Predsjednik Obama razmišljao je o oslobađanju izraelskog špijuna Jonathana Pollarda kako bi izraelsko-palestinski pregovori potrajali, ali zahtjev Izraela da se zove "židovska država" i njegovo odbijanje da oslobodi više palestinskih zatvorenika gurnulo je razgovore na rub, primjećuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Stup.
Paul R. Pillar
Zastoj u trenutnim dobronamjernim naporima SAD-a da iz izraelsko-palestinskih pregovora izvuče nešto što bi se moglo nazvati okvirnim sporazumom, pri čemu je Obamina administracija očito toliko zabrinuta za takav rezultat da razmišlja o potezu kako bi kupila naklonost Izraelu to bi bilo jednako pogrešno kao i zadnji put kad se pojavilo, poznati je primjer svake strane koja želi da druga krene prva.
Ovakva se situacija opetovano javljala u onome što još nazivamo bliskoistočnim mirovnim procesom. Sadašnji zastoj uključuje provedbu prethodnog dogovora prema kojem bi Izraelci pustili neke arapske zarobljenike dok bi palestinske vlasti ograničile svoju diplomaciju na razgovore s Izraelcima i Amerikancima, umjesto da svoje pritužbe upućuju međunarodnim forumima gdje bi svatko tko održava nezakonitu okupaciju imao bi odlučan deficit legitimiteta.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Izraelci su razumljivo nevoljki kad god se od njih traži da oslobode zatvorenike s krvavim rukama. Razumljivo je da Palestinci oklijevaju trajno se ograničiti na razgovor koji ih, 47 godina i 650,000 izraelskih doseljenika nakon početka okupacije, još uvijek ostavlja bez državljanstva.
Nevoljkost da se ide prvi je stara. Ono što je novo u ovoj rundi talkfesta je inzistiranje Netanyahuove vlade da Palestinske vlasti izvrše neku vrstu pomazanja Izraela, čiji je puni i formalni naziv “Država Izrael”, a koju su Palestinci odavno formalno priznali, kao "židovska država". Zahtjev u vezi s formulacijom “židovske države” nije bio onaj koji se ikada pojavio tijekom pregovora o izraelskim mirovnim ugovorima s Egiptom i Jordanom, kada beskonačna odgoda nije bila cilj izraelske vlade.
Robert Satloff čini jedan od više igrivih i kreativnih pokušaja da se racionalizira ova nedosljednost govoreći da su sukobi s Egiptom i Jordanom bili "u suštini teritorijalni sporovi", dok je onaj s Palestincima "egzistencijalan" i podiže "duboko u umove mnogih Izraelaca" da Palestinci s kojima pregovaraju “imaju dugoročni plan uništenja Izraela”.
Ideja o takvoj egzistencijalnoj prijetnji Izraelu koji je nevjerojatno moćniji od Palestinaca i koji bi takav ostao s rješenjem s dvije države je, naravno, smiješna. To bi moglo prestati tek dugoročno, i to samo zbog demografskih razloga, a ne tajnih planova, u odsutnost dvodržavnog rješenja.
Razumljivo je da se palestinsko vodstvo opire zahtjevu za "židovskom državom" djelomično zato što bi to implicitno odlučilo kako riješiti pitanje "prava na povratak", koje je danas zapravo više pitanje prava na naknadu. Nespremnost je također razumljiva jer bi pristajanje na zahtjev značilo da palestinski čelnici eksplicitno podržavaju drugorazredni status Arapa unutar Izraela.
Taj posljednji čimbenik vraća se na trenutačni ćorsokak oko oslobađanja zatvorenika. Predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas kaže da bi arapski izraelski zatvorenici trebali biti uključeni u oslobađanje; izraelska vlada se snažno protivi uključujući i njih i tvrdi da to nikada nije bio dio njegovog dogovora s Palestinskim vlastima.
Dakle, tu je još jedna nedosljednost. Zahtjev za “židovskom državom” implicitno povlači crtu koja ostavlja vani više od 20 posto stanovnika Izraela koji nisu Židovi. Ali izraelska vlada povukla je drugu crtu koja također ostavlja te ljude izvan orbite onih u čije ime Abbas može govoriti ili pregovarati.
Izraelski Arapi imaju neka politička prava, mogu glasati i birati članove Knesseta, iako uz nepisano pravilo da arapski predstavnici nikada ne mogu biti dio vladajuće koalicije ili činiti dio potrebne podrške za nju. To bi teško učinilo manje uvredljivim vođu palestinskih Arapa koji podržava njihov drugorazredni status.
