly i prije nego što je počela dvorana je bila ispunjena Sousinom glazbom, poznata Pythonova tema je njegov Marš zvona slobode.
Python je razlog zašto smo bili u Londonu. Kad sam se tek preselio u New York, radio sam u publicitetu, a jedan od mojih prvih zadataka bio je Leteći cirkus Montyja Pythona. Moja prijateljica Nancy Lewis i ja nastojale smo popularizirati emisiju na američkoj javnoj televiziji. Uzeo je kao rimska svijeća, ne toliko zbog naših napora, već zato što je bio pametan, anarhičan i pogodio nacionalni živac u pogodnom trenutku, baš kao što su grijesi Richarda Nixona, Watergatea i Vijetnama blijedjeli u crno i Država je bila spremna za nešto zabavno, pametno i previše glupo.
obožavatelji će znati scenu Crnog viteza i broj Vitezova okruglog stola. Osiguran je američki ugovor o distribuciji. Sve je to bilo, gutljaj, prije nekih 40 godina.
Sve je to bilo, gutljaj, prije nekih 40 godina. Brzo naprijed do Monty Python uživo, uglavnom ponovno okupljanje momaka (bez pokojnog Grahama Chapmana; otuda "Uglavnom") u kavernoznoj O2 Areni. O2 prima 20,000 ljudi, ali sve skupe ulaznice za Pythonove nastupe rasprodane su u tren oka, prve u manje od minute. Unutra je posvuda bila rasprodaja Python roba, a prodavači su rasprodavali tiskane suvenire za nevjerojatnih 20 funti, što je nešto više od 34 dolara. Komad. Svi smo prevalili dug put.
Bilo je tu mnogo starih poznatih skica i pjesama, sada predstavljenih u raskošnom, ekstravagantnom stilu Dead Parrot, Cheese Shop, Nudge, Nudge, Argument Clinic, Nobody Expects the Spanish Inquisition, the Spam and Lumberjack Songs, Always Look at the Bright Side of Život, i više. Nedvojbeno je da su svi prisutni imali omiljene dijelove koji nisu ušli u dio ovih navodno završnih nastupa.
Za mene je jedan od njih bio prilog pod nazivom The Money Program u kojem Python Eric Idle, kao voditelj financijskog chat showa, postaje sve više i više erotski opsjednut svojom temom: “Neke od toga u lijepim hrpama, druge u lijepim zveckavi komadići sitniša, neki od njih uredno prebrojani u masne male stotine. Prekrasne, svojeglave, kovrčave novčanice, filigranski bakrorez obraz uz vilicu s lebdećim šesterokutnim brušenim rubovima, trljajući se o sažetu kožu prekrasno uravnoteženih bankovnih knjiga” i tako dalje dok ne počnete bjesomučno pjevati.
Napisano je prije nekoliko desetljeća, prije CNBC-a, Fox Businessa i Bloomberg TV-a, a naša manija za novcem samo je eksponencijalno rasla. Amerika i Ujedinjeno Kraljevstvo možda su razdvojeni oceanom i razdvojeni zajedničkim jezikom, ali dijelimo golemo bogatstvo na samom vrhu i ogromnu ekonomsku nejednakost. Pogledajte samo procvat korporativne izgradnje, pretjerane cijene nekretnina, skokovito rastuće maloprodajne cijene i prometne gužve u središtu Londona, u kontrastu s beskućnicima i siromaštvom pogođenim ulicama.
Sve to slično kao u New Yorku; paralele su jasne. Prema novinama The Guardian, potrošnja britanske banke hrane porasla je za 163 posto u posljednjih godinu dana. Istraživanje je pokazalo da su od 2003. troškovi hrane porasli za 46.4 posto, a troškovi goriva za 154 posto, dok su zarade porasle samo za 27.9 posto.
Isto tako, jake su paralele kada je riječ o korumpiranom utjecaju novca u politici. Dok smo bili u Londonu, Konzervativna stranka prikupila je pola milijuna funti (854,000 dolara) plus vjerojatno još nekoliko stotina tisuća putem "stolne prodaje" na svom godišnjem ljetnom balu za prikupljanje sredstava. Lobisti i njihovi klijenti, neki od njih s vezama u Kremlju, sjedili su uhranjeni obraz uz uhranjenu vilicu s uhranjenim ministrima u vladi.
