Transformacija Amerike u razdvojeno društvo nekoliko bogataša, a potom i ostalih, događa se iu akademskoj zajednici, s prenapuhanim plaćama za glavne administratore u kombinaciji s iskorištavanjem slabo plaćenih “pomoćnih” profesora i financijskim pritiskom na studente, kao Lawrence S. Wittner objašnjava.
Autor Lawrence S. Wittner
Raste li ekonomska nejednakost u američkom visokom obrazovanju? Izvješće Instituta za političke studije ― Jedan posto u State U ― označava da jest.
Anketirajući javna sveučilišta, izvješće otkriva da je 25 najbolje plaćenih predsjednika povećalo svoje prihode za trećinu između fiskalne 2009. i fiskalne 2012. godine, čime je njihova prosječna ukupna naknada porasla na gotovo milijun dolara svakom. Također, broj ovih izvršnih direktora koji su zaradili više od milijun dolara u 2012. više se nego udvostručio u odnosu na prethodnu godinu. U 2013, najbolje plaćeni među njima bio je E. Gordon Gee sa sveučilišta Ohio State koji je ovim poslom zaradio 6,057,615 dolara.
Sveučilišna dvorana Državnog sveučilišta Ohio.
Čini se da je unosna priroda ovih pozicija imala malo veze s intelektualnom razlikom sveučilišta. Na primjer, u 2013 drugi najraskošnije nagrađivani predsjednik javnog sveučilišta (plaćen 1,636,274 dolara) vodio je teksaško sveučilište A&M na College Stationu, a osmi (plaćeni 1,072,121 dolara) vodio je Sveučilište Južne Alabame, dvije institucije koje se obično ne smatraju vrhuncem intelektualnog postignuća.
Nasuprot tome, predsjednici nekih od najuglednijih javnih sveučilišta u zemlji ― Sveučilište Wisconsin-Madison, Sveučilište Kalifornija-Berkeley, UCLA i Sveučilište Massachusetts-Amherst ― primili su ukupnu godišnju naknadu koja se kretala od 400,664 dolara i 467,699 dolara.
Niti je uopće jasno da primatelji najviših primanja na sveučilištima zaslužuju svoju izvanrednu naknadu. Graham Spanier, najplaćeniji predsjednik javnog sveučilišta u 2012. (Penn State, 2.9 milijuna dolara), otpušten je sa svoje dužnosti zbog njegove očite uloge u prikrivanju seksualnog zlostavljanja djece od strane pomoćnog nogometnog trenera njegovog sveučilišta.
E. Gordon Gee, najplaćeniji predsjednik javnog sveučilišta u 2013., podnio je ostavku na svoj položaj usred galame povjerenika zbog njegovog omalovažavajuće primjedbe o katolicima.
U međuvremenu, kako su prihodi 25 najbolje plaćenih predsjednika javnih sveučilišta skočili, život njihovih fakulteta se pogoršao. To je pogoršanje uvelike proizašlo iz činjenice da su stalni i stalni nastavnici zamijenjeni pomoćnim osobljem (instruktori s nepunim radnim vremenom, plaćeni prema tečaju) i kontingentima (privremeno osoblje).
Prosječna plaća za pomoćnike u Sjedinjenim Državama je navodno $2,700 po tečaju, prisiljavajući ih da skupe dovoljno tečajeva ili poslova kako bi osigurali svoj opstanak. Mnogi imaju prihode ispod službene razine siromaštva i primaju bonove za hranu.
Što se tiče kontingenata, oni se suočavaju s niskim plaćama, malo ili uopće ikakvih beneficija i nikakvom sigurnošću posla. Posljednjih godina ― kako su prihodi 25 najbolje plaćenih predsjednika javnih sveučilišta dramatično porasli ― njihovo zapošljavanje dodatnog i kontingentnog osoblja daleko je nadmašilo njihovo zapošljavanje redovnog osoblja na njihovim institucijama. Slijedom toga, iako je nastavno osoblje na radnom mjestu i nastavničko osoblje na tih 25 sveučilišta brojčano nadmašilo nastavno osoblje na određeno vrijeme i izvanredno nastavno osoblje prije jeseni 2009., situacija se preokrenula u jesen 2011. godine.
