Ukrajinski neonacistički imperativ

Ekskluzivno: Glavni američki mediji obasipaju američki narod jednostranom propagandom o Ukrajini, prepravljaju narativ kako bi izostavili ključnu ulogu neonacista i inzistiraju na "grupnom mišljenju" koje nadilazi čak i pogrešan konsenzus o iračkom OMU, izvještava Robert Parry.

Robert Parry

Nakon državnog udara u Ukrajini od 22. veljače, koji su predvodile neonacističke milicije, europski i američki diplomati pogurali su brzo formiranje nove vlade iz straha da bi inače ti krajnje desničarski ultranacionalisti mogli imati potpunu kontrolu, jedan od tih diplomata rekao mi je.

Komentar ponovno naglašava neugodnu istinu o onome što se dogodilo u Ukrajini: neonacisti su bili na čelu puča u Kijevu koji je svrgnuo izabranog predsjednika Viktora Janukoviča, što je stvarnost koju američka vlada i novinski mediji nemilosrdno pokušavaju prikriti.

Iako su izvješća u stvarnom vremenu s mjesta događaja u veljači zabilježila naoružane i organizirane milicije povezane s neonacističkom strankom Svoboda i Desnim sektorom kako napadaju policiju zapaljivim bombama i lakim oružjem, ta je informacija ubrzo postala prijetnja zapadnoj propagandnoj temi da je Janukovič jednostavno pobjegao jer su mirni prosvjednici zauzeli trg Maidan.

Dakle, zabrinjavajuća povijest ubrzo je nestala u rupi sjećanja, odbačena kao "ruska propaganda". Fokus pristranih američkih medija sada je na antikijevskim militantima u rusko-etničkim područjima istočne Ukrajine koji su odbacili autoritet državnog udara i inzistiraju na regionalnoj autonomiji.

Novo bubnjanje u američkom tisku je da se ti militanti moraju razoružati u skladu s prošlotjednim sporazumom u Ženevi koji uključuje Sjedinjene Države, Europsku uniju, Rusiju i “prijelaznu” ukrajinsku vladu. Što se tiče tih nezgodnih neonacističkih milicija, one su uključene u paravojnu “Nacionalnu gardu” i raspoređene na istok kako bi provele “antiterorističku” kampanju protiv prosvjednika u istočnoj Ukrajini, etničkih Rusa koje neonacisti preziru.

Novu ulogu neonacističkih milicija najavio je prošli tjedan Andriy Parubiy, čelnik ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je na Twitteru objavio: “Pričuvna postrojba Nacionalne garde formirana #Maidan Samoobrambeni volonteri poslani su na prvu crtu ovoga jutro."

Parubij je i sam poznati neonacist, koji je 1991. osnovao Socijal-nacionalnu stranku Ukrajine. Stranka je pomiješala radikalni ukrajinski nacionalizam s neonacističkim simbolima. Parubiy je također formirao paravojnu podružnicu, Domoljube Ukrajine, i obranio dodjelu titule, "Heroja Ukrajine", nacističkom suradniku iz Drugog svjetskog rata Stepanu Banderi, čije su vlastite paravojne snage istrijebile tisuće Židova i Poljaka u potjeri za rasističkim čista Ukrajina.

U užurbanom strukturiranju vlade nakon državnog udara u veljači, dio kompromisa s neonacistima u usponu bio je da im se da kontrola nad četiri ministarstva, uključujući Parubija na ključnoj poziciji koja vodi nacionalnu sigurnost. Kako bi mu dao lojalne i motivirane snage za napad na proruski istok, uključio je mnoge jurišne trupe iz svojih snaga na Majdanu u Nacionalnu gardu.

Izostavljanje povijesti

Ipak, kako je Parubiy opisan u američkim mainstream medijima? U nedjelju je dopisnica Washington Posta Kathy Lally, koja je bila jedan od najpristranijih novinara koji su izvještavali o ukrajinskoj krizi, napisao članak na naslovnoj stranici o stanju ukrajinske vojske u kojem se oslanjala na Parubija za ključni dio svoje priče.

Lally ga je jednostavno identificirao kao “tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu,” bez objašnjenja Parubijeve ekstremno desne politike ili nelegitimnog načina na koji je dobio svoj položaj. Lally mu je tada dopustio da ustvrdi da Rusija "namjerava učiniti vladu neuspješnom i vidjeti je zamijenjenu onom koja se povinuje Moskvi."

Ali Lally nije jedini u zastupanju duboko predrasudnog "grupnog mišljenja" američkih novinara u vezi s Ukrajinom. Često jedini način na koji američki čitatelji mogu steći ikakav osjećaj o ključnoj ulozi neonacista jest opetovano poricanje te stvarnosti.

Kolumnist New York Timesa Nicholas Kristof vratio se u domovinu predaka svoje obitelji u Karapchivu u zapadnoj Ukrajini kako bi intervjuirao neke od njezinih stanovnika i iznose svoje stavove kao pravi glas naroda.