Glavna nagrada na aukciji, prilika za igranje u teniskom meču slavnih osoba s premijerom Davidom Cameronom i gradonačelnikom Londona Borisom Johnsonom, prodana je za 160,000 funti (273,300 dolara), a osvojila ju je Lubov Chernukhin, supruga bivšeg zamjenika ministra financija Vladimira Putina Vladimira Chernukhin, oligarh s financijskim i nekretninskim interesima u Velikoj Britaniji.
Guardian je izvijestio: “Boca šampanjca s potpisom Margaret Thatcher prodana je za 45,000 funti [77,000 dolara]. Ostale nagrade na aukciji uključivale su 'fantastično gađanje fazana s osam pištolja' u Tusmoreu, imanju milijardera rođenog u Siriji, Wafica Saida, u Oxfordshireu, za koje je jedan gost rekao The Guardianu da je prodano za 80,000 funti [137,000 dolara].
Izvor je dodao da je voditelj aukcije, ministar vanjskih poslova Hugo Swire, stavio staklenku meda koju su napravile njegove pčele, rekavši da želi da to postane najskuplja posuda meda ikada prodana. Otišao je za 15,000 funti [25,700 dolara], rekao je izvor.” Ne izmišljam ovo.
Bivši predsjednik britanskog nestranačkog Odbora za standarde u javnom životu rekao je za novine The Independent: “Šokantno je da možete platiti za takav tajni pristup. Ako imate službeni sastanak s ministrom u vladi, morali biste to otkriti. Cijeli lobi središnje je pitanje s kojim se politički sustav mora uhvatiti u koštac.”
U međuvremenu su se proširile glasine da bi novi predsjednik vladine agencije Ujedinjenog Kraljevstva koja regulira i nadzire škole, vrtiće i obuku učitelja, među ostalim funkcijama, mogao biti čovjek po imenu David Ross, mobitelski magnat i playboy koji također nadzire trust koji sponzorira lanac škola. Njegova vrijednost procijenjena je na 892 milijuna funti više od milijardu i pol dolara.
Prema The Guardianu, “procjenjuje se da je Ross, 48, donirao stotine tisuća funti Konzervativnoj stranci, a poznato je da su istaknuti torijevci posjećivali pucačke zabave na njegovom prostranom seoskom imanju u Leicestershireu.” U svijetu Pythona, ovi bi tipovi zauzeli prvo mjesto u njihovom natjecanju "Twit godine više klase".
Izgledi za Rossovo imenovanje potaknuli su The Independent da u uvodniku napiše kako “našim financiranjem političkih stranaka i dalje dominira velikodušnost bogatih pojedinaca, od kojih većina ima aktivne poslovne interese.
“U širem pogledu, u vlastitom je interesu Konzervativne stranke uvesti ograničenja na iznos koji svatko može donirati političkoj stranci. S obzirom na to da je jedna od najvećih slabosti torijevaca to što se na njih gleda kao na stranku bogatih, razmjeri financiranja koje bogati pružaju je sramota. Novac od milijunaša može kupiti glatkije oglašavanje nego što si to mogu priuštiti laburisti ili liberalni demokrati, ali njegov izvor mora nadoknaditi dio njegove moći uvjeravanja.”
Doduše, iznos političkog novca potrošenog u Ujedinjenom Kraljevstvu može se činiti kao sitniš u usporedbi sa stotinama milijuna dolara u prilozima za kampanju koje Amerikanci kao što su Kochovi, Sheldon Adelson, Tom Steyer i slični bacaju u SAD. Ali da budemo pošteni, Britanija ima samo jednu petinu našeg stanovništva. I kako stari vic kaže, princip smo uspostavili, sad se samo cjenkamo oko cijene.
Vrijeme je, kako je rekao Monty Python, za nešto sasvim drugo. Suočeni s velikim protivljenjem bogatih klasa s obje obale, i Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu očajnički je potrebna reforma financiranja kampanje. Ozbiljno.
Michael Winship je viši pisac Moyers & Company i BillMoyers.com, dobitnik nagrade Emmy, te viši pisac u skupini za politiku i zagovaranje Demos.