Američki tvrdolinijaši koji žele poremetiti pregovore koji bi ograničili, ali ne i eliminirali iranski nuklearni program, navode iranske napore da izbjegne američke naftne sankcije kao svoju posljednju ispriku. Ali Iran nema obvezu podvrgnuti se američkim sankcijama, napominje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Upravo sada postoji problem s neispunjenjem obveza jedne strane kako je predviđeno preliminarnim ugovorom, poznatim kao Zajednički plan djelovanja, koji je Iran postigao sa Sjedinjenim Državama i njegovim pregovaračkim partnerima (P5+1) prošlog studenog. Ovo neispunjenje ugrožava proces pregovora o konačnom sporazumu.
To je razumljiv izvor zaprepaštenja druge strane, koja će sve više sumnjati u sposobnost i spremnost prve strane da ispuni svoje obveze, uključujući i bilo kakav konačni dogovor. Tvrdolinijaši s druge strane navalit će na svako neispunjavanje uvjeta JPA-a kao na razlog za prekid cijelog procesa.
Senator Robert Menendez, D-New Jersey.
Pa zar Iran ne ispunjava svoje obveze prema JPA? Pa, imamo tvrdolinijaše na našoj vlastitoj strani željne napada. Zapravo, toliko su željni da pokušavaju skočiti iako nemaju na što skočiti.
Senatori Robert Menendez, D-New Jersey, i Mark Kirk, R-Illinois, koji su predvodili nedavne neuspješne pokušaje u Kongresu da se nametnu dodatne sankcije za kršenje sporazuma nakon sklapanja JPA-a, poslali pismo predsjedniku Baracku Obami koji žali zbog naznaka neke povećane prodaje iranske nafte i kaže "Ako Iran nastavi s tim naporima da izbjegne američke sankcije i prekrši uvjete ublažavanja naftnih sankcija predviđenih JPA-om", Sjedinjene Države bi se zapravo trebale odreći svoje obveze prema JPA-u da, ovo je formulacija JPA-a, "pauzira napore da se dodatno smanji prodaja sirove nafte u Iranu."
Senatori zvuče kao da Iran prema sporazumu ima neku obvezu pokleknuti pod sankcijama, zar ne? Kako bi inače Iran mogao "prekršiti" ono o čemu govore? Ali Iran nema takvu obvezu.
Sve obveze iz preliminarnog sporazuma koje se tiču sankcija obveze su P5+1 (uključujući onu vrlo blagu klauzulu o “pauziranju napora”, koja ne podrazumijeva poništavanje postojećih naftnih sankcija). Sve obveze Irana uključuju ograničenja njegovog nuklearnog programa. Prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, Iran za sada ispunjava te obveze.
Ne, trenutačni problem u provedbi sporazuma uključuje drugi dio P5+1 strane sporazuma, a ne iransku stranu. Konkretno, to uključuje odmrzavanje u obrocima malog dijela (4.2 milijarde dolara od procijenjenih 100 milijardi dolara) iranskog novca koji je već zarađen od prethodne prodaje nafte i nalazi se u neiranskim bankama.
Iran nije uspio povući velik dio novca kojoj je do sada trebao imati pristup. Čini se da problem nije izravno kršenje sporazuma od strane Ministarstva financija SAD-a ili bilo koje druge uključene vlade. Umjesto toga, banke koje bi trebale rukovati sredstvima toliko se smrtno boje da ne naiđu, ma koliko nenamjerno, na daljnje sankcije koje provodi Ministarstvo financija da nisu pokrenule kretanje novca.
Strah je razumljiv, s obzirom na to koliko je režim sankcija postao golem i složen te koliko su velike kazne koje je Ministarstvo financija nametnulo prekršiteljima. Čudesni stroj za sankcije toliko je moćan da nastavlja zračiti snagom i imati učinke čak i nakon što je prekidač isključen. Ministarstvo financija mora učiniti više od pukog izgovora "kreni" i više nego što je činilo do sada kako bi stavilo banke u njihovu zonu udobnosti, kako bi se JPA proveo na način na koji je trebao biti.
