Kuba se približava novoj budućnosti

Ekskluzivno: Polustoljetni američki embargo Kubi ostatak je Hladnog rata i zapanjujući primjer američkog licemjerja s obzirom na trgovinu SAD-a s Kinom. Ali čak i ti stari zidovi konačno pucaju s kubanskom ekonomskom reformom i američkim tvrtkama koje su oprezne da drugi ulagači ne uskoče, piše Andrés Cala.

Autor: Andrés Cala

Očekivanja su velika za Kubu u 2014., dok se kreće od koketiranja s potencijalnim međunarodnim poslovnim partnerima do pronalaženja partnera u globaliziranom svijetu trgovine, trgovine i ulaganja, tržištu koje je desetljećima star američki embargo uglavnom držao zatvorenim za Kubu.

Za sada se čini da američki embargo ne vodi nikamo jer se političari obiju stranaka boje da će uvrijediti sve manju, ali još uvijek moćnu desničarsku kubansku zajednicu u ključnoj državi Floridi. Ali Kuba i njeni trgovački partneri koji se nadaju računaju na postupno i profitabilno otvaranje otočnog gospodarstva i postupno širenje nove poduzetničke srednje klase u zemlji od 11 milijuna ljudi.

Prošli tjedan, Europska unija odobren plan traženja stabilnog političkog i gospodarskog sporazuma o partnerstvu s Kubom. To nije bio baš nikakav napredak, već ono što neki Europljani vide kao početak dugog procesa, koji će biti uvjetovan demokratskim dobicima unutar Kube i poboljšanjem ljudskih prava.

EU je rekla da je njena odluka bila usklađena s Obaminom administracijom, ali domet sugerira da Europa osjeća da više ne može čekati da se neprijateljstvo SAD-a prema Kubi smiri, a da ne dopusti drugim globalnim silama da steknu uvid u gospodarski potencijal Kube. Potez EU također stavlja Sjedinjene Države u ulogu posljednjeg provoditelja izolacije Kube.

U još jednom diplomatskom udaru za Kubu, šefovi država pohrlili su u Havanu prošlog mjeseca na summit Zajednice latinoameričkih i karipskih država. Tu su bili i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon i glavni tajnik Organizacije američkih država Jose Miguel Insulza, čime je obilježen prvi službeni posjet čelnika OAS-a Kubi, koja je 1962. efektivno suspendirana iz OAS-a i odbila se vratiti unatoč poziv 2009.

SAD i Kanada nisu pozvane na summit regionalnog bloka. CELAC, jedno od nasljeđa koje je stvorio pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chávez 2011. kako bi isključio SAD iz ovih regionalnih rasprava, nastoji povećati integraciju Latinske Amerike. Ovo nedavno okupljanje privuklo je više čelnika nego bilo koji nedavni američki ili iberoamerički samit.

Ali sama diplomatska potpora neće dovesti do gospodarskog rasta koji je Kubi prijeko potreban, s tim da je opstanak njezine socijalističke revolucije doveden u pitanje, smatra njezin čelnik Raúl Castro. Ipak, prijateljski odnosi s drugim zemljama preduvjet su za privlačenje stranih ulaganja.

Izazov Kube je spojiti svoje relativno dobro obrazovano i zdravo stanovništvo sa stranim kapitalom kako bi se izgradili stupovi novog socijalističkog gospodarskog modela. Ovo uspješno uparivanje ovisi o promjenama pravila koja reguliraju poslovanje i njihovom vremenu, složenoj jednadžbi koja također uključuje domaću politiku i vanjsku politiku.

Ulagači smatraju da je Kuba posebno atraktivna jer ima javnu infrastrukturu za izvozno usmjereno gospodarstvo čemu pomaže njezin položaj duž karipskog tranzitnog koridora i ima veliki potencijal za porast domaće potrošnje

Ali postoji i skepticizam mnogih zemalja da Kuba može napraviti prijelaz na uspješan poslovni model na gladak i uredan način, uz očekivanja da će svaka demokratska reforma na Kubi biti samo postupna i da može ovisiti o gospodarskom rastu. Trenutačno pristižu strane investicije, još uvijek relativno malenih 1.5 milijardi dolara.

Gospodarstvo je također u relativno lošem stanju, sa službenom stopom rasta u 2013. od 2.7 posto, u usporedbi s ciljanim 3.6 posto. Strana su ulaganja također pala ispod projekcija, premašivši cilj za gotovo 15 posto, rastući na razočaravajućih 7.1 posto. Izravna strana ulaganja bila su samo 8 posto gospodarstva, što objašnjava zabrinutost kubanske vlade oko povećanja tih brojeva.

