'Ratni' skepticizam prevladao je u Siriji

Iako je prošle godine zamalo krenula u rat sa Sirijom zbog kemijskog napada, Obamina administracija još uvijek nije predstavila ni mrvicu provjerljivog dokaza protiv sirijske vlade. A interes jenjava sada kada su se sumnje prebacile na sirijske pobunjenike potpomognute američkim saveznicima, izvještava Nat Parry.

Autor: Nat Parry

Prošlog ljeta, nakon napada nervnim plinom sarinom koji je ostavio stotine mrtvih u predgrađu Damaska ​​Ghouta 21. kolovoza, činilo se da je američka intervencija u Siriji neodređena stvar. Svjedočeći scenariju koji se uvijek iznova odigravao posljednjih godina dok su se Sjedinjene Države pripremale za vojnu akciju protiv raznih zemalja, bilo je jasno krajem kolovoza i početkom rujna 2013. da svi znakovi upućuju na prijeteći napad, da je odluka donesena natjerao SAD na put vojne akcije i da se vjerojatno malo toga moglo učiniti da se to zaustavi.

Popis mogućih ciljeva za vojni napad navodno je kružio Bijelom kućom, a Pentagon je premještao ratne brodove na mjesto u istočnom Sredozemlju, slijedeći opći obrazac američkih priprema prije napada. Podsjećajući na poticaj Georgea W. Busha za rat s Irakom desetljeće ranije, predsjednik Barack Obama čak je održao govor u Ujedinjenim narodima nedvosmisleno okrivivši režim Bashara al-Assada za napad, za koji je Obama rekao da bi potkopao međunarodne norme protiv kemijskog oružja ako ostavljeno neprovjereno.

“Ako ne uspijemo djelovati”, rekao je Obama UN-u, “Assadov režim neće vidjeti razloga da prestane koristiti kemijsko oružje. Dok se zabrana ovog oružja smanjuje, drugi tirani neće imati razloga dvaput razmisliti o nabavi otrovnog plina i njegovoj uporabi.”

Ipak, dok su snažno gurali vojnu akciju, dužnosnici su također pokušavali uvjeriti ratom umornu američku javnost da je američka intervencija u Siriji nužna i ispravna, i možda još važnije, da će biti ograničenog opsega. Napad bi prvenstveno služio kao kazna za navodnu upotrebu kemijskog oružja u Siriji i kao sredstvo odvraćanja, prema izvješću u Washington Postu citirajući dužnosnike administracije, nastojeći spriječiti SAD od dubljeg uplitanja u sirijski građanski rat.

Ali bilo je nekoliko velikih problema za američke ratne planere, od kojih je jedan bio široko protivljenje vojnom udaru među američkim narodom, sa samo devet posto potporni napad i 60 posto izreka Kongres bi trebao glasovati protiv odobravanja ratnih planova predsjednika Obame. Druga dilema bila je velika sumnja oko glavnog casus belli za rat činjenica da nije bilo čvrstih dokaza za upletenost režima Bashara al-Assada u kemijski napad 21. kolovoza.

Bio je to taj kemijski napad za koji je Obama tvrdio da se mora odgovoriti, prešavši poslovičnu "crvenu liniju" za koju je predsjednik ranije izjavio da će prisiliti Sjedinjene Države da interveniraju u sukobu. Visoki dužnosnik Obamine administracije , rekao je 25. kolovoza da “na temelju prijavljenog broja žrtava, prijavljenih simptoma onih koji su ubijeni ili ozlijeđeni, iskaza svjedoka i drugih činjenica prikupljenih od strane otvorenih izvora, američke obavještajne zajednice i međunarodnih partnera, postoji vrlo malo sumnje u ovo ističu da je sirijski režim upotrijebio kemijsko oružje protiv civila u ovom incidentu.”

Neovisni stručnjaci, međutim, istaknuli su da ne postoji način na koji bi se mogla odlučno pripisati krivnja samo na temelju vizualnih dokaza koje pružaju videozapisi s YouTubea bez forenzičkih podataka. "Vrlo je teško iz vizualnog konteksta utvrditi što se događa," , rekao je Član Federacije američkih znanstvenika Charles Blair.

