Obama na raskrižju rata ili mira

Ekskluzivno: Dramatično širenje sunitskog ekstremizma u srcu Iraka moglo bi natjerati predsjednika Obamu da konačno napravi izbor između jednostavnog proširenja malo manje nasilne Bushove doktrine i zacrtavanja vlastitog inovativnog kursa u ime mira, piše Robert Parry.

Robert Parry

Barack Obama nalazi se na raskrižju svog predsjedničkog mandata: jedan put vodi u pojačane sukobe koje favoriziraju neokonzervativci i liberalni intervencionisti službenog Washingtona; drugi zahtijeva suradnju s prošlim protivnicima, poput Rusije i Irana, u svrhu mira.

Tijekom prvih pet i više godina svoje administracije, Obama je nastojao prevladati ovu podjelu, održavajući tradicionalna savezništva SAD-a koja su poticala nasilno miješanje Washingtona u poslove drugih zemalja, posebno na Bliskom istoku, ali i surađujući iza kulisa s Rusija da ublaži neke tenzije.

Ali dani takvog razdvajanja razlika završavaju. Obama će uskoro morati odlučiti ili se suprotstaviti još uvijek utjecajnim neokonzervativcima kao i jastrebovima u vlastitoj administraciji i tražiti pomoć od Rusije i Irana za rješavanje sukoba u Siriji, Iraku, Palestini i drugdje — ili se pridružiti neokonskom ratnom putu protiv Rusije, Iran i Sirija.

Prva opcija bi značila raskid sa starim saveznicima, uključujući Saudijsku monarhiju i izraelsku vladu Likuda, te odbacivanje njihovog stava da Iran i takozvani “šijitski polumjesec” od Teherana preko Bagdada i Damaska ​​do Bejruta predstavljaju najveću prijetnju SAD-u i njihovim vlastite interese na Bliskom istoku.

Ovo odstupanje od starih načina zahtijevalo bi realistične pregovore o sirijskom građanskom ratu, prihvaćanje kontinuirane vladavine predsjednika Bashara al-Assada barem u bliskoj budućnosti; postizanje dogovora oko iranskog nuklearnog programa; i rješavanje ukrajinske krize na način koji se bavi sigurnosnim zabrinutostima Rusije, uključujući prihvaćanje odluke Krima da se ponovno pridruži Rusiji, pristanak na federalnu strukturu Ukrajine i držanje Ukrajine izvan NATO-a.

Držanje druge rute slijedilo bi interese Saudijske Arabije i Izraela u nove sukobe: dublju intervenciju u građanski rat u Siriji s ciljem svrgavanja Assada; odbijanje iranskih ponuda za postizanje kompromisa oko njegovog nuklearnog programa; i pojačano sukobljavanje s Rusijom oko Ukrajine.

Ovaj “tough-guy-izam” sigurno bi razveselio stručnjake i stručnjake službenog Washingtona. Mogli su se pohvaliti američkom odlučnošću u podršci "slobodi" i "ljudskim pravima" - čak i ako je to dovelo do gore tiranije, masovnih ubojstava i ekonomske boli.

Na primjer, moglo bi se očekivati ​​da će pogoršanje krize u Ukrajini još više zagorčati život Ukrajincima, dok bi također moglo poremetiti opskrbu Europom plinom, baciti kontinent natrag u recesiju i vjerojatno zaustaviti gospodarski rast SAD-a.

Osim toga, pojačana intervencija SAD-a u Siriji, kao što je slanje sofisticiranijeg oružja navodno "umjerenoj oporbi" i moguće provođenje američkih zračnih napada kako bi se degradirala Assadova vojska, mogla bi umjesto toga okrenuti vagu prema pobjedi sunitskih ekstremista povezanih s al-Qaidom, koja mogao iznuditi izravnu vojnu intervenciju SAD-a.

Hranjenje plamena sunitsko-šijitskih sektaških sukoba u regiji također bi vjerojatno povećalo broj smrtnih slučajeva i razaranja u Iraku, pogoršavajući agoniju te tragične zemlje, dok bi također poremetilo proizvodnju nafte što bi dodatno oštetilo svjetsko gospodarstvo.

Odbijanjem iranskih prijedloga o ograničavanju, ali ne i eliminaciji njegovog nuklearnog programa, Obamina bi administracija zadovoljila izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i saudijskog kralja Abdullaha, osobito ako bi nakon toga uslijedili američki zračni napadi na iranska nuklearna postrojenja.

