Neokonzervativci su ostali moćna sila unutar službenog Washingtona unatoč njihovoj istaknutoj ulozi u katastrofalnom ratu u Iraku. Ali nepobjedivost koju su nekoć imali oni i Američko-izraelski odbor za javne poslove razbijena je nedavnim porazima, kaže Trita Parsi.
Autor: Trita Parsi
Poraz nepromišljenog nastojanja AIPAC-a za novim sankcijama Iranu usred uspješnih pregovora nije ništa drugo nego povijesni. Porazi moćnog i jastrebovog proizraelskog lobija rijetki su i rijetko su javni. No, u posljednjih godinu dana pretrpjela je tri velika javna neuspjeha, od kojih je poraz sankcijama najvažniji.
Prvi poraz AIPAC-a bio je oko imenovanja senatora Chucka Hagela za ministra obrane. Unatoč velikoj kampanji koja je klevetala Hagela, čak ga je optuživala za antisemitizam, njegova je nominacija dobila odobrenje u Senatu.
Predsjednik Barack Obama razgovara s predsjednikom Irana Hassanom Rouhanijem tijekom telefonskog razgovora u Ovalnom uredu, 27. rujna 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Drugi je bio zbog nastojanja predsjednika Baracka Obame za vojnom akcijom protiv Sirije. AIPAC je najavio da će poslati stotine građanskih lobista na Hill kako bi pomogli osigurati odobrenje za autorizaciju uporabe sile. Ali AIPAC i Obama naišli su na žestok otpor. Američki narod se brzo mobilizirao i žestoko se suprotstavio ideji o još jednom ratu na Bliskom istoku. Prema nekim tvrdnjama, AIPAC nije uspio osigurati podršku niti jednog člana Kongresa.
Treći poraz bio je zbog novih sankcija Iranu. Sada su AIPAC i predsjednik bili na suprotnim stranama. U privremenim nuklearnim sporazumima iz studenog prošle godine izričito je navedeno da se ne mogu uvoditi nove sankcije. Ipak, uz potporu senatora Marka Kirka, R-Illinois, i Roberta Menendeza, D-New Jersey, AIPAC se založio za nove sankcije, tvrdeći da bi to poboljšalo američku pregovaračku poziciju.
Bijela kuća se oštro nije složila, strahujući da bi nove sankcije izazvale kolaps diplomacije i učinile da Amerika izgleda kao nepopustljiva strana. Međunarodna koalicija koju je predsjednik pažljivo sastavio protiv Irana raspala bi se, a SAD i Iran ponovno bi se našli na putu vojnog sukoba.
Ali AIPAC je inzistirao. Njegove goleme aktivnosti lobiranja osigurale su 59 kosponzora za prijedlog zakona, uključujući 16 demokrata. Njegov je cilj bio prvo doprijeti do više od 60 kosponzora kako bi se prijedlog zakona bacio na pod, a zatim više od 67 kosponzora kako bi bio otporan na veto.
Ali 59 kosponzora pretvorilo je to u čarobni strop koji AIPAC nije mogao probiti. Pristaše diplomacije impresivno su obranile pregovaračku politiku, oslanjajući se na godine pažljivog razvoja prodiplomatskog biračkog tijela i koalicijske mašinerije, kao i na grassroots mišiće novijih dodataka prodiplomatskom taboru.
(Da biste dobili nagovještaj o tome tko su te snage, pogledajte koaliciju pismo protiv novih sankcija koje je potpisalo više od 70 organizacija u organizaciji Pobjede bez rata, FCNL-a i moje vlastite organizacije, Nacionalnog iransko-američkog vijeća.)
Prijelomni trenutak došao je kada je Bijela kuća podigla temperaturu i prozvala zagovornike sankcija zbog povećanja vjerojatnosti rata.
