Novi neokonski poticaj za sirijski rat

Neokonski program "promjene režima" u nepovoljnim zemljama nastavlja se nesmanjenim pritiskom s novim pritiskom za američku vojnu intervenciju u Siriji, koja se naplaćuje kao "humanitarna" i povezana s ismijavanjem svakoga tko favorizira frustrirajući smjer diplomacije, poput bivše agentice FBI-a Coleen Rowley objašnjava.

Od Coleen Rowley

Propaganda koja nastavlja cvjetati za rat protiv Sirije pokazuje da mnogi Amerikanci ne razumiju probleme koje postavlja “Izgradnja američkog carstva” vjerujući da je altruistična sila, koja ruši druge vlade i pokreće ratove za dobrobit cijelog čovječanstva.

Dva nedavna članka u New York Timesu: "Upotrijebite silu da spasite izgladnjele Sirijce"I"SAD grdi Rusiju dok vaga opcije za sirijski rat“ tipični su za usklađene napore koji su u tijeku kako bi se pojačala vojna intervencija SAD-a unatoč ogromnom protivljenju koje su izrazili Kongres i američka javnost koji osujećuju Obamin plan bombardiranja Sirije objavljen krajem kolovoza prošle godine.

Vijest "SAD odmjerava opcije" lakše je razotkriti jer koristi očito iskrivljenu i jednostranu perspektivu izvještavanja koja glavnu krivnju za nasilni sukob u Siriji stavlja na Rusiju. Očigledno su ga Michaelu R. Gordonu i njegovim kolegama s NYT-a dostavili anonimni dužnosnici administracije, kao i Washingtonski institut za bliskoistočnu politiku, neokonzervativacki think tank zlobno osnovan od strane Izraelsko-američkog odbora za javne poslove (AIPAC) da se lažno čini neovisan o svom roditelju. (Znanstvenici su AIPAC otkrili kao najmoćniju silu u vanjskoj politici SAD-a posljednjih desetljeća, neprestano gurajući SAD u ratove za Izrael.)

Treba se podsjetiti da je sam Gordon isti novinar NYT-a koji je 2002. dao veliku pomoć Judith Miller, notorno surađujući sa pomoćnikom potpredsjednika Dicka Cheneya Scooterom Libbyjem i drugim neokonzervativcima kako bi pokrenuli rat protiv Iraka pisanjem lažne priče na naslovnicama o Sadamovom OMU.

Nažalost, Gordon nikada nije bio pozvan na odgovornost (za razliku od Millera koji je na kraju bio prisiljen napustiti NYT i čak je odležao u zatvoru jer je odbio svjedočiti o jednom od Libbynih drugih ilegalnih informacija). Stoga nije iznenađujuće da Gordon i drugi nastavljaju zalijevati vodu i otvoreno iskrivljavati činjenice za AIPAC i neokonzervativce.

Drugi poticaj za pojačanu vojnu intervenciju u Siriji, međutim, mogao bi se kategorizirati kao "neo-lib". Opcija “Upotrijebi silu” koju su napisali dugogodišnji zagovornici “Prava na zaštitu (R2P)” koji žele promjenu sirijskog režima, Danny Postel i Nader Hashemi, trenutačni voditelji Korbelove škole za međunarodne studije Sveučilišta u Denveru, još je više podmukao. Kao što profesor Rob Prince objašnjava u svom pronicljivom kontrapunktu, "Vojna humanitarna intervencija: Doktrina šoka primijenjena na Siriju”

“Pozivajući na vojnu intervenciju u Siriji, nešto oko čega čak ni sama američka vojska nije osobito oduševljena, Hashemi i Postel su se udružili, kao što su to već učinili u vezi s Iranom 2009. i Libijom 2011., s AIPAC-om, uz ovu zemlju. skupina neustrašivih i krivo usmjerenih neokonzervativaca. To su isti elementi koji su gurnuli ovu zemlju u invaziju na Irak i nastavljaju tjerati Obaminu administraciju da vojno intervenira u Siriji.”

