Sjedinjene Države izgrađene su na ideji civilne kontrole nad vojskom, ali budući da teret vođenja prekomorskih ratova nesrazmjerno nosi djelić stanovništva, čini se da ta kontrola izmiče, kao što razmišlja bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Čini se da u posljednje vrijeme čitamo mnoge priče o nedoličnom ponašanju američkih vojnih časnika. Dotični posljednji kolektivni prekršaj varanje na ispitu znanja i uključivao je značajan dio časnika zračnih snaga koji kontroliraju balističke projektile s nuklearnim oružjem.
Nastavljamo slušati o navodnim podmićivanje časnika mornarice koji je davatelju mita dodijelio ugovore o logističkoj podršci. Ostali etički propusti među časnicima svih vojnih službi dovoljno je da popune katalog koji je sastavilo samo Ministarstvo obrane.
Vojnik američke vojske osigurava sigurnost u školi u gradu Farah, Afganistan, 1. kolovoza 2012. (Foto: poručnik američke mornarice Benjamin Addison)
Navodno jesu viši zapovjednici Marinskog korpusa prikrivao nedolično ponašanje od strane nižih pripadnika njihove službe u Afganistanu. Glavni časnici u više od jedne službe opisani su kao nasilni vođe koji su stvorili otrovnu atmosferu u jedinicama koje su vodili. S drugim se generalima i pukovnicima identificira bezobrazno ponašanje u rasponu od seksualnog zlostavljanja i zlouporabe alkohola do razvratnih komentara o članovima Kongresa.
Prije nego što prebrzo donesemo zaključke o tome što sve ovo govori o bilo kakvim širokim obrascima lošeg ponašanja ili lošeg karaktera u časničkom zboru, trebali bismo primijetiti da niz takvih priča u vijestima sam po sebi ne dokazuje postojanje širokih, ukorijenjenih problema u usluga. Možda vidimo dio nasumičnih fluktuacija u tiskovinama o ovoj ili bilo kojoj drugoj temi, ili djelomično napore nekih posebno poduzetnih i energičnih novinara koji pokrivaju vojsku.
Imajući na umu da postoji više od 200,000 američkih vojnih časnika na aktivnoj dužnosti, možda loše jabuke o kojima čitamo nisu ništa brojnije nego što bismo trebali očekivati u drugim profesionalnim populacijama usporedive veličine. A možda je većinu problema najbolje opisati u terminima pojedinačnih slučajeva i pojedinačnih okolnosti i nisu podložni valjanom i pronicljivom generaliziranju.
Međutim, pod načelom gdje-ima-dima-može-biti-vatre, prikladno je zapitati se postoje li možda neki opći razlozi, primjenjivi na ovu nacionalnu vojsku u ovom trenutku nacionalne povijesti, za porast lošeg ponašanje. Američke oružane snage izlaze nakon više od desetljeća neprekidnog sudjelovanja u prekomorskim ratovima, pri čemu pojedini ratovi o kojima je riječ nisu prošli posebno dobro, ili su barem završili za Sjedinjene Države na način koji je daleko manji od onoga što bi se moglo nazvati pobjedom.
Naglašava da ova nedavna povijest stavlja na vojsku kao cjelinu dio časničkog zbora. Usporedbe radi, sjetimo se godina neposredno nakon Vijetnamskog rata, još jednog prekomorskog rata koji nije prošao dobro i vremena kada je nenormalno ponašanje u vojsci, poput zlouporabe droga, bilo visoko.
Međutim, američka javnost tretira pripadnike vojske koji se vraćaju iz nedavnih ratova, ali puno drugačije nego što je tretirala vijetnamske veterane. Današnjoj uniformiranoj vojsci se rutinski plješće na sportskim događajima i na druge načine hvali za službu koju ostalih 99 posto stanovništva ne obavlja. Možda se ovdje krije drugačija vrsta objašnjenja za dio lošeg ponašanja.
Možda stavljanje na javni pijedestal navodi neke u uniformama da osjećaju da im se daje više slobode nego drugima i da ima više prostora za neplemenito ponašanje budući da je ono već nadoknađeno plemenitim ponašanjem kojem javnost plješće. Ali to je samo hipoteza, a kao i svaka hipoteza, mora se pozabaviti činjenicom da se većina pripadnika službe, kako časnika tako i vojnika, dobro ponaša.
Možda je relevantan još jedan aspekt sadašnje faze u povijesti američke vojske, a to je da je ona postala odvojenija od civilnog društva nego možda u bilo kojem ranijem razdoblju, što se dijelom mjeri malim i sve manjim udjelom civilnog stanovništva koje je služio vojni rok.
Može se zamisliti nekoliko štetnih posljedica ovoga, od kojih se neke mogu odraziti u lošim vijestima o časnicima. Zlostavljački stil vodstva, na primjer, može imati nešto zajedničko s maltretiranjem i drugim zlostavljačkim ponašanjem u drugim ekskluzivnim, zasebnim kadrovima. Općenitije, može postojati manja izloženost širim društvenim normama ili više mišljenja da se te norme ne primjenjuju ili se ne primjenjuju na isti način na vojsku.
O takvim pitanjima potrebno je baviti se više vojnom sociologijom (ili ako je već provedeno, potrebno ju je više publicirati). Nije od velike pomoći samo poduzimanje ograničenih radnji u ime odgovornosti. The Pristup Roberta Gatesa pronalaženje nekoga koga će otpustiti, bez obzira na to je li otpušteni uopće bio svjestan što god da je zadnji problem postao javan, ne pomaže.
Zbog toga osoba koja otpušta izgleda odlučno, ali nema razloga za vjerovanje da će stvari biti bolje pod novom upravom. Čini se da novi menadžment u Zračnim snagama nije napravio puno pozitivnih promjena u ponašanju u dijelu službe koja rukuje nuklearnim oružjem.