"Ako određeni članovi Kongresa žele da Sjedinjene Države poduzmu vojnu akciju, trebali bi biti otvoreni pred američkom javnošću i to reći", rekla je u izjavi Bernadette Meehan, glasnogovornica Vijeća za nacionalnu sigurnost. "Inače, nije jasno zašto bi bilo koji član Kongresa podržao prijedlog zakona koji možda zatvara vrata diplomaciji i čini vjerojatnijim da će Sjedinjene Države morati birati između vojnih opcija ili dopuštanja nastavka iranskog nuklearnog programa."
Mogućnost da se pojavi kao "ratni huškač" razbjesnila je AIPAC i njegove pristaše. Ali Bijela kuća je točno znala što radi. To je bilo dodirivanje jedine sile koja je mogla zaustaviti AIPAC - ratnog opreza američke javnosti. Ista energija u javnosti koja je zaustavila ratne planove Bijele kuće za Siriju, sada će biti iskorištena da zaustavi napore AIPAC-a da sabotira posljednju najbolju priliku da se izbjegne rat s Iranom.
Ljutita reakcija zagovornika sankcija samo je potvrdila učinkovitost strategije Bijele kuće. AIPAC je stavljen u defenzivu i nikada nije mogao objasniti kako je nametanje sankcija koje ubijaju diplomaciju zapravo bilo dobro za pregovore. Chemi Shalev iz izraelskog dnevnika Haaretz stavi to najbolje:
“Neki od [AIPAC-ovih] pristaša tvrdili su da je cilj bio ojačati Obaminu ulogu u nuklearnim pregovorima s Iranom, kada je bilo jasno da su mislili upravo suprotno: oslabiti predsjednika i sabotirati pregovore. Ovu istinu nisu mogli otvoreno izgovoriti, pa su je okružili, kako je Churchill jednom rekao, tjelesnom stražom laži.”
AIPAC je prošlog četvrtka konačno bacio ručnik na nove sankcije. Poraz je bio nepobitna činjenica.
Ova tri poraza pokazuju važnost mobilizacije. Bez rada prodiplomske koalicije, kako pažljivo postavljenih temelja u posljednjih nekoliko godina, tako i intenzivne mobilizacije u posljednjih nekoliko tjedana, nije jasno je li Bijela kuća mogla dobiti ovu bitku ili bi uopće htjela pokusao sam. Izjava glasnogovornika NSC-a očito je bila pokušaj aktiviranja prodemokratskih temelja jer je njihova pomoć bila potrebna.
Ali porazi također pokazuju da je dominacija AIPAC-a u velikoj mjeri ovisila o odsutnosti američke javnosti. Većina Amerikanaca ima previše briga i previše je rastresena da bi se dosljedno usredotočila na pitanja vanjske politike, dajući maloj, ali usredotočenoj manjini mogućnost da dominira tim pitanjima. Sve dok se šira javnost ne probudi i ne uključi u igru.
AIPAC, naravno, ostaje neizmjerno moćna organizacija, ali ovi nedavni porazi nadilaze ova specifična pitanja. Pravi gubitak koji je AIPAC pretrpio je taj što je razbijena iluzija njegove nepobjedivosti. Velik dio njegove moći leži u (lažnom) uvjerenju da je nepobjediv. Ova je iluzija pružila AIPAC-u golemo odvraćanje, uvjereni da će izgubiti, većina grupa se jednostavno nije trudila ići protiv AIPAC-a. Posljedično, AIPAC je većinu svojih bitaka dobio na walk-overu. To se sada može promijeniti.
Sljedeći obračun je za samo nekoliko mjeseci. Nakon što je izgubio glasovanje o sankcijama, AIPAC prebacuje fokus na završnu fazu pregovora o iranskom nuklearnom programu. Njegov drugi put za propast pregovora je guranje konačnog sporazuma koji nije početnik, povratak na politiku Bushove administracije o potpunoj demontaži iranskog nuklearnog programa i nultog obogaćivanja.
