Službeni Washington vrvi od mišljenja o predsjedniku Obami koji pokazuje slabost diljem svijeta, a stari pouzdani protuotrov je veća potrošnja Pentagona i više stranih vojnih avantura. Ali ova "rasprava" propušta kako se služi stvarnim američkim interesima, piše bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Lajtmotiv velikog broja izvješćivanja i komentara o vanjskim odnosima SAD-a posljednjih mjeseci bio je da su američki saveznici zabrinuti zbog snage američkih obveza i sposobnosti i volje Sjedinjenih Država da ostanu aktivne i angažirane u svojim regijama. Za saveznike se kaže da su gladni uvjeravanja iz Washingtona o ovoj temi.
Ovo je bila glavna tema analize koja je predviđala putovanje predsjednika Baracka Obame na Daleki istok. Slična tema izazvala je mnoge komentare o Bliskom istoku, posebno u odnosu na Saudijsku Arabiju i druge arapske države Perzijskog zaljeva. Uvjeravanje saveznika unutar NATO-a postala je tema za zabrinutost u vezi sa sukobom s Rusijom oko Ukrajine.
Predsjednik Barack Obama razgovara s carem Akihitom i caricom Michiko tijekom državnog poziva u Carskoj palači u Tokiju, Japan, 24. travnja 2014. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Jedan od razloga zašto čujemo toliko ovakvih stvari je taj što proizlaze iz drugog lajtmotiva, onog američkog "povlačenja" od svijeta. Posljednja ideja djelomično odražava da se nalazimo u razdoblju ukidanja opsežnih vojnih obveza u inozemstvu i da američka javnost nije raspoložena za ponovno ukidanje vojnih obveza.
Također djelomično odražava političke poticaje u nekim krugovima da se g. Obama prikaže kao slab (barem što se vanjske politike tiče), i samo iz tog razloga trebali bismo biti skeptični prema temi povlačenja i temi o zabrinutim saveznicima koji povezan s njim.
Unatoč tome, ljudi koji su povezani s vladama koje se općenito smatraju američkim saveznicima zapravo su izrazili mnogo zabrinutosti u tom smislu. Pitanje koje treba razmotriti jest koliko bi nas takva navodna saveznička zabrinutost trebala zabrinjavati. Odgovor je da većina toga ne bi trebala.
Savezi su važan alat američke vanjske politike. Oni su multiplikatori sile koji pomažu Sjedinjenim Državama da napreduju i štite svoje interese bez pokušaja da sve rade same. Također svakako treba slušati perspektive saveznika i dobro razmisliti o tome što imaju za reći. Ako to učinimo, manja je vjerojatnost da ćemo upasti u nevolje nego prakticiranjem unilateralizma usamljenog rendžera.
Prije dvanaest godina dobro bi nam poslužilo da smo obraćali više pozornosti na ono što naši saveznici u dijelovima stare Europe govore, a ne da smo nezadovoljstvo prema njima iskazivali preimenovanjem prženih štapića krumpira.
Za Sjedinjene Države vrijedi njegovati saveze, pa čak i maziti saveznike, sve dok savez u konačnici služi interesima Sjedinjenih Država, a ne samo interesima saveznika. Ta gotovo tautologija trebala bi biti toliko očita da ne zahtijeva isticanje, ali to je ono što se zaboravlja usred naše brige o zabrinutosti saveznika.
Uzak fokus na bilo što na što se saveznik žali također uzrokuje da izgubimo iz vida ravnotežu doprinosa savezu i tko je kome najviše pomagao. Clyde Prestowitz je lijepo sažeo situacija u vezi sa Sjedinjenim Državama i nekim od njihovih istočnoazijskih saveznika koje je predsjednik upravo posjetio:
“Na prvi pogled, i azijske pritužbe i novi američki odgovor čine se logičnim i jasnim. Zapravo, totalno su nazadni. Slušajući Azijate, nikad ne biste znali da je američka Sedma flota stacionirana u Yokosuki, u Japanu, sa zadatkom da patrolira zapadnim Pacifikom zadnjih 69 godina; ili da je 30,000 američkih vojnika stacionirano u Južnoj Koreji i još 50,000 u Japanu; ili da je južnokorejska vojska pod američkim zapovjedništvom u vrijeme rata; ili da je Amerika predana jednostranoj obrani Japana i Južne Koreje prema svojim uzajamnim sigurnosnim ugovorima s njima. To znači da je Amerika predana obrani Japana i Južne Koreje ako budu napadnuti, ali te nacije nisu ni na koji način predane obrani Amerike ako bude napadnuta.”