Doista je potrebno pomno ispitivanje činjenica, a ne emocija doktrine šoka jer se R2P temelji na obliku cilja opravdavanja sredstava, izmišljenom utilitarizmu, tj. tvrdnjama orvelovskog tipa da ubijanje može spasiti živote, da rat može donijeti ljudska prava, demokraciju i mir. Ne razlikuje se od prevladavajućeg argumenta da se mučenje može opravdati spašavanjem života ili "moramo uništiti selo da bismo ga spasili", osmišljeno da lovi ljudske emocije umjesto da omogući kritičko razmišljanje temeljeno na stvarnim činjenicama ili istraživanju.

Ova dva pisca koji pozivaju američke vojne snage priznaju da iza R2P intervencija obično stoje "politički interesi". Ali ne uspijevaju shvatiti kako njihov dugogodišnji politički interes za rušenjem trenutne sirijske vlade potkopava vlastitog traženog morala okvir za kamin. Također baca sumnju na njihovu sugestiju da bi se takva sila i zračno bombardiranje ravnomjerno koristili i protiv sirijskih režimskih snaga i/ili pobunjeničkih milicija, bez obzira na stranu koja blokira dostavu hrane i humanitarnih potrepština.

Svaki "humanitarni" prijedlog koji potječe od Obame i Kerryja koji su na sličan način najavili da "Assad mora otići" od početka bi se, naravno, suočio s jednakim skepticizmom. Rusija i Kina sigurno se sjećaju kako su bile namjerno dovedene u zabludu u raspravama Vijeća sigurnosti UN-a da ne ulože veto na ono što je tadašnja američka veleposlanica Susan Rice prodala kao ograničenu humanitarnu misiju "zone zabrane leta" za zaštitu Libijaca u Bengaziju, ali koja se nekoliko dana nakon tog glasovanja pretvorila u tisuće NATO bombardiranja tijekom šest mjeseci kako bi se uklonio Qaddafi i prisilila Libiju na promjenu režima.

U slučaju Libije pokazalo se da pravo na “zaštitu” znači pravo na uništavanje. To vjerojatno objašnjava zašto Postel-Hashemi ne ukazuje na Libiju kao svoj presedan za uspjeh R2P-a, već, prilično bizarno, na Somaliju i "Pad crnog jastreba".

Dugo je poznato da je "istina prva žrtva rata". Dakle, potrebna je provjera činjenica kada ovi zagovornici promjene režima R2P ukazuju na „humanitarnu noćnu moru u Siriji, prepunu izbjegličkih tokova, plina sarina, bačvastih bombi i ubojstava i mučenja 'industrijskih razmjera', (koji su) užasnuli svijet .”

Činjenice su inherentno rijetke u magli rata koja obavija sirijske zločine. Na kraju bi istina mogla izaći na vidjelo. Ali za početak, postoji vrlo malo čvrstih dokaza o tome tko je odgovoran za napad sarinom na Ghoutu 21. kolovoza 2013. Unatoč isprva hrabrim tvrdnjama Johna Kerryja da SAD posjeduje “neporecive” dokaze da su Assadove snage odgovorne “izvan svake razumne sumnje,” Seymour Hersh i drugi istraživački novinari izvijestili su da američki obavještajci nikada nisu bili konačni. [Pogledajte Consortiumnews.com's “Obmanjivanje američke javnosti o Siriji".

Postoje dokazi o nekoliko stotina Sirijaca koji su umrli u kemijskom napadu u kolovozu, ali (pretjerano precizna) brojka koju su SAD navele od 1,429 žrtava sada se mnogi smatraju pretjeran budući da je proizašao iz traljavog, užurbanog brojanja skrivenih slika u raznim video zapisima američkih obavještajnih agencija.

The I UN je već odstupio na nekoliko svojih izvornih ključnih nalaza o ovom napadu sarinom. Koji god djelići obavještajnih podataka koje SAD posjeduju ostaju povjerljivi i tajni do danas, pa ih je teško procijeniti, ali, u najmanju ruku, "vektorska analiza" putanje na koju se poziva američka veleposlanica pri Ujedinjenim narodima Samantha Power, a na koju se oslanja NYT i Human Rights Watch (HRW) značajno je diskreditiran.

