Sirija na rubu 'doktrine šoka'

Razočarani što predsjednik Obama nije bombardirao Siriju prošle godine, neokonzervativci i drugi ratni jastrebovi koriste frustracije zbog početnih mirovnih pregovora u Ženevi da pojačaju pritisak za “humanitarni” vojni napad sada, kako objašnjava Rob Prince.

Autor: Rob Prince

U trenutku kada jedini održivi put otvoren za rješavanje sirijskog sukoba leži u dogovoru između Assadove vlade i legitimne oporbe, dvojica kolega s Korbelove škole za međunarodne studije Sveučilišta u Denveru, Nader Hashemi i Danny Postel iz Centra za Middle East Studies, iznijele su emotivan i loše osmišljen poziv na vojnu intervenciju kako bi se riješila eskalirajuća humanitarna kriza u Siriji.

Koristeći logiku obojenu rasuđivanjem hladnog rata (okrivljavanje Rusa je malo izašlo iz mode) i loše primjere (Somalija, 1993?) kako bi poduprli svoje argumente, iznijeli su svoje ideje o toj temi u komentar u New York Timesu, pod naslovom “Upotrijebite silu za spas gladnih Sirijaca”. U jednostranom apelu, oni krivnju za sirijski ljudski debakl gotovo u potpunosti svaljuju na noge Assadove vlade za gotovo svo nasilje.

U isto vrijeme, uloga salafističkih islamskih militanata (obučavanih i financiranih od strane Saudijaca, Katara, Turske i na kraju potpomognutih i manipuliranih od strane Washingtona) minimizira se ako ne i niječe. Ipak, ti ​​su elementi ti koji su u velikoj mjeri oteli legitimni sirijski oporbeni pokret, internacionalizirali borbu i nastavljaju sijati pustoš i smrt u svom cilju uspostavljanja šerijatskog zakona u Siriji i šire.

Rusiju se kritizira jer nije uspjela obuzdati vojne akcije sirijske vlade, ali nema sličnih zahtjeva, ni jedan  stvoreni su od Sjedinjenih Država i Saudijaca da obuzdaju "saveznike" koji se bore na terenu. Niti se pridaje nikakva težina opsežnoj ljudskoj, infrastrukturnoj i kulturnoj šteti koju su ti islamski fundamentalistički elementi učinili ili njihovoj krajnjoj zlobi, okrutnosti i politički retrogradnoj prirodi.

Pozivanje na vojnu intervenciju kao način da se prekine ili barem smanji krvoproliće u Siriji povlači određene etičke probleme. Ali to je, u najboljem slučaju, očajnički apel, iu najgorem slučaju, sasvim iskreno, ciničan potez koji je trebao dati pokriće ne osobito ljudskim dugoročnim geopolitičkim razmatranjima.  

Doista, možda je najžalosnija pretpostavka njihovog argumenta da Sjedinjene Države mogu spasiti dan i okončati humanitarnu tragediju u Siriji jašući na svom bijelom nebeskom konju natovarenom krstarećim projektilima i dronovima. Zaboravljaju li dugi dosje Washingtona o podupiranju totalitarnih režima u zamjenu za naftu na Bliskom istoku i drugdje, a čija je umiješanost u sirijsku tragediju, usput rečeno, daleko od nevinog?

Treba razlikovati "humanitarnu intervenciju" u vrijeme rata i vojna intervencija koristeći se humanitarnim izgovorima. Potonji zapravo ima vrlo dugu i prljavu povijest koja seže barem nekoliko stotina godina unatrag i korišten je u gotovo svakoj kolonijalnoj i neokolonijalnoj vojnoj intervenciji i masakru. Nije to nikakva novost, iako je u posljednje vrijeme kroz razmišljanja pojedinih američkih intelektualaca (američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima Samantha Power i dr.) dobila novi intelektualni sjaj, “odgovornost za zaštitu”.

Izvlačenje "humanitarne" izlike postalo je sve više u modi u ovoj posthladnoratovskoj eri kada Sjedinjene Države više ne mogu tvrditi da je suprotstavljanje "sovjetskoj prijetnji" izlika za političku i vojnu intervenciju. Čak i tijekom Hladnog rata, Sjedinjene Države često su se pozivale na humanitarni izgovor (pomiješan s antikomunizmom) za svoje intervencije u Trećem svijetu, CIA-ine udare, što god. Tijela stotina tisuća Čileanaca, Argentinaca, Brazilaca, Gvatemalaca, Nikaragvanaca, Salvadoraca zasuta su poljima i oceanima kao dokaz rezultata te politike.