To bi dovelo do toga da se Iranci udalje od stola. Zapravo, privremeni sporazum već jasno pokazuje da će Iran imati obogaćenje na svom tlu na kraju konačnog sporazuma. Još jednom zahtjevi AIPAC-a krše prethodni dogovor. Nastoji ponovno pregovarati o svemu što je Obama već mukotrpno riješio s Iranom.
Ostaje za vidjeti može li dobiti tu bitku i urušiti pregovore. Ali njegov nedavni neuspjeh pokazuje da ishod nije unaprijed određen. Sve ovisi o američkoj javnosti i intenzitetu njihove želje da izbjegnu rat s Iranom.
Trita Parsi je autorica Izdajnički savez — Tajni poslovi Irana, Izraela i Sjedinjenih Država (Yale University Press, 2007.) i predsjednik Nacionalnog iransko-američkog vijeća, najveće iransko-američke lokalne organizacije u SAD-u [Ova se priča izvorno pojavila na HuffingtonPost.]
Elitni Židovi su odgovorni za više genocida i terorizma nego bilo koji narod u moderno doba. Elitni Židovi bili su vladavina terora u Sovjetskom Savezu.
Američka vanjska politika mora imati smisla za Amerikance.
Invazija na Iran je toliko glupa da ljudi jedva mogu vjerovati da su republikanci toliko odlučni u tome da je ostvare ili da bi centristički demokrati ikad pokušali republikancima dati 67 glasova u Senatu bez prava na veto kako bi povukli Ameriku niz ovaj samodestruktivni put do bankrota, povratnog udarca i dolara za milijardere.
Ipak, ovi pokušaji da se podigne gori glupi rat od Iraka su stvarni. Za vrijeme Busha, u vrijeme incidenta s britanskim mornarima u Perzijskom zaljevu, skoro su dobili svoj rat, ali kako smo shvatili, admirali i generali rekli su ne. Incident s britanskim mornarima nadovezao se na gotovo 2 godine dnevnih naslova, optužujući Irance za ubijanje GI-a u Iraku, što nije imalo smisla s obzirom na šijitsku većinu kontroliranu vladu u Iraku, i što nikada nije potkrijepljeno, ali se stalno ponavljalo u način koji bi mogao značiti samo da su ozbiljni u vezi onoga što kažu da žele učiniti.
Kada ratni huškači mole, “molim vas, dopustite nam da odvučemo Amerikance u rat, hajde molim vas, morate, umiremo od želje da odvučemo Amerikance u rat”, oni to i ozbiljno misle. Post-apokaliptični svijet je u njihovom interesu – nema više plaća za nas – nema više zakona za njih. Glupost je upravo poanta takvog glupog rata.
Sićušna, ali mega-moćna kolonijalna država Izrael sa svojih 6,000,000 Židova nastoji unaprijediti svoju nemilosrdnu dominaciju na Bliskom istoku i ukupnom populacijom od 340,000,000 ljudi.
...
AIPAC je bez prestanka radio na postizanju ove nadmoćne moći Izraela sa stotinama nuklearnog oružja spremnog za njihovu "Sampsonovu opciju" dok drže ostatak svijeta kao otkupninu.
...
Izrael je šesta nuklearna sila svijeta.
http://www.voltairenet.org/article178401.html
Hvala na linku, Hillary. Prilično informativno.
Nije još sve izgubljeno, još uvijek postoji mnogo toga što američka biračka javnost može učiniti na nadolazećim izborima na sredini mandata 2014., kada ljudi imaju priliku doći u glasačku kabinu.