Posljednja granica

Nedavno koketiranje Kube sa stranim ulagačima započelo je usponom Raúl Castra na čelnu poziciju 2011. godine, zamijenivši svog bolesnog brata Fidela. Tvrtke u državnom vlasništvu počele su primati ponude iz prijateljskijih zemalja, poput Rusije, Kine, Brazila i Venezuele, koje su također nudile izdašne kredite za vitalnu nadogradnju infrastrukture.

Velik dio političkog i pravnog okvira za ovaj očekivani strani interes je postavljen i kulminiraće ovog ožujka dugo očekivanim odobrenjem temeljite revizije pravila o stranim ulaganjima i sveobuhvatnom promjenom ekonomske paradigme.

Kuba, koja je izbjegavala strana ulaganja i davala prednost samodostatnosti od godine bradati bradati revolucionari umarširali u Havanu 1959., sada je otvoren za poslovanje s vitalnim ciljem privlačenja više čvrste valute, za kojom je režim povijesno gladovao. Planovi također pozivaju na smanjenje javne potrošnje.

Raúl Castro gura ekonomske promjene koje će u konačnici istisnuti stotine tisuća javnih poslova u korist stranih kapitalističkih projekata i novoosnažene samozaposlene i male poduzetničke klase. Vlada je rekla da će strana ulaganja igrati "glavnu ulogu" u kubanskom novom gospodarskom modelu, a ne samo "dopunu".

U skladu s planom, zaposlenost u javnom sektoru smanjena je za 1.5 posto, dok je zaposlenost u nedržavnom sektoru povećana za 6 posto. Produktivnost državnih poduzeća također se malo poboljšala, porasla je više od plaća, ali još uvijek daleko od onoga što bi strani ulagači željeli vidjeti.

Još. nagrada za vanjske tvrtke potencijalno je ogromna. Kubu očekuje val stranih ulaganja i ono što se očekuje kao postupno širenje nove buržoaske klase, one koja gladuje za potrošnjom nakon desetljeća oskudice. Ono što je neizvjesno jest kako se režim snalazi u ovoj tranziciji, bilo poput kaotičnog kolapsa komunizma nakon ruske glasnosti ili kineskog prihvaćanja kapitalističke ekonomije pod strogom kontrolom Komunističke partije.

Pesimisti očekuju još jedan neuspjeli pokušaj da se popravi kronični ekonomski problem na Kubi, dok optimisti vide bogatstvo. Vjerojatniji rezultat je negdje u sredini, budući da režim neće riskirati prebrzo otvaranje vrata, ali će ipak nastaviti s reformama kao hitnim odgovorom režimskog instinkta preživljavanja.

Novi zakon, nova luka

Trenutačni problem Kube je što ima socijalnu državu sjevernoeuropske zemlje koja svojim građanima nudi kvalitetnu zdravstvenu skrb, smještaj i obrazovne mogućnosti, ali gospodarstvo koje je neadekvatno za održavanje tih programa u budućnosti. Kubanski gospodarski model proizveo je visokokvalificiranu radnu snagu, ali djeluje pod državnom kontrolom gospodarstva koje ne može pružiti potrebne mogućnosti zapošljavanja.

Prema mnogim analitičarima, država mora trošiti manje dok povećava prihode iz drugih izvora, a sve to uz poboljšanje lokalne produktivnosti i održavanje političke stabilnosti. S malim pristupom kreditima, jedini pravi izbor Kube je tražiti strana ulaganja, javna i privatna.

Obraćajući se zakonodavcima u prosincu, Raúl Castro pozvao je na izvanredno glasovanje u ožujku o renoviranju kubanskog ekonomskog modela, rekavši da "morate ojačati kapacitet zemlje za proizvodnju mnogih proizvoda koje trenutno uvozimo."

Vlada je već donijela dekret o stvaranju posebnih gospodarskih zona u kojima će strane tvrtke moći pokrenuti proizvodne i druge industrije, od istraživanja nafte do pogona za montažu, po vrlo povoljnim uvjetima.

Sjajni novi amblem strategije je luka Mariel i njezina posebna gospodarska zona. Tijekom prošlomjesečnog posjeta, brazilska predsjednica Dilma Rousseff bila je prisutna kako bi inaugurirala nove instalacije izgrađene s kreditom brazilske vlade od gotovo milijardu dolara. Brazilska infrastrukturna tvrtka Odebrecht dobila je ugovor.