Moglo bi se dodati da s Filipinima Sjedinjene Države ne samo da su dale nesrazmjeran udio doprinosa, već su ih i Filipinci trzali jer se njihovo raspoloženje promijenilo. Nije bilo tako davno da Amerikanci više nisu bili dobrodošli u Subic Bay; nakon novog razmišljanja na Filipinima o Kini i nakon što je američka vojska pružila najučinkovitiju pomoć bilo kojem stranom prijatelju nakon razornog tajfuna, sada Filipinci kažu da bi htjeli vidjeti više nego manje Amerikanaca.
Kad su Sjedinjene Države i Filipini potpisali novi sporazum tijekom posjeta predsjednika koji će američkim snagama omogućiti veći pristup filipinskim bazama, rekao je viši direktor američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost za Aziju, “Ne radimo ovo zbog Kine. Ovo radimo jer imamo dugogodišnjeg partnera.”
Može se razumjeti zašto bi američki dužnosnik, da ne bi bio provokativan, tako formulirao javnu izjavu. Ali zapravo mi ima sklapanje ovog novog sporazuma zbog Kine, a sama činjenica da imate dugogodišnjeg partnera u savezu nije dovoljan razlog za njegovo sklapanje.
Odvraćanje mogućeg zajedničkog protivnika jedan je od načina na koji savez može poduprijeti interese SAD-a. Drugi načini uključuju izravniju korist za operacije SAD-a (kao što se čini da je istina u vezi s novim sporazumom s Filipinima), dogovore o gubitku leđa u kojima Sjedinjene Države dobivaju neki drugi quid pro quo u zamjenu za svoju potporu ili olakšavanje suradnje na druga pitanja za koja saveznici dijele interese.
Savez čini ne učiniti Sjedinjenim Državama ikakvo dobro samim tim što će ublažiti brige saveznika. Sjedinjene Države nisu ničija majka ni terapeut.
Posebno ne pomaže Sjedinjenim Državama ublažiti brige saveznika kada te brige uključuju stvari u kojima Sjedinjene Države i saveznik nemaju zajednički interes i u kojima se njihovi interesi čak mogu sukobiti. To je slučaj s većinom trenutnih dispepsija u Saudijskoj Arabiji.
Velik dio nelagode teokratskog saudijskog režima, posebno usredotočenog na Siriju, ima veze sa sektaškim udjelom Saudijaca u sukobima u kojima se suniti bore protiv alavita ili šiita; Sjedinjene Države uopće nemaju takav udio i mogu samo loše služiti ako se čini da zauzimaju stranu u sektaškim sukobima.
Saudijska nelagoda zbog pregovora s Iranom povezana je s time što je Iran nakon sporazuma postao jači konkurent drugim izvoznicima nafte i dao Sjedinjenim Državama veće diplomatske i sigurnosne mogućnosti u regiji Perzijskog zaljeva nego što to čini sada; opet, interesi SAD-a po ovim temama prilično su različiti od interesa Saudijaca.
Dispeptični saveznik može odgovoriti na načine koji štete Sjedinjenim Državama samo ako saveznik: (1) uskrati neki quid pro quo u kojem saveznik nema izravan interes, ali je to koristilo Sjedinjenim Državama; (2) postane toliko uznemiren da saveznik učini nešto stvarno razorno i destruktivno; ili (3) odbacuje savez i obraća se za potporu protivniku Sjedinjenih Država.
Gledajući uokolo američke saveznike koji su bili najuočljiviji problemi, teško je zamisliti da se bilo što od ovoga dogodi. Kraj Hladnog rata završio je broj 3 kao opciju za većinu zemalja koje bi inače o tome razmišljale. Moguće radnje pod #2 bile bi u suprotnosti s vlastitim interesima saveznika, bez obzira na to je li saveznik u savezu sa Sjedinjenim Državama. I teško je vidjeti što Sjedinjene Države dobivaju od većine ovih odnosa koji bi bili pod brojem 1.
S nekim bliskoistočnim "saveznicima" Sjedinjenih Država, vidljivo blizak odnos vjerojatnije je neto šteta američkim interesima nego neto pozitivan.
Sljedeći put kad saveznik kuka kako mu Sjedinjene Države ne pružaju dovoljnu razinu udobnosti, trebali bismo, slijedeći Prestowitzov savjet, okrenuti razgovor pitanjem što saveznik radi za dobrobit Sjedinjenih Država.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Cvili, cvili, cvili. Želite li čuti cviljenje? Zamislite gdje bi sada bile američke multinacionalne organizacije da je američka vlada poslušala upozorenja Washingtona i drugih osnivača da se ne upliću u strane zamke. Takvo bi se cviljenje čulo kad bi lokalna vlast odlučila djelovati na predatorsko ponašanje multinacionalki!
