Službeni Washington smatra da “američka izuzetnost” znači da američka vlada može ignorirati međunarodno pravo kada intervenira u drugim zemljama. Ali to se licemjerje sada vraća kako bi ugrizlo SAD s ruskom aneksijom Krima, kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Govor Vladimira Putina o ruskoj aneksiji Krima bila je retorička tour de force i prikladna pratnja taktičkoj vještini njegova režima u izvođenju aneksije, koliko god kasnije bilo mnogo žaljenja za strategijom.
Bilo je, svakako, mnogo toga što je bilo lažno ili šaljivo u onome što je rekao, poput tvrdnje da Krimski Tatari "naginju Rusiji". Pokušaj odvajanja od sovjetske povijesti, od strane vođe koji je raspad SSSR-a smatrao najvećom nesrećom u povijesti, također je bio prilično bogat. To nije uključivalo samo okrivljavanje Hruščova za njegovu predaju Krima, već i pozivanje na božanstvo dok je optuživao stare boljševike, "neka im Bog sudi", za neuredno crtanje ostalih granica između Ukrajine i Rusije.
Ruski predsjednik Vladimir Putin drži govor o ukrajinskoj krizi u Moskvi 18. ožujka 2014. (fotografija ruske vlade)
Ali govor je sadržavao i druga zapažanja o kojima moramo razmisliti. Retorika je, kao i svaka dobra retorika, imala udar zbog korespondencije sa stvarnošću. Iako će pažnja u tjednima koji su pred nama neizbježno biti usmjerena na to kakva se kazna može izreći kao odgovor na Putinovu svršenu činjenicu, i točnije na to kako ovu krizu spriječiti da nanese štetu drugim inicijativama u kojima Rusija nužno ima ulogu, postoje dulje- lekcije koje treba naučiti u dva aspekta.
Jedna se tiče toga kako je Ukrajina uopće postala točka sukoba između Rusije i zapadnih sila. Čuli smo od ruskog predsjednika dobar izraz ruske percepcije i osjećaja, ukorijenjenih u nacionalizmu i osjećaju nacionalne sigurnosti, kao odgovor na ono što se činilo kao zapadni pokušaj proširenja prisutnosti i moći u neposrednom susjedstvu Rusije s nedovoljno razmišljanja kakvi bi bili odgovori. Koliko god se glavna krivnja za trenutačnu krizu s pravom mogla pripisati samom Putinu, ono što je rekao o ovoj pozadini valjan je dio priče.
Zapadu, a posebno Sjedinjenim Državama, primijetio je Putin, "mora da je stvarno nedostajalo političkog instinkta i zdravog razuma da ne predvidi sve posljedice svojih postupaka". Zvuči kao vrsta kritike koju su domaći protivnici Baracka Obame upućivali protiv njega, osim što je glavno poglavlje u priči na koju je Putin spominjao uključivalo potporu prethodne administracije uvođenju Ukrajine i Gruzije u NATO.
Putin je bio vrlo uvjerljiv kada je rekao: “NATO ostaje vojni savez i mi smo protiv toga da se vojni savez udomaći u našem dvorištu ili na našem povijesnom teritoriju. Jednostavno ne mogu zamisliti da bismo putovali u Sevastopolj u posjet NATO mornarima.”
Veći niz dugoročnih lekcija nadilazi krizu oko Ukrajine. To uključuje obrasce ponašanja Zapada, a posebno Sjedinjenih Država, koji su se opetovano pojavljivali u drugim sukobima i krizama. Jedan od tih obrazaca je očigledna nesvjesnost o tome kako naši vlastiti postupci izazivaju nacionalizam drugih ljudi. Rusi nipošto nisu jedini koji su podigli nacionalističku ljutnju, a Putin sigurno nije jedini vođa koji iskorištava taj fenomen.
Drugi obrazac, koji je Putinov govor izmuzao do kraja, jest nedosljednost u primjeni načela kao što su samoodređenje i demokracija. Koliko god se moglo raspravljati o tome kako bi se slučaj kao što je Kosovo mogao razlikovati od Krima, a razlike ne podupiru nužno bilo kakav pokušaj da se akcije Zapada u prvom slučaju učine opravdanijima od ruskih u drugom, nedosljednost u politici Zapada je bio blistav.
Zanemarivanje načela radi ekspeditivnosti u postizanju neposrednog cilja može biti glupo ako zanemarimo dugoročnu štetu našem kredibilitetu kada se pokušamo pozvati na takva načela negdje drugdje. Oni koji se vole pozivati na koncept vjerodostojnosti i kako ona može djelovati na velike udaljenosti trebali bi obratiti pozornost.