Ta pitanja ne treba prepustiti samo vojsci ili Ministarstvu obrane. Oni uključuju mjesto vojske u širem društvu, pa šire društvo mora biti uključeno u razmišljanje o rješenjima.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Paul, Sjedinjene Države nikada ni u jednom trenutku nisu bile izgrađene na premisi da je civilna kontrola nad vojskom. Predsjednik Carter možda se izvukao s otpuštanjem oko sedam stotina odmetnutih CIA-inih časnika, ali u znak odmazde izgubio je drugi mandat na vlasti. Naš vojno-industrijski-kongresni kompleks govorio je naglas kada je JFK ubijen. Da ne ukazujem isključivo na vrh (Cabel, Lemnitzer nedavno general Be-tray-us ET AL), ali i da preispitam početak priče, braću Dulles, njihovu izravnu vezu s njemačkim bivšim nacističkim bankarima, Wall Streets (namjerni) poticaj prema jako militariziranoj budućnosti i ekonomiji koja namjerno eliminira mirovne probleme, svaku pomisao na demilitarizaciju, a sve nauštrb socioekonomske potpore za dugoročno siromašno stanovništvo. Kao što je JFK rekao u jednom od svojih brojnih govora; mi ne... tražimo Pax Americana za svijet, već želimo stvoriti klimu za živote koji su vrijedni življenja (AKA, koji nisu iscrpljeni beskrajnim militarizmom) ... Čak je i naš takozvani "najveći predsjednik ikada" FDR, priznao da je Wall Street, i ja ovdje parafraziram, ima svu riječ i utjecaj. Nemojmo zaboraviti ni njegovo osobno predznanje o napadu na Pearl Harbor. U ovom ste članku govorili o varanju, ja se ne ispričavam niti me briga za to što general pentagona bluduje s mladim, pametnim i zgodnim podređenim curama iz ureda. Bog zna, to nam je sigurno najslabija točka, (govoreći kao stariji čovjek)… a tema o alkoholu, molim! čak i najbolji ruski tehničari za održavanje borbenih zrakoplova poznati su po tome da do temelja isprazne rješenja brisača vjetrobranskog stakla na bazi etanola (Stoly je jednostavno preooo skup). Ali da se vratimo na izvorno pitanje, poput izmučenih emocija prvog sina bogatog i uspješnog tajkuna, kamo, molim te, odlazi potomstvo? nadmašiti ionako uzvišena postignuća njihova izvanrednog podrijetla? Ovo više nego adekvatno opisuje trenutnu situaciju SAD-a u svjetskoj povijesti. Blažena generacija koja se borila, umrla i iznad svega, pobijedila u jedinom ratu u prošlom stoljeću, napravila prvu atomsku bombu, sa samo kliznom linijom u ruci, otišla na Mjesec, i tako dalje. Doista teško usporediti, a kamoli nadmašiti. Ostatak svijeta uspio je preslikati stariju tehnološku moć SAD-a, poput proizvodnje automobila, klimatizacijskih sustava, strojeva za pranje rublja i brana hidroelektrana. Ove su nam truizmi, ako hoćete, upravljale, ne prisiljavale nas! ići nigdje drugdje osim na tehnološkoj ljestvici. Što se tiče dizajna i znanstvenog napretka, bilo je potrebno više od trideset godina istraživanja da se nadmaše osnovne funkcionalne sposobnosti borbenog zrakoplova F-100. Sada, opet poput gotovo suicidalnog sina bogatog mogula, trudimo se uspjeti (kamo idete od gore?) 3-D pisač, putujući Jupiterovim mjesecima, čak se priklanjajući uvrnutim vojnim saveznicima, dobronamjernim despotima i bivšim neprijateljima koji nam daju mig (KPK) znači što? Njemački dužnosnici (kako čudno) koji nisu zatražili povrat svog zlata iz saveznih rezervi New Yorka, Hvala vam, gospođo Merkel, Washington je trenutno pun tableta za smirenje-U ime američkog naroda dopustite mi da se nadam da naši građani nikada neće ružiti njemački narod jer nije uspio pročitati ili kritizirati Mein Kampf (budući da se većina nas nikada nije potrudila pročitati Ustav ili Bill of Rights) i opet...Kakva izmučena duša, Amerika! Gumb za resetiranje ovaj put mora biti globalan. Stari načini obitelji Rothschild, Carnegie, Mellon i Rockefeller, vojno-industrijski-kongresni kompleksi ovog svijeta I njihovo povijesno, sustavno upravljanje planetom Zemljom sada se moraju oprostiti s poštovanjem, ali vrlo čvrsto.
Možda to također ima veze s prirodom samih vojnika koji su, na osnovnoj razini, morali progutati veliku količinu propagande samo da bi sudjelovali u tim ratovima; kao i sama priroda onoga što se od vojske tražilo da učini ovih posljednjih 12 godina. Ovo ne želi strpati svo vojno osoblje u jednu posudu, ali kada tražite dragovoljce da se prijave za nove i stalne ratne misije koje nisu definirane jasnim moralnim pojmovima, koga očekujete da će se pojaviti? Naši vojnici – da ne govorimo o samoj zemlji – zaslužuju daleko bolje ideale za borbu i umiranje.
Da, ali mnogi bi časnici trebali znati bolje, posebno zapovjedni tipovi.
A to znači znati iz vrlo stvarnih pravnih razloga.
Naravno da bi odgovorni zapovjednici dali ostavke umjesto da sudjeluju u tom agresivnom ratu poznatom kao invazija na Irak 2003. godine. Invazija i kontinuirana okupacija Afganistana ne razlikuju se puno od napadačkog rata, dakle isti zločin na drugoj zemlji.