Naravno, ova promjena uvjeta rada i ekonomskih prilika na fakultetima i fakultetima nije neobična. Godine 1969. redoviti i stalni fakultet sastojao se 78 posto cjelokupnog nastavnog osoblja u visokom obrazovanju. Danas je ta situacija preokrenuta naglavačke, ocjenjuju u Američkoj udruzi sveučilišnih profesora 76 posto viših i sveučilišnih nastavnika su kontingenti, pomoćni studenti i diplomirani studenti.
Posljedično, većina nastavnika na fakultetima i sveučilištima sada je u ekonomski marginalnom statusu. Muka fakulteta posebno je nevjerojatna na 25 javnih sveučilišta s najplaćenijim predsjednicima, gdje se njegova rastuća marginalnost dogodila u kontekstu skokovitog rasta prihoda za najviše administratore.
A nejednakost može biti još veća kod privatni sveučilišta, gdje mnogo više predsjednika ima nevjerovatne prihode. Prema podacima dostavljenim od strane Kronika visokog obrazovanja, bilo ih je 14 puta više privatni as javni predsjednici sveučilišta koji su primili više od milijun dolara svaki u 2011. (zadnja godina za koju se čini da su dostupni statistički podaci).
Posljedično, bogaćenje vrhunskih administratora, zajedno s prelaskom na pomoćni i uvjetni fakultet, znači da ekonomska nejednakost cvjeta i na privatnim kampusima.
Studenti čine još jednu sveučilišnu izbornu jedinicu koja loše stoji. Brzo rastuće školarine na javnim i privatnim institucijama dovele su studentski dug do neviđenih razina. U 2012. studenti su dugovali nevjerojatno $ 1.2 trilijuna, iznos koji je premašio dug Amerikanaca po kreditnim karticama. Doista, procjenjuje se da je 2013. godine 71 posto apsolventa koji su diplomirali imalo dug za studentski kredit, s prosjekom od 29,400 dolara po dužniku.
U međuvremenu, sveučilišna potrošnja na stipendije daleko je zaostajala za potrošnjom na neakademsku administraciju, kao što su izvršna administracija, opća sveučilišna administracija, pravne i fiskalne operacije, odnosi s javnošću i razvoj. Između fiskalne 2007. i fiskalne 2012., Sveučilište Minnesota-Twin Cities smanjilo je potrošnju na stipendije za 55 posto, dok je potrošnju na neakademsku administraciju povećalo za 44 posto.
Gledano u okviru pojedinačni kampusi, to je uznemirujuća slika. Od fiskalne 2010. do fiskalne 2012. država Ohio platila je svom predsjedniku ukupno 5.9 milijuna dolara. Studentski dug je naglo porastao, popevši se za 46 posto od ljeta 2006. do ljeta 2011. Od jeseni 2005. do jeseni 2011., broj dodatnog i kontingentnog osoblja povećao se 62 posto ― gotovo tri puta brže od državnog prosjeka.
U fiskalnoj 2012. Penn State je svom osramoćenom predsjedniku dodijelio 2.9 milijuna dolara plaće i otpremnine. Od fiskalne 2006. do fiskalne 2012. osigurao je dodatnih 4.8 milijuna dolara u kompenzaciji izvršnih direktora, dok je studentski dug porastao za 49 posto.
Od fiskalne 2010. do fiskalne 2012. Sveučilište u Michiganu platilo je svom najvišem rukovoditelju više od 2.6 milijuna dolara. Broj njegovih pomoćnih i kontingentnih fakulteta porastao je za 1,777, ili 64 posto, između jeseni 2005. i jeseni 2011., a do ljeta 2012. studentski dug bio je znatno iznad nacionalnog prosjeka.
Sve u svemu, čini se da visoko obrazovanje slijedi opći obrazac modernog američkog života ― onaj koji daje prednost bogatima na račun svih ostalih.
Lawrence Wittner (http://lawrenceswittner.com), udruženo od PeaceVoice, emeritus je profesor povijesti na Sveučilištu SUNY/Albany. Njegova najnovija knjiga je Što se događa na UAardvarku? (Solidarity Press), satirični roman o životu u kampusu.