Nedavno su Francuzi u Africi kultivirali labuđi pjev o "spašavanju domorodaca od humanitarne katastrofe" u likovnu umjetnost u pokušaju da se ponovno pozicioniraju kako bi osigurali svoj udio u strateškim dobrima tog kontinenta, nedavno u Maliju, a sada u Srednjoafričkoj Republici. [Francuska vojna intervencija u Maliju, navodno za borbu protiv radikalnih islamista, uslijedila je nakon širenja utjecaja militanata diljem sjeverne Afrike kao rezultat “humanitarne” intervencije pod vodstvom Francuske i SAD-a za svrgavanje i ubojstvo Moamera Gadafija u Libiji 2011.]

Washington uči od Pariza kako poboljšati argumentaciju. Ono što se obično izostavlja ili negira je stupanj do kojeg (u slučaju Francuza u Maliju ili SAD-a u Siriji) Eksploziji krize pridonijele su francuske ili američke zakulisne makinacije. To je svakako slučaj s američkim političkim aktivnostima u Siriji, javno pozivajući predsjednika Bashara al-Assada da "ode" prepuštanjem vlasti "prijelaznoj vladi", dok manje otvoreno obučava, naoružava i financira neke od najpodlijih elemenata u Srednjoj Siriji. Istoku kako bi srušili Assadov režim (ili pridobili regionalne saveznike da to učine).

Naomi Klein Doktrina šoka prikladno se odnosi na ono što su Sjedinjene Države učinile u Libiji (Washington je vukao konce čak i ako su Francuzi preuzeli vodstvo u kampanji bombardiranja) i ono što su manje uspješno pokušale učiniti u Siriji: upotrijebite izliku humanitarne intervencije kako biste pridobili javnost podrška vojno iniciranoj promjeni režima. Nakon toga slijedi podrška Vijeća sigurnosti UN-a za ograničene vojne akcije kako bi se operaciji dalo pokriće međunarodnog prava. Zatim odmah prekršiti mandat UN-a jednostranim proširenjem opsega odobrene misije. Uključite što više "saveznika" da se bore za povećanje težine "koalicije voljnih".

Nakon što je promjena režima izvršena, društva se restrukturiraju prema neoliberalnim linijama koje olakšavaju ekonomski prodor i eksploataciju, a njihove ranije centralizirane vlade raspadaju se na ovaj ili onaj način. Nakon što borbe završe, ponudite pomoć Svjetske banke i/ili MMF-a za strukturnu prilagodbu za restrukturiranje oštećenih gospodarstava i infrastrukture prema neoliberalnim linijama.

Pozivajući na vojnu intervenciju u Siriji, nešto oko čega čak ni američka vojska nije posebno oduševljena, Hashemi i Postel su se složili, kao što su već učinili s Iranom 2009. i Libijom 2011., s AIPAC-om, zajedno s grupom ove zemlje. neustrašivi i zavedeni neokonzervativci. To su isti elementi koji su gurnuli ovu zemlju u invaziju na Irak i nastavljaju tjerati Obaminu administraciju da vojno intervenira u Siriji.

Što bi bilo gore u ovom trenutku od vojne intervencije predvođene SAD-om u Siriji, koja ima mogućnost još više pogoršati već destabiliziranu regiju i vjerojatno privući druge igrače, uključujući Irak, Iran i možda Rusiju? Vojna situacija na terenu tijekom prošle godine dramatično se promijenila u korist Assadove vlade i njezinih saveznika, što je znatno smanjilo nade Washingtona za promjenom režima u Siriji.

Unutarnje djelovanje odluke Obamine administracije da ne napadnu Siriju prošlog rujna ostaju magloviti. Možda će jednog dana izaći na vidjelo dublja logika odluke o povlačenju iz ponora. Čini se da oni uključuju i regionalna razmatranja kao i želju Washingtona, da ne budemo pretjerani, da američku stratešku pozornost usmjeri na Aziju. Zabrinutost da bi vojne operacije u Siriji mogle rezultirati debaklom poput Iraka ili Afganistana za američku politiku vjerojatno se uključila u odluku.

Uz gotovo globalno protivljenje kampanji bombardiranja Sirije u rujnu prošle godine, uzaludnost i vjerojatno negativni rezultati takvog plana također su mogli utjecati na odluku Obamine administracije ne pokrenuti vojnu akciju. Što god, ta odluka da ne povuče vojni okidač protiv Sirije, nakon čega slijede pregovori Washingtona i sa Sirijom i s Iranom, neke su od (nekoliko) mudrijih odluka koje je predsjednik Barack Obama donio o bliskoistočnoj politici od dolaska na dužnost 2009.