Treći obrazac, povezan s drugim, posebno se odnosi na Sjedinjene Države, a uglavnom se radi o ponašanju kao da ne moramo slijediti pravila koja vrijede za sve ostale. Odlomak iz Putinova govora koji je za Amerikance možda bio najpoučniji, ali i najbolniji, bio je sljedeći:
“Naši zapadni partneri, predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, radije se ne vode međunarodnim pravom u svojim praktičnim politikama, već vladavinom oružja. Uvjerili su se u svoju isključivost i iznimnost, da mogu odlučivati o sudbinama svijeta, da samo oni mogu biti u pravu. Ponašaju se kako hoće: tu i tamo koriste silu protiv suverenih država, grade koalicije po principu 'Ako niste s nama, protiv nas ste'.
“Kako bi ova agresija izgledala legitimno, oni iznuđuju potrebne rezolucije međunarodnih organizacija, a ako iz nekog razloga to ne uspije, jednostavno ignoriraju Vijeće sigurnosti UN-a i UN u cjelini.”
Ovo je ružna, vanjska strana američke iznimnosti. Amerikanci ne bi trebali trebati Vladimira Putina da nam kaže kako to izgleda, ali sad kad jest, možemo pokušati naučiti nešto o tome što on govori.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Oprostite što jednostavno kopiram, ali ovaj citat je izvanredan. Možda je najčešće citirana ideja u posljednje vrijeme ona o "američkoj izuzetnosti". Alexis de Tocqueville bio je taj koji je prvi put spominjao u svojoj knjizi, Demokracija u Americi. Nikad, nije rekao da su Amerikanci izuzetni. Rekao je da je naš 'položaj' izuzetan i da to nije nikakav kompliment. Kritizirao je Amerikance.
“Položaj Amerikanaca je stoga sasvim izniman i može se vjerovati da nijedan demokratski narod nikada neće biti stavljen u sličan. Njihovo striktno putitansko podrijetlo, njihove isključivo trgovačke navike, čak i zemlja u kojoj žive, koja im, čini se, skreće um od bavljenja znanošću, književnošću i umjetnošću... što im omogućuje da zanemare te težnje bez povratka u barbarstvo, tisuću posebnih uzroci, od kojih sam uspio istaknuti samo najvažnije, jedinstveno su se složili da usmjere um Amerikanca na čisto praktične ciljeve. Njihove strasti, njihove želje, njihovo obrazovanje i sve u vezi s njima kao da se sjedinjuje u privlačenju starosjedioca Sjedinjenih Država prema zemlji; samo im njihova vjera nalaže da s vremena na vrijeme skrenu prolazan i rastresen pogled prema nebu. Prestanimo onda sve demokratske nacije promatrati po uzoru na američki narod.«
Što CIA zna o Tatarima? Oni u Kijevu, kao i tamošnji Ukrajinci, imaju u srcu svoje interese – koji su, očito, stati na stranu fašista. Ni oni Tatari koji odluče ostati na Krimu ne ispuštaju antiruske buke.
Bilo kako bilo, prilično je sigurno da CIA ima malo održivih saznanja ne samo o tome što catari rade, ili zašto.
Ovaj OpEd pahuljasti dio je pogrešno informiran i može se dodijeliti kanti za smeće sličnih 'intela'.
“Bilo je, sigurno, mnogo toga što je bilo lažno ili šaljivo u onome što je rekao, kao što je tvrdnja da su Krimski Tatari “naklonjeni Rusiji”. Zašto “da budemo sigurni”? Zašto je "mnogo toga bilo prepoznatljivo lažno ili šaljivo"? O čemu govori ova šala za korporativno-akademski establišment? Što on radi ovdje na Antiwar.com? Kakvo je razočaranje pronaći takvo akademsko smeće na tako dobroj web stranici!
Imaš vrlo valjanu poentu, Richarde. Izraz "iznimnost" odražava kontekst "odabranih ljudi"; i, dobar dio američkog problema je da slijedi primjer Izraela, a to je uvjerenje da ima pravo uzeti sve što želi, kao što je imovina Arapa, posebno Palestinaca.
SAD vjeruje da ima pravo narušavati suverenitet drugih nacija, čak i voditi agresijske ratove protiv njih, a to je protuzakonito. Sve ovo stvara neprijatelje, a ne osvaja srca i umove građana drugih nacija. Prema Povelji UN-a i Nürnberškim načelima ratni zločin broj 1 je vođenje agresivnog rata. Zašto? Nacija(e) koja vodi agresivni rat uvijek završi počinjenjem zločina nad civilnim stanovništvom zemalja koje napada.