Činjenica da postoje američki kongresni okruzi s velikom židovskom populacijom koji redovito biraju židovske predstavnike ne bi učinila ništa manje uvredljivim (a ne samo klauzulu o osnivanju Ustava) ako bi se Sjedinjene Države proglasile "kršćanskom državom" i inzistirati da i drugi narodi to tako proglase.
Zahtjev za “židovskom državom” očito je još jedan način da trenutna izraelska vlada izbjegne zaključke o stvaranju palestinske države dok nastoji pripisati Palestincima krivicu za svaki neuspjeh pregovora. To je dakle način da se okupacija nastavi unedogled, a da se ne prizna da se to događa.
Šire gledano, ova taktika je još jedan pokazatelj odbijanja ove izraelske vlade da prizna, kao geografsku i demografsku stvarnost, da Izrael ne može biti demokratski, židovski i suveren nad cijelom zemljom između Mediterana i Jordana. To mogu biti bilo koje dvije od te stvari, ali ne sve tri.
Netanyahuova vlada zapravo je izabrala, a da to nije priznala, demokraciju kao karakteristiku koju treba odbaciti. Taj je izbor temeljni razlog zbog kojeg se ova runda pregovora, iako je bilo divljenja za američku administraciju što je pokušala, suočava s neuspjehom.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Što možete ili očekujete od ubojite lopovske države
Nemoj hiperventilirati Borate, nisam rekao da Izrael ima ikakve veze s izvršenjem 9. rujna, ali Mossad je sigurno pratio neke od počinitelja. Nisu mogli znati što se sprema, ali Izrael ima jednu od najzamršenijih špijunskih mreža i pristup telefonskim razgovorima. Prisluškivali su Lewinskyjev telefon i iskoristili te informacije da oslabe Clintona dok se spremao izvršiti pritisak na Netanyahua.
Tako je teško dokučiti podršku američke vlade Izraelu kada je Pollard dao tajne obavještajne podatke Izraelu koji ih je proslijedio Rusiji kako bi pridobio ruske imigrante jer zapadni Židovi nisu bili previše zainteresirani za naseljavanje. On i Izrael napravili su mnogo štete. Tu je bio i Liberty, a američki veterani javili su se s presretanjem komunikacije itd. dokazujući da je Izrael znao što radi tom jadnom obavještajnom brodu. Pretpostavljam da nisu htjeli da SAD znaju da će ići na Siriju, što su SAD zabranile. A onda su 1947. cionisti mislili da je Pres. Truman je stao na stranu svojih savjetnika protiv podjele i Stern Gang mu je poslao pismo-bombu koje on na sreću (ovisno kako gledate na to) nije otvorio, ali je s vremenom ipak pogurao podjelu protivno savjetu većine viših. Izraelski studenti umjetnosti (špijuni) koji su posjećivali vladine zone bili su izbačeni iz SAD-a i Kanade iz kojih razloga, ne znamo. Potom su tu bile i izraelske kompanije za selidbe koje su pratile agente 9. rujna i davale im peticu na njihovu povoljnu točku kada je prvi toranj pogođen i kada su uhvaćeni, objašnjavajući policajcima da je to dobro za Izrael i Ameriku. Stvarno?
A tu je i međunarodno pravo koje predsjednici uvijek spominju kada su pritisnuti teškom situacijom, ali ga razmatraju samo kada situacija odgovara njihovom planu. S. Amerikanci duguju svojim domorodačkim građanima, J. Amerikanci duguju svom domorodačkom stanovništvu, a Izraelci duguju civilizaciji u kojoj žive neko dužno poštovanje, jednakost i srce sažaljenja. Zašto se često čini da jedna grupa misli da je bolja i da ima pravo dominirati drugom?
Neka Međunarodni sud odluči što je pravedno i onda možemo svi zajedno pokušati nastaviti s odgovornim životom.
Stvarno očajnički želiš isprobati ovaj trik. Izrael zapravo uništava ono što je ostalo od siromašne Palestine, a vi pišete o desetljećima staroj “povelji” koja nije predviđala Hamas s političkom moći (koja je naravno eliminirana američkim/izraelskim akcijama i otmicom 22 izabrana člana Hamasa .)
Izrael želi preuzeti cijelu Palestinu i vi mislite da je to ispravno. ???
Kakva glupost! “trenutni dobronamjerni američki napori”!