Što se tiče Sirije, još jedna teška istina, čak i za iskren humanitaraca, jest da vojna intervencija SAD-a (ili pod vodstvom SAD-a) vjerojatno neće poboljšati humanitarnu tragediju koja se tamo odvija, već bi umjesto toga mogla čak pogoršati ionako sumornu stvarnost. Iako bi kampanja bombardiranja koju predvode SAD sigurno ubila mnogo Sirijaca, uključujući civile, nema sigurnosti, nikakve, da bi to na bilo koji način riješilo sukob.

Umjesto da pojačavate opasnosti sirijskog sukoba, nije li vrijeme da učinite upravo suprotno? Unatoč predvidljivim frustracijama, ne bismo li umjesto toga trebali vršiti pritisak na političko rješenje sukoba koji je dokazao da neće imati vojno rješenje? Doduše, dosadašnji ženevski pregovori o Siriji bili su nešto više od šarade, ali nismo li mi, svijet, na boljem mjestu raspravljajući se oko toga kako politički riješiti sirijsku krizu, umjesto da se borimo oko toga koje su mete američki dronovi i krstareće rakete možda cilja?

Za neuspjeh ove runde (Ženeva II kako se zove) ne mogu se okriviti, kao što to čine autori, ruske makinacije. Naprotiv, Rusija, a posebice njezin ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, više izgledaju kao mirotvorci u sirijskoj krizi nego Washington. Globalno javno mnijenje vrlo jasno prepoznaje da su Rusi igrali pozitivno, ako ne i odlučujuće, ulogu u premještanju sirijske krize s vojnog sukoba velikih sila na pregovore, dok je pristup Obamine administracije više zbunjen i kontradiktoran.

Nakon oštrog zaokreta od vojnog sukoba prošle godine pristankom na višestranačke pregovore o Siriji, čini se da je Obamina administracija postala hladna oko ozbiljnog nastavka ženevskog procesa. Činjenica je da ne postoji način, niti jedan, da Washington može samostalno "riješiti" sirijsku krizu, sam ili po svom ukusu. Plan Obamine administracije za "promjenu režima" u Siriji, na čemu radi već nekoliko godina, čini se da je mrtav u vodi.

Koja je alternativna vizija okončanja humanitarne krize u Siriji? Što se može učiniti da se zaustavi krvarenje? Slijede neki koraci koje bih preporučio, a koji bi mogli imati znatno više smisla od bombardiranja Damaska ​​ili slanja američkih trupa da umru u još jednom bliskoistočnom ratu. To je globalno mirovna ofenziva to je potrebno, a ne vojna intervencija.

1. Da međunarodna zajednica može i treba pozvati sve strane da iniciraju trenutni višestrani prekid vatre. Naravno, pritisak vanjskih saveznika bio bi ključan. Ako bi se očekivalo da će Rusi i Iranci držati sirijsku vladu pod udarom, također bi se očekivalo da će Sjedinjene Države i Saudijci držati svoje saveznike na terenu istim standardima.

2. Novačenje, obuka i naoružavanje svih stranih plaćenika treba prestati.

3. Pod pretpostavkom da se prekid vatre može uspostaviti, tada bi se trebao što prije provesti opsežni program humanitarne pomoći, pod vodstvom Ujedinjenih naroda, podržan rezolucijom Vijeća sigurnosti.

4. Ženevski mirovni proces treba aktivno podržati. Iskreno govoreći, kao što smo Ibrahim Kazerooni i ja izjavili na našem radijskom programu, u našim komentarima u posljednje tri godine, na javnim forumima i drugdje, ne može biti vojnog rješenja za sirijsku krizu. Može se riješiti samo politički i diplomatski (stajalište za koje je predsjednik Obama rekao da ga dijeli).

5. Ženevski pregovori trebali bi se usredotočiti na razgovore između Assadove vlade i legitimne sirijske oporbe. Pod potonjim se misli na one domaće protivnike režima, čije su pritužbe protiv vlade dugotrajne (i iskrene) i čiji su korijeni u sirijskom društvu organski i neosporni. Takve pregovore treba nastaviti bez preduvjeta osim održavanja prekida vatre.

6. Obamina administracija mora biti više angažirana u multilateralnim ženevskim mirovnim pregovorima. Dok je Washington donio važnu odluku po ne ide u rat prošlog rujna, čini se da je bitno paraliziran u pokretanju pregovaračkog procesa. Ponovno je vrijeme da Obama pokaže političku hrabrost koju je pokazao svijetu u rujnu pritiskajući Sjedinjene Države da ozbiljno pregovaraju u Ženevi i ne dopuste domaćim političkim protivnicima njegovu politiku prema Siriji (neokonzervativci, AIPAC, itd.) još jednom dobiti prevagu.

Rob Prince je profesor nastave na Korbel školi za međunarodne studije Sveučilišta u Denveru. Posljednjih je godina opsežno pisao o sjevernoj Africi. On je također izdavača Progresivne židovske vijesti u Coloradu.