Neokonzervativci pokušavaju iskoristiti ukrajinsku krizu

Američki neokonzervativci gube malo vremena iskorištavajući krizu u Ukrajini koju su pomogli izazvati, a bivši operativac Reagan-Bush Elliott Abrams poziva Kongres da usvoji zakon kojim bi se Iranu nametnule nove sankcije, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Krimska kriza dala je energiju onima koji se valjaju u konvencionalnoj mudrosti da, kako je primijetio Fareed Zakaria prošli tjedan, već je postala poznata tema na stranicama s mišljenjima. Ovo je tema da su Sjedinjene Države u povlačenju, da su nedovoljno asertivne i da taj nedostatak asertivnosti ima strašne posljedice diljem svijeta.

Kriza je skrojena kako bi potaknula takvo popuštanje, uključujući upotrebu oružanih snaga od strane nasljednika starog hladnoratovskog protivnika. Dakle, nema vremena potrošeno je od strane onih koji se žale da je meka američka politika dovela stvari u Ukrajini do ove točke i koji traže veću odlučnost SAD kao odgovor, uključujući zveckanje oružjem s američkim oružanim snagama.

Konvencionalna mudrost napreduje, unatoč empirijski pogrešnim aspektima koje Zakaria ističe, djelomično zbog razlike između punditry i incommbency i povezane razlike između pozerstva i kreiranja politike.

Bivši pomoćnik državnog tajnika Elliott Abrams, koji je bio vodeći neokonzervator unutar Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjednika Georgea W. Busha.

Stručnjaci mogu obaviti veliko razbijanje ruku o navodnom padu bez mukotrpnog rada na razmišljanju o tome koje specifične alternativne opcije stvarno postoje s obzirom na specifične probleme i koji će njihovi konkretni rezultati vjerojatno biti. Prosperira i zbog konceptualne aljkavosti koja, kako primjećuje Paul Saunders, sklon je izjednačiti vodstvo s uporabom vojne sile.

U osnovi, ova konvencionalna mudrost jedna je od manifestacija dugotrajne američke tendencije da međunarodnu politiku promatraju kao jedinstvenu globalnu igru ​​koja sukobljava Sjedinjene Države s raznim negativcima. Zločesti su preuzeli različite identitete, Sovjetski Savez i svjetski komunizam većim dijelom tijekom Hladnog rata, a sve češće islamiste neke vrste danas, ali čini se da razlike nisu toliko važne ako se na sve gleda kao jedno veliko natjecanje u kojem neuspjesi jedne strane negdje na globalnom igralištu znače da ta strana sveukupno gubi.

Jedna od glavnih mana u ovoj perspektivi je da veliki dio važnih događaja koji se događaju u svijetu, uključujući mnogo toga što je nasilno ili uznemirujuće, nije djelo Sjedinjenih Država i nije unutar moći Sjedinjenih Država da spriječi.

Još jedna velika mana je da ne postoji ni približno tolika veza između onoga što se događa u situaciji na jednom mjestu na globusu i načina na koji igrači procjenjuju vjerodostojnost i motivaciju u drugačijoj situaciji negdje drugdje. Vlade jednostavno ne procjenjujte vjerodostojnost drugih vlada onuda.

Mnogo važniji od bilo kakve nejasne globalne reputacije su specifični interesi i mogućnosti uključeni u bilo koju trenutnu situaciju. I tako, što se tiče situacije na Krimu, umjesto pozivanja na dodatno zveckanje oružjem kao da je to neka vrsta općeg eliksira koji jača utjecaj SAD-a u cijelom svijetu, bolje je zapitati se kako bi to točno bilo povezano s bilo kojim stvarnim potezima koji bi imali smisla, u našim očima, kao i Vladimira Putina, uzeti.

Razmišlja li itko ozbiljno, u svojevrsnoj reprizi iz 1853., o uvođenju američkih vojnih snaga na Krim? Ako je tako, nadajmo se da se zdrav razum može vratiti. Ako ne, kako onda bilo kakva prijeteća gesta koja uključuje vojnu silu pomaže u rješavanju problema u Ukrajini ili jačanju vjerodostojnosti SAD-a bilo gdje drugdje?

Također, umjesto da jednostavno zbrajamo svaki očiti napredak pretpostavljenih stranih protivnika kao da se radi o jardi dobivenim u nogometnoj utakmici, moramo se zapitati što određeni potez čini da utječe na interese protivnika i, što je još važnije, na naše vlastite. To znači tražiti npr. kao što to čini Jacob Heilbrunn, što bi Putin zapravo dobio ili ne bi dobio ako bi napravio veći vojni potez u Ukrajini.

Globalni, neselektivni tvrdolinijaški pristup pogodan je za iskorištavanje u druge svrhe koje također ne promiču interese SAD-a. Tema o američkom povlačenju je, naravno, stari stand-by za politički napad na Baracka Obamu.

Primjer druge vrste iskorištavanja je Elliott Abrams raspravlja da je krimska kriza na neki način razlog za donošenje Kirk-Menendezovog zakona za uvođenje dodatnih sankcija Iranu. Nema veze što njegov argument ne pokazuje nepoznavanje onoga što je u ovom trenutku najpotrebnije kako bi Iranci ozbiljno pregovarali. Zapravo, nema veze s argumentom, jer on se ne iznosi kako bi se poboljšala mogućnost postizanja prihvatljivog sporazuma s Iranom, već umjesto da spriječiti svaki takav sporazum.

Samo uživajte u inventivnosti koja je potrebna da se ustvrdi da je ispravan odgovor na potez ruske vojske na Krimu udariti Iran dodatnim sankcijama. To ima otprilike isto toliko smisla, što nije iznenađujuće, s obzirom na izvor neokonzervativaca, kao reći da je ispravan odgovor na teroristički čin skupine sa sjedištem u Afganistanu pokretanje rata protiv Iraka.

Razmatranje u tandemu bliskoistočnog problema i ruske vojne akcije u vlastitoj sferi utjecaja podsjeća na jedan od velikih povijesnih slučajeva slučajne simultanosti: 1956., sovjetsko gušenje mađarske pobune i izraelsko-englesko-francuska invazija na Egipat. Zakaria spominje potonju od te dvije krize, dok se divi Dwightu Eisenhoweru zbog mudrog odbijanja ponovljenih poziva, koji su zvučali vrlo slično onima koje čujemo danas, da Sjedinjene Države interveniraju ovdje i tamo kako se sloboda ne bi povukla u cijelom svijetu.

Neselektivno zauzimanje tvrdolinijaškog stava je, ako ništa drugo, još nerazboritije s obzirom na izazove trenutka nego što bi bilo u jesen 1956. Rusija ima vjerojatniju tvrdnju da ima trajni i legitimni interes na Krimu nego što su to Sovjeti ikada imali. u Mađarskoj.

A Iran koji je na putu da s ostatkom svijeta pregovara o normalnijim odnosima bez nuklearnog oružja mnogo se razlikuje od egipatskog moćnika koji je sam sebi napravio smetnju nacionalizacijom kanala.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)