Ali najvjerojatnije bi novi rat u Iranu samo donio veliki broj ubijenih Iranaca i dodatno rasplamsao mržnju diljem Bliskog istoka, uključujući i Sjedinjene Države kroz nove činove međunarodnog terorizma. Svaki teroristički čin bi, naravno, ojačao američku "odlučnost" da ubije još stanovnika Bliskog istoka.

Osim ljudske bijede u regiji od svog ovog nasilja, postojao bi ekstremni ekonomski trošak za Zapad usporediv sa štetom koju je napravio irački rat Georgea W. Busha, koji je produbio američki dug za 1 trilijun dolara ili više i pridonio financijskom kriza iz 2008. koja je milijune Amerikanaca i Europljana koštala poslova i domova.

Moglo bi se očekivati ​​više ovih ekonomskih dislokacija ako Obama slijedi kurs sve širih sukoba koji preferiraju neokonzervativci. [Pogledajte Consortiumnews.com's “Zašto neokonzervativci žele destabilizirati Rusiju„.]

Slabljenje Amerike

Dakle, put pojačanih sukoba mogao bi potaknuti osjećaj moralne pravednosti dok Sjedinjene Države kose "neprijatelje" po Bliskom istoku i daju "krvav nos" Rusiji zbog Ukrajine. Ali to bi također moglo ubrzati sveukupni pad američkog svjetskog položaja tako što će dodatno uništiti američko gospodarstvo, najveću snagu zemlje.

Odabirom ovog puta "žestokog momka" vjerojatno se dugoročno ne bi riješilo ništa više nego što je to učinila Bushova invazija u Iraku ili Obamina bombaška kampanja u Libiji. Te su operacije uklonile diktatore Sadama Huseina u Iraku i Moamera Gadafija u Libiji, ali su također pokrenule sektaški i politički kaos unutar te dvije zemlje.

"Promjena režima" neokonzervativaca u Siriji ili Iranu, čak i ako bude "uspješna", sigurno će imati razorne posljedice za ta dva društva izvan njihovih trenutnih neugodnih okolnosti.

Dosadašnja ograničena intervencija SAD-a u Siriji opskrbljivanjem navodnih “umjerenjaka” lakim oružjem i Obamin zahtjev da “Assad mora otići” — samo je pogoršala građanski rat i stvorila više prilika koje mogu iskoristiti radikalni džihadisti u Frontu al-Nusra (podružnica al-Qaide) i Islamska država Iraka i Sirije (skupina toliko ekstremna da je se čak i al-Qaida odrekla).

Rješenje neokonzervativaca za sirijsku krizu bilo je zahtijevanje od Obame da "umjerenjake" opskrbi naprednijim oružjem i da poduzme kampanju zračnog bombardiranja kako bi uništio Assadove vojne sposobnosti. Međutim, najvjerojatniji ishod tog pristupa bila bi ili izravna pobjeda ekstremista ili krvava anarhija.

Što se tiče Rusije, neokonzervativci teže rastućim napetostima između Moskve i Washingtona, s ukrajinskom krizom koja služi kao najveća iritantna sporedna s planovima za političku i gospodarsku destabilizaciju Rusije, kako bi se na kraju riješili predsjednika Vladimira Putina u korist popustljivog vođe poput Boris Jeljcin koji je dopustio stručnjacima za “slobodno tržište” da pljačkaju rusko gospodarstvo u desetljeću nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Kao predsjednik neokonzervativaca Nacionalne zaklade za demokraciju Carl Gershman napisao prošlog rujna u komentaru Washington Posta, Ukrajina je postala "najveća nagrada". Ali Gershman je dodao da je Ukrajina zapravo samo međukorak prema još većoj nagradi, uklanjanju Putina, koji bi se, dodao je Gershman, “mogao naći na gubitničkoj strani ne samo u bliskom inozemstvu [tj. Ukrajini] nego i unutar same Rusije. ”

Naravno, Gershman i drugi neokonzervativci ignoriraju rizike stvaranja nasilnog nereda u nuklearno naoružanoj Rusiji, pretvarajući je u nešto poput Ukrajine divovske veličine. Krajnji rezultat te "promjene režima" mogao bi biti termonuklearni rat.