Iranski predsjednik Hassan Rouhani imao je dovoljno veliki izazov na unutarnjem planu jer je trebao prodati preliminarni sporazum koji je P5+1 dao većinu onoga što je želio u ograničavanju nuklearnog programa, dok je zauzvrat dobio samo skromno ublažavanje sankcija. Njegov prodajni zadatak postaje još teži kada se čak i ta skromna olakšica ne provede na pravi način. A sigurno postoje tvrdolinijaši na njegovoj strani spremni navaliti na takav razvoj događaja.
Ovo je pitanje podsjetnik na to koliko je iransko uvjerenje da će Zapad, a posebno Sjedinjene Države, poduzeti pozitivne korake ako Iran učini željene ustupke, jednako važno kao (i s obzirom na to kako se pitanje razvilo, postalo je još važnije od) iransko uvjerenje da će biti pogođeno još negativnijim posljedicama ako ne prizna.
Trenutačni problem također naglašava koliko posla, političkog, a ne samo administrativnog, na strani SAD-a još treba obaviti kako bi se pripremile za ukidanje sankcija koje će biti dio svakog konačnog sporazuma, a koje će nužno biti znatno veće od manjih sankcija olakšica u JPA.
Članovi Kongresa još uvijek govore o gomilanju dodatnih sankcija, a trebali bi raspravljati o tome kako sankcije ukloniti s hrpe. Već smo vidjeli koliko je teško preusmjeriti stroj sankcija. Nosači zrakoplova se ne okreću za sitniš, a ni sankcije, pogotovo tako komplicirane i opsežne poput onih na iranskoj hrpi.
Čak i ako se optimističnije projekcije o tome kada će se u Beču postići dogovor ne pokažu istinitima, nije prerano da Kongres i administracija marljivo rade na tome i da to bude predmet javne rasprave.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Ne postoji nacija koja je kritičnija za dugoročne strateške interese Amerike od Irana. Snažan savez s Rusijom i Kinom učinkovito će matirati SAD u središnjoj Aziji.
Iran je globalna središnja točka između civilizacija Istoka i Zapada, kao što je bio kroz povijest. Neokonska opsesija opravdana je tisućama godina iskustva.
Današnja Islamska republika je planetarna država na kretanju američkog utjecaja u Europi, Turskoj, Zaljevu i Indiji.
Sirija i Irak su današnji ekvivalent Orange Free State i Transvaala. Levant je slomio Američko Carstvo kao što je Burski rat slomio Britance.
Smiješna stvar: isti gangsteri opet to rade.
Relativno neutralan stav Izraela o Krimu, čak i glasovanje s Rusima, a protiv SAD-a o kritičnoj rezoluciji UN-a, sugerira da oni razumiju kako se igra promijenila. Za razliku od Amerikanaca, Židovi se sjećaju svoje povijesti.
Nije teško predvidjeti kako se Amerika okreće sama sebi nakon sloma hegemonije američkog dolara. Tada bi Izrael bio napušten. Mislim da izraelska vlada uzima u obzir ovu mogućnost.
Sve to vrijeme Turska, Katar i možda Egipat razmatraju zaokret prema Iranu i Rusiji.
Ovo su naporni dani za ljubitelje čizama.
Ako se novac koji će privatne banke osloboditi sada zadržava zbog lažnog tumačenja zakona i njegove primjene, zašto Ministarstvo financija SAD-a i State Department ne razjasne i isprave ovaj problem. I, zar sada banke ne odgovaraju ako su pogriješile? Koja je stara poslovica? “Greška u zakonu nije obrana”?
Sjećam se mnogo manjeg i malo drugačijeg problema Bank of Hawaii koja je pretjerala zbog straha od kršenja sankcija. Vidjeti: http://www.lobelog.com/iran-sanctions-hit-the-aloha-state-via-bank-of-hawaii/
U tom slučaju, banka je legalno zatvorila račune iranskih studenata u SAD-u. Naposljetku, taj je slučaj riješen nakon pregovora između svih strana, uključujući regulatore.
Vidi: http://www.niacouncil.org/site/News2?page=NewsArticle&id=10563&security=1&news_iv_ctrl=-1 i http://counterjihadreport.com/2014/03/12/bank-of-hawaii-unfreezes-iranian-accounts/ Prema posljednjem izvješću, "baka predsjednika Baracka Obame, Madelyn Dunham, bila je potpredsjednica Bank of Hawaii 16 godina do svog umirovljenja 1986." (Izvješće Washington Beacona o sporu i njegovom rješavanju uklonjeno je s weba.)