"Zapravo, nemoguće je izvući bilo kakav konačan zaključak", nastavio je. “Neke vlade su se u potpunosti oslanjale na vizualnu potvrdu kako bi potvrdile da je sirijski režim upotrijebio kemijsko oružje, ali u biti ono što trebate učiniti je da trebate natjerati ljude iz UN-a da zabranu kemijskog oružja odu na ta mjesta i provode visoko rigorozna znanstvena istraživanja.”

No činilo se da američka vlada nije bila voljna dati toj istrazi priliku da uspije, a dužnosnik Obamine administracije rekao je da je sirijsko obećanje da će inspektorima Ujedinjenih naroda omogućiti pristup mjestu napada "prekasno da bi bilo vjerodostojno". U biti, SAD je sam potkopavao kredibilitet istrage UN-a i preduhitrio njezine nalaze vlastitim “procjenama” oslanjajući se na “savjest” i “zdrav razum”.

Kao državni tajnik John Kerry navedeno 26. kolovoza, "dok istražitelji prikupljaju dodatne dokaze na terenu, naše razumijevanje onoga što se već dogodilo u Siriji temelji se na činjenicama utemeljenim na savjesti i vođenim zdravim razumom." Ističući da simptomi žrtava "jako ukazuju da je u Siriji korišteno kemijsko oružje", Kerry je istaknuo da "sirijski režim čuva to kemijsko oružje."

“Znamo da sirijski režim ima kapacitet to učiniti s raketama. Znamo da je režim odlučan u namjeri da oporbu očisti upravo s onih mjesta gdje su se dogodili napadi. I vlastitim očima svi smo postali svjedoci”, rekao je.

Ali dok su Sjedinjene Države inzistirale na tome da je režim u Damasku odgovoran, na temelju dvojbenog obrazloženja i neuvjerljivih dokaza, Assad je zanijekao bilo kakvu umiješanost, a Rusija je javno istaknula mogućnost operacije "pod lažnom zastavom" sirijskih protuvladinih pobunjenika.

“Nitko ne sumnja da je u Siriji korišten otrovni plin” napisao Ruski predsjednik Vladimir Putin u autorskom tekstu za New York Times. "Ali postoje svi razlozi za vjerovanje da ga nije koristila sirijska vojska, već oporbene snage, kako bi izazvale intervenciju svojih moćnih stranih pokrovitelja, koji bi stali na stranu fundamentalista."

Kao veleposlanik Rusije pri UN-u Vitalij Čurkin Na pitanje, “Zašto bi sirijska vlada upotrijebila kemijsko oružje 21. kolovoza? Preći crvenu liniju koju je povukao Washington i pozvati na sebe raketni napad? Zašto bi oporba koristila kemijsko oružje? Baš zbog crvene linije. Izazvati stranu vojnu intervenciju u sirijskom sukobu.”

Dapače, činilo se da je ta logika imala najviše smisla, a ne narativ koji je promovirao službeni Washington. "Prvo, tajming je čudan, graniči sa sumnjivim," napisao dopisnik BBC-ja Frank Gardner. "Zašto bi Assadova vlada, koja je nedavno preuzela teritoriju od pobunjenika, izvela kemijski napad dok su UN-ovi inspektori za oružje u zemlji?"

Bivši UN-ov inspektor za oružje Rolf Ekeus složio se, govoreći Reutersu, “Bilo bi vrlo neobično da je vlada to učinila točno u trenutku kada međunarodni inspektori dođu u zemlju. U najmanju ruku, ne bi bilo baš pametno.”

Nekoliko drugih komentatora, uključujući bivšeg zastupnika Rona Paula, R-Texas, i pukovnika Lawrencea Wilkersona, bivšeg šefa kabineta državnog tajnika Colina Powella, otvoreno je raspravljalo o tome je li napad zapravo bio operacija pod lažnom zastavom koja je imala za cilj odvući Sjedinjene Države u sukob.