Miran put

Bez sumnje, službeni Washington smatrao bi manje zadovoljavajućim mirniji put, s njegovom težnjom za nesavršenim kompromisima postignutim s protivnicima koji su temeljito ocrnjeni u glavnim američkim medijima. Doista, bilo bi mnogo moralnog bijesa zbog bilo kakve sugestije da ti "neprijatelji" imaju svoje vlastite legitimne brige ili da mogu značajno doprinijeti manje nasilnom svijetu.

Ali to je izbor s kojim se suočava Obama: može li sići sa svog moralnog konja i priznati da Putin nije potpuno u krivu u vezi s Ukrajinom, da su Europska unija i američki State Department pomogli izazvati političku krizu u Kijevu koja je dovela do nasilja svrgavanje izabranog predsjednika Viktora Janukoviča; da je većina stanovnika Krima željela odvojiti se od kaosa koji je uslijedio i ponovno se pridružiti Rusiji; da Moskva opravdano strahuje od NATO-a pritisnutog uz njezine granice; da Ukrajinci koji govore ruski također trebaju imati prava, a ne samo biti pobijeni kao "teroristi" zbog otpora desničarskom svrgavanju Janukoviča čija je politička baza bila na njihovim istočnim teritorijima.

Teoretski, kompromisno rješenje za ukrajinsku krizu bilo bi relativno lako: drugi referendum o odcjepljenju Krima kako bi se potvrdilo je li prethodno glasovanje odražavalo narodnu volju (s mnoštvom međunarodnih promatrača); federalizirani sustav za dodjelu značajne samouprave istočnoj Ukrajini; sporazum o zaustavljanju daljnjeg širenja NATO-a; te obnovio gospodarske veze između Ukrajine i Rusije.

Nakon što ukrajinska kriza bude u prošlosti, Obama bi se mogao prebaciti s izopćenja Putina na uključivanje njega kao partnera u postizanju razumne nagodbe s Iranom kako bi se zajamčilo da je njegov nuklearni program samo u miroljubive svrhe i u pronalaženju političkog rješenja za sirijski građanski rat .

Na temelju nedavnih sirijskih izbora, čini se da Assad zadržava odanost mnogih alavita, šijita, kršćana i drugih sekti, uključujući neke sunite. Ako Obama odustane od svog inzistiranja da "Assad mora otići", onda bi dogovor o podjeli vlasti mogao biti nadohvat ruke s Assadovim ostankom kroz neko prijelazno razdoblje.

Političko rješenje omogućilo bi sirijskoj vladi da se usredotoči na protjerivanje stranih džihadista i drugih nasilnih ekstremista sa svog teritorija. Kad bi se džihadisti uspjeli poraziti u Siriji, stabilnost susjednog Iraka bi se povećala.

Pritisak na Saudijce

Međutim, u konačnici će poraz sunitskih radikala, bilo al-Nusre, ISIS-a ili al-Qaide, zahtijevati slamanje Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta i drugih država Perzijskog zaljeva koje su uložile bogatstvo u financiranje i naoružavanje ovih ekstremista.

Saudijci su posebno podržali džihadiste koji hrle u Siriju s ciljem svrgavanja Assada, alavita, sekte povezane sa šijitima. Saudijci vide Assada kao važnog saveznika Irana kojim vladaju šijiti, a time i svog geopolitičkog neprijatelja. Ali samo Sjedinjene Države i Zapad mogu primijeniti potreban financijski pritisak kako bi natjerali Saudijsku Arabiju i druge zaljevske države da popuste u svojoj strategiji podupiranja sunitskog terorizma.

Za Obamu da izazove Saudijsku Arabiju bila bi potrebna istinska politička hrabrost budući da je službeni Washington dugo prigrlio reakcionarnu Saudijsku monarhiju kao “umjerenjake” koji su osigurali stalnu opskrbu naftom u zamjenu za zaštitu SAD-a. Ali Saudijci su zlorabili svoj status "nedodirljivih" financirajući ekstremiste bilo izravno iz državne blagajne ili preko raznih prinčeva.

Kao Washington Post izvijestio 13. lipnja, “građani u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu tiho su usmjerili goleme svote novca i pridružili se redovima ISIS-a i drugih džihadističkih skupina koje se bore protiv režima Bashara al-Assada u Siriji tijekom posljednje dvije godine, rekli su analitičari i američki dužnosnici. ”

Posljednjih tjedana, ISIS je suočen s pritiskom sirijske vojske i džihadističkih rivala iz al-Nusre umarširao natrag u Irak, gdje je skupina osnovana kao reakcija na Bushovu invaziju 2003., i razbio nekoliko divizija iračke vojske. ISIS je zauzeo brojne velike gradove i preselio se na oko 30 milja od Bagdada prije nego što je naišao na jači otpor vojske kojom dominiraju šijiti i šijitske milicije.

