Ekskluzivno: Unatoč ljutitom tonu, sirijski mirovni pregovori postigli su blagi napredak, barem u smislu da su predsjednik Obama i oporba odustali od postavljanja smjene predsjednika Assada kao preduvjet za pregovore, ali neokonzervativci i dalje žele američku vojnu akciju, izvještava Robert Parry.
Robert Parry
Urednička stranica neokonzervativaca Washington Posta ponovno mami predsjednika Baracka Obamu da postavi još vojnih ultimatuma sirijskoj vladi, vjerojatno s nadom da će nepoštivanje tih zahtjeva dovesti do još jedne "promjene režima" koju će prisiliti SAD.
U još jednom tragu urednički zahtijevajući akciju u Siriji, urednici Posta uhvatili su se zakošenog članka Posta u kojem je Obama priznao da njegove diplomatske inicijative "propadaju", iako Obama nije upotrijebio tu riječ u utorak konferencija za novinare s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom.

Predsjednik Barack Obama drži tiskovnu konferenciju s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom u Bijeloj kući 11. veljače 2014. (Fotografija Bijele kuće)
Umjesto toga, Obama je bio prilično oprezan. Priznao je da je sirijski građanski rat stvorio "užasnu" situaciju na terenu i naveo "ogromnu frustraciju ovdje" zbog poteškoća u ublažavanju patnji civila. Ali umanjio je mogućnost američke vojne intervencije.
"U ovom trenutku ne mislimo da postoji vojno rješenje, per se, za problem", rekao je Obama. No urednici Posta ohrabrili su se njegovim sljedećim retkom: “situacija je promjenjiva i nastavljamo istraživati svaki mogući put za rješavanje ovog problema, jer nije samo srceparajuće vidjeti što se događa sirijskim ljudima, to je vrlo opasno za sirijske ljude. regiji u cjelini.”
Urednici Posta nazvali su ovu mogućnost da Obama konačno pribjegne sili ili prijetnjama silom “dobrom viješću”. Sada mora djelovati na temelju te analize.”
Kao što se dogodilo uoči rata s Irakom 2003., čini se da glavni američki mediji jedva čekaju let američkih projektila, stav koji se odražava u pitanju dopisnika New York Timesa Marka Landlera. Konvencionalnu mudrost službenog Washingtona sažeo je u svojoj izjavi/pitanju:
“Svi se slažu da je potrebno izvršiti veći pritisak na Assadov režim da promijeni ovu smrtonosnu jednadžbu. Pitam se o kojim ste dodatnim, opipljivim koracima razgovarali na svojim današnjim sastancima kako biste pomogli umjerenoj oporbi da pokuša promijeniti tu jednadžbu na terenu?”
Pretpostavlja se da je pod Landlerovim “svima” mislio na sve u njegovom krugu kontakata i suradnika, odnosno na “sve bitne”. Mora se pretpostaviti da barem oko sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ima ljudi koji ne misle da je potreban veći pritisak na njih. A sigurno postoje i drugi ljudi, uključujući ruske čelnike, koji vjeruju da je potreban veći pritisak na Saudijce i druge sunitske naftne šeike kako bi ih spriječili da naoružaju islamske teroriste povezane s al-Qaidom koji sada dominiraju oružanom opozicijom u Siriji.
Ali Landler, neokonski urednici Washington Posta i drugi militantni američki novinari očito su prihvatili scenarij da Obamina administracija mora pomoći sirijskoj oporbi da svrgne Assada, bilo putem tajne vojne obuke i pomoći pobunjenicima ili putem zračnih napada i izravnije intervencije, kao što se dogodilo prilikom svrgavanja Moamera Gadafija u Libiji.
Urednici Posta, koji su bili važni suradnici u izgradnji političke potpore katastrofalnom ratu u Iraku predsjednika Georgea W. Busha, uvijek se naježe kad se irački primjer navodi u vezi sa Sirijom, ali pretpostavka u Landlerovu pitanju i uredničkom uvodniku Posta da postoji neka sredina način da se porazi Assadov režim bez riskiranja još većeg kaosa na Bliskom istoku je u najboljem slučaju dvojben.
Obama je u svom odgovoru jasno dao do znanja da traži pregovornu prijelaznu vladu u Siriji koja bi održala državne institucije, što je očito lekcija naučena iz nesmotrenog raspuštanja iračke vojske 2003. i kaotičnog svrgavanja Gadafija 2011.
Predsjednik je rekao da su ženevski pregovori "posvećeni tranzicijskom procesu koji bi očuvao i zaštitio državu Siriju, prilagodio razne sektaške interese unutar Sirije tako da niti jedna strana nije dominantna i omogućio bi nam povratak na neki privid normalizirati i omogućiti svim ljudima koji su raseljeni da se počnu vraćati. Još smo daleko od toga da to postignemo.”
Jednako, ako ne i važnije, bilo je ono što predsjednik Obama nije rekao. Nije spominjao svoje ranije inzistiranje da "Assad mora otići" kao preduvjet dogovorenog rješenja. Tu šutnju odjeknuo je i mirovni prijedlog predstavnika oporbe u Ženevi. I u tom se planu govorilo o prijelaznoj vladi, ali nije spominjao Assadov odlazak, koji za vladinu stranu nije bio starter, barem kao preduvjet.
Između Obaminog umjerenijeg tona i većeg pragmatizma oporbe, izgledi za neki eventualni napredak u Ženevi možda se povećavaju, a ne slabe, unatoč površinskoj oštrini koja nije bila neočekivana s obzirom na barbarstvo postupaka obje strane u sukobu.
Međutim, umjesto da primijete ove skromne znakove napretka, čini se da su još uvijek utjecajni neokonzervativci odlučni pritisnuti Obamu na neki oblik vojne eskalacije ili barem na kavalirsko objavljivanje ultimatuma koji će, ako se ne ispune, stvoriti novu casus belli. Isti bi glasovi sigurno izjavili da bi tada rat bio neophodan kako bi se održao "vjerodostojnost" SAD-a.
Istraživački novinar Robert Parry objavio je mnoge priče o Iran-Contra za The Associated Press i Newsweek 1980-ih. Možete kupiti njegovu novu knjigu, Ukradena priča u Americi, bilo u ispišite ovdje ili kao e-knjiga (od Amazon i barnesandnoble.com). Na ograničeno vrijeme također možete naručiti trilogiju Roberta Parryja o obitelji Bush i njezinim vezama s raznim desničarskim operativcima za samo 34 USD. Trilogija uključuje Američki ukradeni narativ. Za detalje o ovoj ponudi, kliknite ovdje.
Čini se da neokonzervativci traženi ratna propaganda o Kraju vremena u posljednje vrijeme posrće.