Izraelski tvrdolinijaši dugo su odbijali ideju o stranim mirovnim snagama na Zapadnoj obali jer bi to moglo ograničiti slobodu Izraela da napada Palestince. Ali takav je prijedlog sada na stolu i doveo je premijera Netanyahua u pitanje, kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
The prijedlog predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa da bi NATO snage mogle biti stacionirane na neodređeno vrijeme u palestinskoj državi na Zapadnoj obali kako bi odgovorile na izraelske sigurnosne zabrinutosti, na prvi pogled zvuči kao konzerva s crvima koju bi Sjedinjene Države i njihovi saveznici najbolje izbjegavali, a možda i jesu.
Čini se da bi zapadnjačke vojnike stavili u središte toliko dugog i tako žestokog sukoba da bi, čak i uz mirovno rješenje, čiji bi takav raspored bio jedan od uvjeta, ostalo nepovjerenje i sumnja, a neke ekstremističke slobodne karte još biti u igri. Ali ideju ne treba bezuvjetno odbaciti. Možda bi o tome trebalo raspravljati Sjevernoatlantsko vijeće.
palestinski vođa Mahmoud Abbas
Razmotrite prije svega osnovnu razumnost onoga što je Abbas govorio. Izričito je priznao da Izrael ima legitimnu sigurnosnu zabrinutost o tome što bi se događalo u palestinskoj državi na Zapadnoj obali, zabrinutost koju bi neka vrsta sigurnosnih snaga morala ublažiti. Također je dezavuirao stvaranje palestinske vojske, za tu ili bilo koju drugu svrhu.
Ali za izraelsku vojsku ostati na teritorijima ne bi se moglo razlikovati od nastavka okupacije, čiji je kraj središnji dio onoga o čemu bi mirovni pregovori trebali biti. To ostavlja alternativu sile treće strane.
Razmotrite i presedane, posebno one snaga za promatranje mira na Sinaju poznatih kao Multinacionalne snage i promatrači (MFO), koje su stvorene u skladu s egipatsko-izraelskim mirovnim sporazumom. MFO nije misija NATO-a, ali u njoj sudjeluju Sjedinjene Države i nekoliko drugih članica NATO-a.
(Više pozornosti treba posvetiti egipatsko-izraelskom miru kao presedanu iu drugim aspektima, uključujući demonstriranje što zapravo znači trgovanje zemljom za mir i izbjegavanje nepotrebnih zahtjeva koji koče pregovore, kao što je inzistiranje da jedna strana drugu karakterizira u smislu određena etnička ili vjerska skupina.)
Nije da bi se NATO snage na Zapadnoj obali vjerojatno upustile u neku veliku borbu tijekom obavljanja misije pomoći da se Izrael zaštiti od stranih prijetnji. Većina onoga što sadašnja izraelska vlada govori o takvim prijetnjama jest fundamentalno lažan, posebno jer se odnosi na navodnu potrebu za održavanjem obrane u dolini rijeke Jordan. Nijedna NATO snaga ne bi morala odbiti invaziju koja dolazi preko rijeke.
Druga su stvar, naravno, pojedinačni teroristički akti. Ali ne može se dovoljno često reći da bi mirovni sporazum kojim se završava okupacija drastično promijenio ponudu i promijenio motivaciju i vjerojatnost napada na Izrael bilo koje vrste.
Ostala bi mogućnost terorističkog čina od strane odbacivačkog ruba, a najteža situacija u kojoj bi se NATO snage mogle naći dogodila bi se nakon takvog napada. Izrael bi tada mogao malo žvakati i učiniti ono što je učinio nekoliko puta na različitim azimutima u prošlosti, a to je poslati svoje snage preko granice i izazvati razaranje, s tim da ovaj put jedino oklijeva da će neke NATO trupe biti u put.
Ako bi to natjeralo izraelske donositelje odluka da dvaput razmisle prije nego pokrenu još jedan napad, to bi bila dobra stvar. Teško bi itko tvrdio da su prethodni slični napadi Izraela, kada se uzmu u obzir svi njihovi sekundarni učinci, smanjili terorizam. Bilo bi lakše tvrditi da su takvi napadi ojačali korijene i motivaciju daljnjeg terorizma. Nevjerovatan je slučaj da su takvi napadi povećali ukupan broj ubijenih nevinih ljudi.
U međuvremenu, neka pozitivna reakcija na Abbasov prijedlog, kao dopuna ili izmjena onoga što je bilo u sigurnosnom planu generala Allena, mogla bi imati neke skromne dodatne koristi.
Zapravo bi se moglo nazvati blefom Netanyahuove vlade o tome je li nešto od onoga što naziva sigurnosnom potrebom zapravo samo želja da se drži zemlje. Ta vlada vjerojatno neće promijeniti bilo koji od svojih stavova kao odgovor, ali možda bi još nekoliko Izraelaca bilo potaknuto da dobro razmisle o tome žele li živjeti beskrajni sukobi i oslanjanje na ponovnu upotrebu vlastitih vojnih resursa.
Takva bi gesta također mogla pružiti malo ravnoteže SAD se priklonio izraelskoj pregovaračkoj poziciji i tako smanjiti mogućnost da će Palestinci osjetiti da nemaju izbora nego napustiti mirovne pregovore. Štoviše, gesta bi bila poduzeta u ime izraelske sigurnosti.
Konačno, ako se prijedlog ikada provede, to bi starom hladnoratovskom savezu moglo dati nešto korisno za učiniti. Vjerojatno bi to bilo bolje nego beskrajno voditi rat u Afganistanu.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)