Ofenziva ISIS-a potaknula je iračkog premijera Nourija al-Malikija, šijita, da javno osudi saudijske i katarske čelnike i optuži ih da podržavaju "genocid" oslobađanjem terorističkih skupina da ubijaju šijite i uništavaju šijitske vjerske objekte.

“Napadaju Irak, preko Sirije i to na direktan način, i Iraku su najavili rat, kao što su ga najavili i Siriji, a on je nažalost na sektaškoj i političkoj osnovi”, rekao je Maliki. “Ove dvije zemlje prvenstveno su odgovorne za sektašku i terorističku i sigurnosnu krizu Iraka.”

Iako su Obamina administracija i mnogi američki novinari svjesni točnosti Malikijevih tvrdnji, izvješćivanje o tome u New York Timesu poučno je o preprekama s kojima se Obama suočava kako u američkim medijima tako iu vlastitoj administraciji.

U srijedu, na kraju dugog članka o iračkoj krizi, Times izrugivati Malikijeva pritužba kao pokušaj prebacivanja krivnje, stav koji je ponovio američki State Department:

“Iračka vlada izdala je priopćenje optužujući Saudijsku Arabiju za financiranje sunitskih ekstremista, dok je gospodin Maliki nastavio nuditi objašnjenja za zapanjujući uspjeh sunitskih ekstremista koja se ne fokusiraju na njegovo vodstvo. Izjava je gotovo odmah izazvala kritike Sjedinjenih Država, a Jen Psaki, glasnogovornica State Departmenta, opisala ju je kao netočnu i 'uvredljivu'.”

Dakle, umjesto da izvrši pritisak na Saudijsku Arabiju i druge zaljevske države u vezi s njihovim financiranjem terorizma, glasnogovornik Obamine administracije pretvarao se da ta stvarnost ne postoji. (Rečeno mi je da je iračka vlada nedavno uhvatila militanta ISIS-a koji je dao pojedinosti o izvorima saudijskog financiranja i ta je informacija proslijeđena CIA-i.)

Izraelska opstrukcija

Ipak, koliko god bilo osjetljivo za američku vladu suočiti se s naftom bogatim Saudijcima, još je teže suočiti se s drugim krajem antiiranske osovine, izraelskom vladom.

Kad bi se Obama odvažio krenuti putem prestrojavanja američke diplomacije na Bliskom istoku, mogao bi otkriti da nema mnogo izbora nego konačno zahtijevati da Izrael riješi svoj dugogodišnji sukob s Palestincima.

Doista, uz Putinovu suradnju, Obama bi mogao zaprijetiti traženjem zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda za Palestince na Zapadnoj obali i u Gazi ako Izrael ne pristane ili prihvatiti održivu palestinsku državu ili transformirati Izrael i Palestinu u jedinstvenu državu u kojoj će svi građani imaju jednaka prava po ustavu.

Takav bi pritisak razbjesnio premijera Netanyahua i moćni izraelski lobi u Washingtonu, da ne spominjemo neokonzervativce, ali bi pokrenuo dugotrajni čir i uklonio glavni alat za regrutiranje za islamski ekstremizam. Jedinstvena izraelsko-palestinska država s jednakim pravima za sve također bi mogla otvoriti put muslimanskim državama za proširenje punog priznanja ovog novog entiteta uz zaštitu prava Židova, muslimana i kršćana.

Kada bi Barack Obama smogao političke hrabrosti da se suoči s ovim zastrašujućim izazovima na realan i maštovit način, možda bi konačno zaslužio Nobelovu nagradu za mir koju je dobio na početku svog predsjedničkog mandata.

Istraživački novinar Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contra za The Associated Press i Newsweek 1980-ih. Možete kupiti njegovu novu knjigu, Ukradena priča u Americi, bilo u ispišite ovdje ili kao e-knjiga (od Amazon i barnesandnoble.com). Na ograničeno vrijeme također možete naručiti trilogiju Roberta Parryja o obitelji Bush i njezinim vezama s raznim desničarskim operativcima za samo 34 USD. Trilogija uključuje Američki ukradeni narativ. Za detalje o ovoj ponudi, kliknite ovdje.