Jedinica iste tvrtke također je bila prvi strani upravitelj u nekoć cijenjenoj kubanskoj industriji šećerne trske, posao koji već funkcionira kao predložak za vitalni poljoprivredni sektor. Ranije ovog mjeseca, britanska tvrtka najavila je sličan, ali puno manji posao u industriji kave.

Lokalne zadruge više nisu na državnom platnom popisu dobivaju sredstva, opremu i obuku za poboljšanje učinkovitosti, a strane tvrtke imaju koristi od prinosa usjeva, bilo da se radi o unosnim planinskim zrncima kave ili oživljavanju industrije šećera koja je na umoru i koja je nekoć opskrbljivala velik dio sovjetskog bloka potrebe.

Velika mana za investitore je to što će država zadržati kontrolu nad radnom snagom, što u osnovi znači da će kompanije isplaćivati ​​standardne plaće u dolarima, a kubanska vlada će zaposlenicima isporučivati ​​djelić ekvivalenta u pezosu, djelujući kao posrednik u radnoj snazi. Ovaj aranžman postoji povrh visokih poreza na socijalno osiguranje.

Analitičari kažu da će Kuba uskoro morati reformirati svoja radna pravila, ali prvo treba suziti trenutni ponor između Kubanaca koji zarađuju dolare i onih koji zarađuju pezo. Investitori će u svakom slučaju tražiti uvjete koji projekte ne osuđuju na istu neučinkovitost koja muči državna poduzeća, uključujući i poljoprivredni sektor.

A SAD?

Očekuje se da će Washington krenuti putem koji su utrle Latinska Amerika i Europa, ali nije jasno kada će se to dogoditi. Trenutačno se ne čini da je promjena u stavovima SAD-a prema poslovanju s Kubom neizbježna ili čak u fazi planiranja. Ali sada su dva glavna pokretača politički i ekonomski, koji nadmašuju zastarjele ideološke kalkulacije.

Politički, mladi kubanski Amerikanci sve više ne dijele mržnju svojih roditelja i baka i djedova i traže pragmatičniji ponovni angažman s Kubom na temelju kulture i obitelji. Najbolja ilustracija toga bili su predsjednički izbori u SAD-u 2012. kada je Obama osvojio glasove Hispanjolaca na nacionalnoj razini, ali i na Floridi, uporištu kubanskih Amerikanaca.

Noviji i možda jednako snažan znak došao je od jednog od najistaknutijih anti-Castrovih vođa, Alfonsa Fanjula, šećernog mogula koji je stvorio svoje carstvo u SAD-u od nule nakon što je njegova obitelj eksproprirala sve svoje plantaže na Kubi. Blizak prijatelj Clintonovih i najveći politički suradnik i demokrata i republikanaca, Fanjul je bojažljivo sugerirao da ima prostora za fleksibilnost.

Fanjul je sugerirao da bi on bio voljan ulagati u kubansku industriju šećera, ako Kuba ponudi odgovarajuće investicijske reforme kako bi osigurala ulaganja i povrat. Dajući svoj komentar, Fanjul je ponovio promjenu javnog mnijenja koja jastrebove protiv Castra ostavlja izoliranijima.

U području Miamija 64 posto ljudi podržava ponovnu uspostavu odnosa s Kubom, slično stavovima diljem Floride i više od nacionalne razine od 56 posto, prema anketi nestranačkog Atlantskog vijeća.

Naftne kompanije sa sjedištem u SAD-u također pozivaju na ublažavanje sankcija kubanskim ulaganjima kako bi se omogućilo istraživanje kubanskih voda Meksičkog zaljeva za naftu, kao što to već čine njihovi konkurenti. Ta su istraživanja do sada bila prazna, ali postoji mnogo mogućnosti u malim i iscrpljujućim bušotinama korištenjem tehnika za iskorištavanje nafte za koje su američke tvrtke u dobrom položaju.

Ipak, jasno je da će Obaminoj administraciji i njezinim nasljednicima biti komplicirano preokrenuti više od pola stoljeća staru politiku neprijateljstva prema Kubi.

Andrés Cala je nagrađivani kolumbijski novinar, kolumnist i analitičar specijaliziran za geopolitiku i energiju. On je glavni autor Američka slijepa točka: Chávez, energija i sigurnost SAD-a.