Wilkerson nagađa na Current TV-u da je to bila "izraelska operacija pod lažnom zastavom" tvrdeći da su dokazi koji povezuju napad sa sirijskim režimom "stvarno labavi". kongresmen Paul , rekao je na Fox Newsu, “Mislim da je to lažna zastava,” ističući da je to mogla počiniti al-Qaida.

Moskva je tvrdila da je napad bio provokacija sirijskih protuvladinih pobunjenika, s službena ruska analiza zaključivši da je u Siriji korišten sarin "kućne izrade". Sarin je vjerojatno isporučen grubo napravljenim projektilom, koji je najvjerojatnije pripadao pobunjenicima.

Ovu verziju događaja poduprla je i njemačka obavještajna služba, koja je na temelju presretnutih telefonskih razgovora zaključila da Assad nije osobno naredio napad kemijskim oružjem, da nije bio uključen niti u napad u kolovozu niti u drugim slučajevima kada su vladine snage navodno koristile kemijsko oružje.

Zapadni mediji i vodeće ljudske organizacije, međutim, okupili su se oko američke vojne intervencije, proizvodeći lažna istraživačka izvješća koja su navodno dokazala tvrdnju da su Assadove snage izvršile napad.

Izvješće koje je objavio Human Rights Watch temeljeno prvenstveno na intervjuima s preživjelima, video snimci i GPS podacima zaključuje da “dokazi snažno upućuju na to da su sirijske vladine snage odgovorne za napade kemijskim oružjem na dva predgrađa Damaska ​​21. kolovoza 2013.”

HRW na 22 stranice prijaviti navodno je ponovio putanju leta dviju pronađenih raketa do sirijske vojne baze. Ova je analiza dobila naslovnicu u New York Timesu i reklamirana je kao nepobitan dokaz Assadove krivnje, pružajući SAD-u izgovor da je trebao intervenirati.

Ali ubrzo su se pojavila pitanja u vezi s ovom analizom, uključujući činjenicu da su vodeći znanstvenici zaključili da je jedan od pronađenih uređaja imao maksimalni domet od oko 2 do 3 kilometra, te stoga nije mogao potjecati iz područja za koje je HRW tvrdio. Nadalje, američki obavještajni stručnjaci, poput bivšeg CIA-inog analitičara Larryja Johnsona, primijetili su da pronađene rakete nisu bile dio arsenala sirijske vojske.

New York Times tada je nevoljko povukao se svoje ranije prihvaćanje analize HRW-a.

Sada slijedi novi prijaviti veterana novinara Seymoura Hersha, imamo još jače dokaze da je cijeli američki slučaj za rat prošlog ljeta vjerojatno bio utemeljen na lažnim izgovorima. Citirajući izvore iz vlade SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, Hersh tvrdi da su nalazi britanske obavještajne službe početkom rujna poslani Združenom stožeru Pentagona s namjerom da se Amerikancima pošalje poruka da nam se "namješta", kako bi se Zapad uvukao u sukob u Siriji.

Prema Hershu, “Ovaj je prikaz imao smisla u sažetoj poruci koju je viši dužnosnik CIA-e poslao krajem kolovoza: 'To nije rezultat trenutnog režima. Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD to znaju.')” Hersh je izvijestio da zapravo sarin koji je izvađen iz Ghoute nije vrsta sarina koja postoji u sirijskom arsenalu, nagađajući umjesto toga da je nabavljen iz Turske i da su ga iznijeli sirijski pobunjenici skupina al-Nusra.

Hersh je izvijestio da je Američka obrambena obavještajna agencija izdala povjerljivi memorandum dva mjeseca prije napada 21. kolovoza u kojem se navodi da je al-Nusra upravljala ćelijom za proizvodnju sarina. Prema DIA-i, to je bila “najnaprednija zavjera sarinom od Al-Qaidinih pokušaja prije 9. rujna”. Nadalje, "Turska i saudijska kemijska pomoć pokušavali su nabaviti prekursore sarina u velikim količinama, desetke kilograma, vjerojatno za očekivanu proizvodnju velikih razmjera u Siriji."