“Da bih razumio zašto Ukrajinci riskiraju rat s Rusijom kako bi se pokušali iščupati iz stiska Moskve, došao sam u ovo selo u kojem je moj otac odrastao”, napisao je. “Čak i ovdje u selu, Ukrajinci gledaju rusku televiziju i gnušaju se propagande koja ih prikazuje kao neonacističke nasilnike koji divljaju protiv onih koji govore ruski.

“'Ako ih slušate, svi mi nosimo jurišne puške; svi mi tučemo ljude', prezirno je rekao Ilya Moskal, profesor povijesti.”

Naravno, Moskalov opis je hiperbola. Ruski mediji ne iznose te tvrdnje, iako su primijetili, na primjer, da su neonacističke milicije sada preformulirane u postrojbe "Nacionalne garde" prošli tjedan ubile tri istočnoukrajinska prosvjednika, smrt koju je objavila vlada u Kijevu.

Ali Kristof tu ne staje u svojoj nostalgiji za očevim starim rodnim gradom, koji opisuje kao plemenito mjesto u kojem svi vole glazbu Taylor Swift i sanjaju o svom mjestu u prosperitetnoj Europi samo da im predsjednik Barack Obama pošalje oružje ubijati Ruse (ili ići u “lov na medvjede” kako je Kristof simpatično napisao prethodni stupac).

U nedjelju je Kristof napisao: "Ljudi koji toliko vole američku kulturu razočarani su što predsjednik Obama nije čvršće prigrlio Ukrajinu."

Izvor zala Ukrajine

Kristof je također okrivio Rusiju za ekonomske probleme Ukrajine, dok bi iskrenije objašnjenje bilo da je "šok terapija" slobodnog tržišta koju su zapadni savjetnici nametnuli Ukrajini nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. omogućila desetak dobro povezanih "oligarha" da pljačkaju bogatstvo zemlje i gomilanje gotovo potpune ekonomske i političke kontrole. Oni su glavni razlog sveprisutne korupcije i siromaštva u Ukrajini.

No čini se da Kristof priprema svoje čitatelje New York Timesa da podrže nasilno slamanje narodnog otpora u istočnoj Ukrajini, koja je bila politička baza predsjednika Janukoviča. Kristof je poznati R2Per, koji poziva na "odgovornost zaštite" civila od vladinih snaga, ali čini se da je njegov osjećaj odgovornosti vrlo selektivan, uklapajući se u njegove omiljene geopolitičke prioritete.

Šire gledano, skrivanje ukrajinskih neonacista u američkim medijima postalo je gotovo opsesija, štoviše, u većoj je uniformnosti u glavnom tisku, pa čak iu većem dijelu blogosfere od pogrešnog konsenzusa o iračkom OMU 2002.-03. koji je doveo do katastrofalni rat u Iraku.

Sa stajališta čisto vijesti, mogli biste pomisliti da bi uključivanje nacista u europsku vladu po prvi put nakon Drugog svjetskog rata moglo biti dobra priča. Ali to bi išlo protiv omiljenog američkog narativa da su prosvjednici na Majdanu bili miroljubivi i idealistični te da ih je napao zli Janukovič koji je jednostavno pobjegao jer više nije mogao izdržati njihov moralni pritisak.

Iz ovog narativa izostavljeno je da je Janukovič 21. veljače potpisao sporazum u kojem su posredovale tri europske vlade u kojem je pristao smanjiti svoje ovlasti, prihvatiti prijevremene izbore na kojima će se izglasati njegova smjena s dužnosti i što je sudbonosnije povući policiju. Tada su neonacističke milicije, iz zapadne Ukrajine i organizirane u brigade od 100 ljudi, napale nekoliko preostalih policajaca, zauzele vladine zgrade i poslale Janukoviča i mnoge njegove dužnosnike u bijeg spašavajući svoje živote.

Kao što mi je rekao jedan od zapadnih diplomata koji su bili uključeni u događaje, postojala je hitnost da se sastavi neka privremena vlada jer bi inače neonacistima prepuštena potpuna kontrola. Rekao je da su razne stranke u parlamentu ekspeditivno krenule u opoziv Janukoviča (iako ustavne procedure nisu ispoštovane) i zamijenile ga privremenim predsjednikom i vladom.

Kako bi umirili neonaciste, dana im je kontrola nad četiri ministarstva, uključujući imenovanje Parubija da se brine za nacionalnu sigurnost i učini neonacističke milicije dijelom službenog vladinog sigurnosnog aparata kao što je Nacionalna garda.

Ali ta je povijest uklonjena iz informacija koje glavni mediji u SAD-u stavljaju na raspolaganje američkom narodu, kako bi ga uveli u novi Hladni rat. [Više o ovoj američkoj propagandi, pogledajte “Ukrajina. Kroz američko 'ogledalo'.'”]

Istraživački novinar Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contra za The Associated Press i Newsweek 1980-ih. Možete kupiti njegovu novu knjigu, Ukradena priča u Americi, bilo u ispišite ovdje ili kao e-knjiga (od Amazon i barnesandnoble.com). Na ograničeno vrijeme također možete naručiti trilogiju Roberta Parryja o obitelji Bush i njezinim vezama s raznim desničarskim operativcima za samo 34 USD. Trilogija uključuje Američki ukradeni narativ. Za detalje o ovoj ponudi, kliknite ovdje.