Najvažniji cilj, promijeniti kurs ove zemlje, mora biti uklanjanje svakog "američkog Izraela na prvom mjestu" u oba doma, koji je odavno odustao od svake pretvaranja lojalnosti Sjedinjenim Državama i njihovim pravim nacionalnim interesima. Drsko su se uselili u Izraelski prvi, posljednji i uvijek tabor. Čini se da tisuće bogatih pristaša Američko-izraelskog odbora za javne poslove (AIPAC) brinu o Sjedinjenim Državama samo onoliko koliko je Washington voljan osigurati ogromna, beskrajna sredstva i živote mladog američkog vojnog osoblja kako bi zaštitio Izrael. Ovi pojedinci i njihovi časopisi sve za Izrael – Commentary, National Review, Weekly Standard i Wall Street Journal – predstavljaju ništa manje od pete kolone koja namjerava uključiti 300 milijuna Amerikanaca u vjerske ratove drugih naroda , što ih tjera da plaćaju i krvare kako bi zaštitili naciju u kojoj Sjedinjene Države nemaju pravi interes nacionalne sigurnosti.
http://www.presstv.ir/detail/2014/02/10/350014/us-should-press-israel-on-its-nukes/
Ljudi moraju početi shvaćati i shvatiti da je Izrael zlo u srži.
Sve ovisi o američkoj javnosti i intenzitetu njihove želje da izbjegnu rat s Iranom.
Čekaj malo. Ovaj članak implicira da je, ako diplomatski napori ne uspiju riješiti iranski nuklearni program na zadovoljstvo Izraela, jedina druga alternativa... JEDINA... rat s Iranom? Pa... da razjasnimo. Ako bi Iran tijekom sljedećih šest mjeseci odlučio zauzeti istu diplomatsku poziciju kao Victoria Nuland, i reći, "Jebi se pregovori", JEDINI izbor koji bi predsjednik imao je da ide u rat?
Za one analitičare među vama koji nikad nisu pohađali nastavu građanskog obrazovanja u srednjoj školi, čak i ako je Kirk-Menendezova rezolucija jednoglasno odobrena u Senatu, predsjednik je i dalje vrhovni zapovjednik. Da, Kongres bi tada mogao objaviti rat. Predsjednik još uvijek može reći ne...u tom bi slučaju mogao biti opozvan. Ništa od toga se vjerojatno neće dogoditi. Da jest, AIPAC bi očito bio de facto vlada Sjedinjenih Država: uloga za koju sam siguran da bi žudjeli, ali bi je radije sakrili iza zavjese proizvedenog javnog odobravanja.
Ne planira se odmaknuti od ekonomije ratovanja. Ako suradnici kampanje žele zadržati velikodušnost na koju su navikli tijekom posljednjih pedeset godina, očekujte drugačiju strategiju. Bez konceptualne epifanije među američkim glasačima, najvjerojatniji ishod je manje nepoželjan rat malih razmjera negdje drugdje, ili događaj pod lažnom zastavom za početak onog koji bi inače bio neprijatan. U međuvremenu, AIPAC polaže nade u izbor Hillary. Victoriju Nuland će postaviti za državnu tajnicu, a to će negdje sigurno započeti rat. Sada kada je Christiejeva guska pečena, Jeb Bush je vjerojatni republikanski protivnik. U svakom slučaju, AIPAC pobjeđuje. Smetnja će omogućiti veću izgradnju naselja. Igra još nije gotova. Sarajevo, bilo tko?
Da su UN i NATO preventivno izbrisali rasističku židovsku državu prije nego što je imala AIPAC, ICBM nuklearne bombe, njemačke podmornice, opciju Sampson i Eretz Yisrael. Nema veće i ljubaznije podrške koju smo mogli pružiti Bliskom istoku i svjetskoj civilizaciji.
Smiješno kako Izrael smatrate rasističkom državom, ali previđate rasizam i politiku aparthejda muslimanskih zemalja. Na primjer: Jordan i Egipat – nijedan Židov ne smije postati državljanin niti posjedovati zemlju. Sirija i Jemen – Židovi nisu dopušteni u vojsci, vladi i financijskoj industriji. PLO i Hamas–sve Židove treba protjerati (ili pobiti–što bi se u potpunosti uklapalo u tvoj stav).