Viva The Exceptionalism dok se ne napijete. Nemojte varati ljudska bića ili snositi posljedice. Mi smo ista ljudska bića. Osjetiti.
“Iznimnost” – je li to kao vjerovanje da ste “izabrani narod”? Dio američkog problema je što smo zadovoljni što slijedimo primjer Izraela, koji vjeruje da ima pravo uzeti što god žele od Arapa. Ako ikad učinimo pravu stvar prema Palestincima, mogli bismo početi razvijati osjećaj za pravdu i onda početi pokušavati nagovarati svijet umjesto da pokušavamo pridobiti sve druge da nam udovolje
“...ikad učini pravu stvar prema Palestincima...”
Sretno s tim...američka iznimnost onemogućuje da se to ikada dogodi.
"pokušaj Zapada proširiti prisutnost i moć na neposredno susjedstvo Rusije s nedovoljno razmišljanja o tome kakvi bi bili odgovori."
Da, i ja sam tako mislio. Sada se ipak pitam jesu li doista dobro razmislili. Da su htjeli konfrontaciju s Rusijom, da su htjeli okupiti EU i Washington, ovo bi bio način da to učine. Što god Putin učinio kao odgovor, služilo bi toj svrsi.
G. Pillar je jako dobar komad. Međutim, treba napomenuti da ovo nije prvi put da se Putin osvrnuo na naš stav iznimnosti. Koliko se sjećam, to se također pojavilo u sirijskoj krizi gdje je Obama htio ispaliti nekoliko bombi "preko pramca". Vidio sam da Iranci primjećuju našu grubost i oholost.
Mislim da je Putinova najvažnija izjava i ono što bi, po mom mišljenju, trebalo biti najviše zabrinjavajuće, bila kada je izjavio da je obuzdavanje očito u velikoj mjeri politika SAD-a. Moja intuicija mi govori da ruski odnosi sa SAD-om više neće biti isti. Volio bih da se neki od analitičara sa stvarnom vjerodajnicom za govor o Rusiji, poput gospodina Pillara, pozabave time.
Jedini razlog zašto američka vanjska politika toliko nalikuje izraelskoj je taj što isti ljudi kontroliraju obje zemlje. Kad bi se cionistički neokonzervativci koji su vodili ovu zemlju zadnjih 25 godina uklonili s vlasti, Sjedinjene Države bile bi potpuno drugačija država.
u svojoj knjizi objavljenoj 2011. napisao sam “demokratski sustav kakav danas postoji više nije velikodušan u svojoj srži i skriva potencijalno opasan sustav. njegovo širenje vodi ka neistinama i devijantnom kreiranju politike od strane posebnih interesnih skupina preko voljnih političara i mnogih koji dijele zakon i pravdu; sve dio korumpirane DNK.”
Što više čitam tvoj rad to sam više impresioniran.
Tu je nešto više od izuzetnosti.
Svi smo usvojili ideju da naše komunikacije sada univerzalno 'nadzire' entitet sličan velikom bratu — poistovjećen s vladom SAD-a i pod njezinom kontrolom.
Uz pomoć Wikileaksa, Annonymousa i NSA-Snowdena svi smo uzeli iste nesvjesne lekcije. Big Brother sada živi s nama u našim umovima na način bez presedana, pojačavajući inverziju 'konsenzusne' stvarnosti na način na koji stari mediji jednostavno nisu mogli.
Nedavni komentari Angele Merkel o tome da Putin nije u dodiru sa stvarnošću dali su mi ideju da većina svjetskih lidera vjerojatno nema pojma što se zapravo događa izvan zidova njihovih službenih rezidencija.
Vanjskopolitičke elite SAD-a smatraju da posjeduju ne samo tvrdu/meku moć, već i hiper moć vrste koja vam omogućuje predviđanje, praćenje i manipuliranje umovima bilo koga uključenog u globalnu mrežu. Neokonski vanjskopolitički establišment zna ili vjeruje da zna što Obama misli prije njega.
Zapadne akcije u Ukrajini vodili su ljudi kojima nije stalo do osvajanja srca i umova jer umjesto toga vjeruju da ih kontroliraju.
Vrlo dobar zaključak. Oni koji služe tiraniji zlata stvaraju znanost kontroliranja mišljenja bez razloga, poput sluga drugih tirana. Nemaju potrebu osvojiti srca i umove, već ih samo zastrašiti, kao što SAD teži u unutarnjoj i vanjskoj politici generacijama.
To je američki Eå CEPCIONALIZAM!