Tako su ljudi na Filipinima tražili od SAD-a da ode nakon što smo podržali diktatora koji je uveo vanredno stanje i naslijepo pokrao zemlju stvarajući široko rasprostranjeno siromaštvo. Pitam se zašto bi to učinili?
Zapanjen sam čitajući ovaj članak na ovoj web stranici. Ovo je samo još jedno "cviljenje" o divnom SAD-u koji nas sve štiti pod svojim divnim nuklearnim kišobranom, i govori nam da jednostavno ne cijenimo kako smo podmićeni, napadnuti, korumpirani, izvrnuti, prijećeni (sve osim tretirani kao ravnopravni partneri) učiniti ono što je loša administracija na vlasti u SAD-u odlučila da je najbolje za njegove prijatelje.
BS… Ovo je čista propaganda i ego naših medija koji govore da ljudi diljem svijeta kukaju nad našom zaštitom…
Istina je da gotovo svi europski mediji i političari traže od nas vojnu pomoć. Ali stvarnost je da većina Europljana traži od nas povlačenje (vojne baze i nuklearno oružje po cijelom kontinentu), posebno u zapadnoj Europi.
Europljani su sretni kad vide nas turiste i uživaju u našim filmovima i glazbi, ali mi ne želimo više naše vojnike na našem teritoriju... To je neprijateljstvo prema svakoj miroljubivoj Euroaziji.
Kao Europljanin, vjerujem u veću gospodarsku suradnju s Rusijom kako bi se situacija ublažila.
Recite nam tko TOČNO cvili?
To su satrapi globalističke super klase. Prestravljeni su svojim narodom i računaju na NSA matricu da ih održi na vlasti.
“Sljedeći put kada saveznik kuka o tome kako mu Sjedinjene Države ne pružaju dovoljnu razinu udobnosti, trebali bismo, slijedeći Prestowitzev savjet, okrenuti razgovor pitanjem što saveznik radi za dobrobit Sjedinjenih Država. .”
Vjerojatno riječju 'saveznik' Paul R. Pillar misli na marionetu posvećenu SAD-u koja trenutno upravlja dotičnom zemljom.
Da, svi ti drhtavi saveznici koji neutješno lutaju neutješno dršćući u krizi egzistencijalnog solipsizma, vrijedni su sažaljenja, zar ne? Jadnici, jadnici, sisaju palčeve i drže se za gaćice jer ih nitko ne voli. Naravno, Doug Bandow ističe u svom članku za Forbes da smo se odmah spustili na ohrabrivanje ovdje, ohrabrivanje tamo i ohrabrivanje posvuda kako bismo bili sigurni da naše pomoćnice, sitne male neoNATO EUnuchove sise nemaju psihoseksualno iscrpljujuću razvojnu krizu. Hej, ne zovu bezveze Francusku, Ameriku i Veliku Britaniju FUKUS koalicijom. Bandow također ističe da ovi vječni sisači imaju BDP osam puta veći od ruskog, pa zašto ih, dovraga, moramo uvjeravati?
Što se tiče neokonzervativnog lajtmotiva Amerike u povlačenju, pretpostavio bih da on također djelomično odražava političke poticaje u nekim krugovima da se Macbeth prikaže kao... zapravo glavni, s obzirom na to da se njihovo bahaćenje bauk vraća na gotovo sve razine. Radije bi ga učinili žrtvenim jarcem.
U nedavnom natjecanju popularnosti UN-a, koje su naravno reklamirale Tri vještice i njihove prljave zamke (Psaki, Rice i Power), Amerika je pobijedila u kategoriji odobrenja međunarodne zajednice s nevjerojatnih 52%. Valjajući se u apsurdnosti te pobjede, podsjećamo se da je samo jedanaest zemalja glasalo protiv Amerike. Iz statistike je izostavljen podatak da se 24 zemlje nisu pojavile, a 58 ih je otišlo u muški WC. Čak je i Izrael, naš navodni saveznik, bio suzdržan. Drugim riječima, slaže se s Rusijom, a to je i rekla simbolično demonstrirajući svoju lojalnost na pisoaru.
Moramo se zapitati. Oblikuje li Macbeth svoju budućnost kao stvar slobodne volje... ili djeluje u iluzornoj vjernosti proročanstvima za koja vjeruje da su unaprijed određena? Tri Harpije će se povući u šumu noći, EUnuchi će se sakriti iza svojih binkija, a Macbeth će se kockati hoće li Sukhoi-24 doista moći ometati AEGIS radar ili ne.
Ali još uvijek bismo mogli jednostavno odustati od cijele stvari, uštedjeti puno novca i prestati puštati EUnuchs FUKUS.
Članak i FG-ovi komentari su zapanjujući. Dobro rečeno, gospodo!