Ograničenja američke vojne moći

Nova konvencionalna mudrost službenog Washingtona je da je Obamina administracija slaba jer neće pokrenuti vojne napade protiv svakog protivnika u svijetu. Ali stvarnost je da je vojna sila učinila malo za projekciju američke moći od Drugog svjetskog rata, piše Lawrence S. Wittner.

Autor Lawrence S. Wittner

Je li ogromna nacionalna vojna moć pouzdan izvor utjecaja u svjetskim poslovima? Ako je tako, Sjedinjene Države bi svakako trebale imati dosta utjecaja danas.

Desetljećima je bila svjetski broj 1 vojni potrošač. I nastavlja u ovoj ulozi. Prema a nedavno izvješće Stockholm International Peace Research Institute, Sjedinjene Države potrošile su 640 milijardi dolara na vojsku u 2013. godini, što čini 37 posto svjetskih vojnih izdataka. Dva najbliža konkurenta, Kina i Rusija, činile su 11 posto odnosno 5 posto. Tako je prošle godine SAD na vojsku potrošio više od tri puta više od Kine i više od sedam puta više od Rusije.

Helikopteri Seahawk ispaljuju baklje dok se približavaju nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln u Atlantskom oceanu, 2. kolovoza 2012. (Foto: mornar američke mornarice Zachary A. Anderson)

U tom kontekstu, zapanjujuća je nesposobnost američke vlade da postigne svoj put u svjetskim poslovima. U trenutnoj ukrajinskoj krizi, ruska vlada ne izgleda nimalo impresionirana snažnim protivljenjem američke vlade njenom ponašanju. Također, kineska vlada, ignorirajući prosvjede Washingtona, postavila je ambiciozne teritorijalne zahtjeve u Istočnom i Južnom kineskom moru.

Čak su i puno manje, slabije nacije prezirale savjete američkih dužnosnika. Izrael je osujetio pokušaje SAD-a da iskovaju izraelsko-palestinsko mirovno rješenje, sirijska vlada u sukobima nije bila voljna pregovarati o prijenosu ovlasti, a Sjeverna Koreja ostaje tvrdoglava kao i uvijek kada je riječ o zaustavljanju njezinog programa nuklearnog oružja.

Naravno, oštri kritičari Obamine administracije kažu da joj nedostaje utjecaja u ovim slučajevima jer nije voljna koristiti ogromna vojna moć američke vlade u ratu. Ali je li ovo istina? Obamina administracija usmjerila je vrlo visoke razine vojnog ljudstva i financijskih resursa u dugotrajne američke ratove u Iraku i Afganistanu, a završila je s vrlo malo toga za pokazati za ovu investiciju.

Nadalje, u prethodnim je desetljećima američka vlada koristila svoju nadmoćnu vojnu moć u brojnim ratovima bez osiguranja svojih ciljeva. Krvavi Korejski rat, na primjer, ostavio je stvari kakve su bile prije početka sukoba, s podijeljenim Korejskim poluotokom i nemilosrdnom diktaturom na sjeveru.

Dugotrajan i skup Vijetnamski rat doveo je do ponižavajućeg poraza za Sjedinjene Države - ne zato što je američka vlada nedostajala goleme vojne prednosti, već zato što se, u konačnici, odlučnost Vijetnamaca da steknu kontrolu nad vlastitom zemljom pokazala moćnijom od američkog oružja.

Čak su i pothvati CIA-e koji se oslanjaju na američku vojnu moć polučili vrlo različite rezultate. Da, CIA, potpomognuta američkom vojnom opremom, uspjela je svrgnuti gvatemalsku vladu 1954. Ali, sedam godina kasnije, invazija na kubanski Zaljev svinja koju je usmjeravala, financirala i opremila CIA nije uspjela srušiti Castrovu vladu kada kubanska se javnost nije uspjela okupiti iza napora koje su potaknule SAD. Iako američka vlada zadržava ogromnu vojnu prednost nad svojim kubanskim kolegom, s kojim zadržava neprijateljski odnos, to Sjedinjenim Državama nije osiguralo nikakav vidljiv utjecaj na kubansku politiku.

Posebno je poučan hladnoratovski sukob između američke i sovjetske vlade. Desetljećima su dvije vlade vodile utrku u naoružanju, u kojoj su Sjedinjene Države očito prednjačile. Ali američka vojna prednost nije spriječila sovjetsku vladu da okupira istočnu Europu, sruši pobune protiv sovjetske dominacije u Mađarskoj i Čehoslovačkoj ili pošalje sovjetske trupe da preuzmu kontrolu nad Afganistanom.

Usput su američki jastrebovi ponekad pozivali na rat sa Sovjetskim Savezom. Ali, zapravo, američke i sovjetske vojne snage nikada se nisu sukobile. Ono što je konačno proizvelo ljubavnu feštu između Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova i okončalo Hladni rat bila je snažna želja obiju strana da zamijene sukob suradnjom, kao što je naznačeno potpisivanjem značajnih sporazuma o nuklearnom razoružanju.

Slično tome, čini se da su iranska i američka vlada, koje su desetljećima bile u najgorim odnosima, na putu da diplomacijom riješe svoje napete nesuglasice - ponajviše oko mogućeg razvoja iranskog nuklearnog oružja. Ostaje nejasno je li ovaj zamah prema mirnom rješenju rezultat gospodarskih sankcija ili dolaska reformističkog vodstva u Teheranu. Ali nema dokaza da je američka vojna moć, koja je uvijek bila daleko veća od iranske, igrala ulogu u njegovom poticanju.

S obzirom na ovu evidenciju, možda bi vojni entuzijasti u Sjedinjenim Državama i drugim nacijama trebali razmisliti je li vojna moć pouzdan izvor utjecaja u svjetskim poslovima. Uostalom, samo zato što posjedujete čekić ne znači da je svaki problem s kojim se susrećete čavao.

Lawrence Wittner (http://lawrenceswittner.com), udruženo od PeaceVoice, emeritus je profesor povijesti na Sveučilištu SUNY/Albany. Njegova najnovija knjiga je Što se događa na UAardvarku? (Solidarity Press), satirični roman o životu u kampusu.