The NYT je morao objaviti povlačenje svoje početne karte koja prikazuje putanje projektila napunjenih sarinom koji putuju 9 kilometara nakon što je utvrđeno da domet stvarnih projektila nije bio veći od 2.5 kilometara. Karte koje su izmislili NYT i HRW bile su dalje podrezati činjenicom da na mjestu navodnog slijetanja projektila u Moadamiyi, južno od Damaska, nije pronađen sarin. Jedina testirana raketa za koju je utvrđeno da nosi sarin bila je ona koja je pala u Zalmalku/Ein Tarmu, istočno od Damaska.

Pogreške HRW-a i, još gore, njihov neuspjeh da priznaju te pogreške kada su znali da se na njihovu kartu oslanjalo kako bi se opravdalo američko bombardiranje Sirije, također dovodi u pitanje njihovu agendu. Dokumentirano je licemjerje HRW-a koji koristi ljudska prava kao izgovor za vojnu intervenciju i sukob interesa njegovih direktora drugdje.

Krajem siječnja 2014. dva stručnjaka za oružje osporila su balističke podatke, zaključivši "da se Sirija ni pod kojim uvjetima ne može smatrati odgovornom za masakr" (vidi Pogrešni američki obavještajni podaci o masakru u Ghouti temeljeno na izvješću MIT-a: “Moguće implikacije pogrešnih američkih tehničkih obavještajnih podataka u napadu nervnim otrovom u Damasku 21. kolovoza 2013.″)

Ratne zločine, naravno, uvijek treba rasvjetljavati i procesuirati. No, nedavno izvješće o "pušećem pištolju" koje optužuje Assada i zgodno je objavljeno u trenutku kada su mirovni pregovori Ženeva II bili u tijeku je sumnjiv na mnogo razina. Navodno je naručio i financirao Katar, zemlja koja naoružava i financira sirijske pobunjenike, izvješću nedostaju neovisni, nepristrani izvori i izostavljaju se dokazi o ratnim zločinima koje su počinile pobunjeničke frakcije u Siriji. (Također pogledajte "Je li sirijska mirovna konferencija temelj za rat?")

Nije tajna da SAD ima dugu povijest rušenja vlada koje mu se ne sviđaju, čak i onih demokratski izabranih. A Sirija trenutno nije jedino mjesto gdje je službeni cilj promjena režima! Odjel za orkestraciju puča ovih dana radi prekovremeno s izvješćima o američkim pokušajima da sruše vlade u Venezueli i Ukrajina.

(SAD se miješa u potonje, unatoč složenosti situacije, vidi ovdje i ovdje, nedavno je potvrđeno prisluškivanjem pomoćnice državnog tajnika Victorije Nuland, bivše glavne zamjenice savjetnika za vanjsku politiku Dicka Cheneya i udane za neokonzervativaca Roberta Kagana, suosnivača Projekta za novo američko stoljeće.)

Korištenje (zlouporaba) zakona o ljudskim pravima kao opravdanje za orkestriranje takvih "promjena režima" u Siriji i diljem svijeta primjer je opasnog oblika licemjerja jer služi za oduzimanje legitimiteta tim međunarodnim načelima.

Kao umirovljeni analitičar CIA-e Nedavno je napisao Paul Pillar, pogrešno je vidjeti „Sjedinjene Države kao svemoćnog globalnog spasitelja ili policajca. Trebali bismo imati na umu ovo načelo u promišljanju politike o problemima bilo gdje na kugli zemaljskoj. To svakako treba imati na umu s Bliskim istokom, gdje još uvijek postoji prilično nedavna povijest snažnih američkih akcija koje čine više štete nego koristi.”

Coleen Rowley je umirovljena agentica FBI-a i bivša glavna savjetnica odjela u Minneapolisu. Sada je posvećena aktivistica za mir i pravdu i članica odbora Žene protiv vojnog ludila i djeluje s Ogranak Veterana za mir u Minneapolisu, Minnesota. [Ova se priča prethodno pojavila u Vanjskoj politici u fokusu i pojavit će se u sljedećem broju biltena Veterani za mir.]