Nova otkrića, koja je Hersh iznio u članku od 5,700 riječi u London Review of Books, pružaju prilično čvrstu potporu za raniji skepticizam koji su pokazivale vlade poput Rusije. Sve ovo vodi nizu važnih lekcija koje je posebno važno uzeti u obzir dok teturamo naprijed u još jednu krizu, ovaj put oko tisuću milja sjeverozapadno od Sirije, u Ukrajini.

Lekcija broj jedan je da je Rusija ponekad u pravu. Unatoč činjenici da je predsjednik Putin bio temeljito ocrnjen u američkom političkom establišmentu i zapadnim medijima, čini se da je, barem kada je riječ o napadu sarinom u Siriji, možda zapravo bio na nečemu kada je tvrdio da je plin "bio ne koristi sirijska vojska, već oporbene snage.”

Ako je u tome bio u pravu, tko zna, možda je u pravu i kad je potraživanja da su ljudi koji su nedavno preuzeli vlast u Kijevu “nacionalisti, neonacisti, rusofobi i antisemiti” koji su “pribjegli teroru, ubojstvima i neredima” kako bi “preuzeli vlast i ne bi stali pred ničim” kako bi učinili tako.

Još jedna lekcija je da se vodećim organizacijama za ljudska prava ponekad ne smije vjerovati. Iako grupe kao što su Amnesty International i Human Rights Watch često proizvode visokokvalitetna neovisna izvješća o važnim temama, uključujući teške analize američkih kršenja ljudskih prava, prečesto je njihovo izvješćivanje obojeno programom koji zagovara vojnu intervenciju temeljenu na relativno novim međunarodna doktrina “odgovornosti za zaštitu” ili R2P.

Također, studija slučaja iz Sirije uči nas da su Sjedinjene Države ponekad više zainteresirane za pronalaženje opravdanja za intervenciju nego za pronalaženje istine o ratnim zločinima. Iako je američka vlada bila više nego voljna uhvatiti se za svaki mogući djelić posrednih dokaza koji povezuju napad sarinom s Assadovim režimom, sada ti znatni dokazi upućuju na drugog krivca, iznenada moralni bijes zbog tragične smrti stotina civila nema nigdje.

Kao John Kerry , rekao je prošlog kolovoza, nakon gledanja videa kemijskog napada, otkrio je da je "stvarno teško riječima izraziti ljudsku patnju koju iznose pred nas."

“Kao otac,” rekao je, “ne mogu iz glave izbaciti sliku čovjeka koji je držao svoje mrtvo dijete, naričući dok se kaos kovitlao oko njega; slike cijelih obitelji mrtvih u svojim krevetima bez kapi krvi ili čak vidljive rane; tijela koja se grče u grčevima; ljudska patnja koju nikada ne možemo zanemariti ili zaboraviti.”

Ali sada kada se stvarni dokazi o užasnom ratnom zločinu ne uklapaju u narativ koji je promovirao Washington, šutnja je zaglušujuća i dokazi se propisno ignoriraju, što sve dovodi do atmosfere nekažnjivosti ratnih zločinaca koji najvjerojatnije su bili odgovorni za napad 21. kolovoza.

Ipak, najveća bi lekcija mogla biti da je početna reakcija američkog naroda na poticaj Obamine administracije za rat protiv Sirije bila ispravna reakcija. Bez obzira na političke crte, Amerikanci su velikom većinom bili protiv američke vojne intervencije, koju su mnogi stručnjaci pripisali kao "umornu od rata", ali ono što je antiratna aktivistica Medea Benjamin nazvala "mudrom od rata".

Možda su Amerikanci samo umorni od manipulacije u nepotrebne, skupe i potencijalno katastrofalne intervencije temeljene na lažima, zamagljivanjima, selektivnoj inteligenciji i besramnim, manipulativnim apelima na savjest i moral.

Nat Parry je koautor Neck Deep: Katastrofalno predsjedništvo Georgea W. Busha. [Ova je priča unakrsno objavljena na Bitno mišljenje.]