Usred sve većeg otpora afganistanske vlade produljenom ostanku američke vojske, Obamina administracija iskušava novo obrazloženje: potrebu za lansirnom platformom za bespilotne letjelice. Ali to može biti slučaj da sustav naoružanja uzrokuje više problema nego što vrijedi, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
U traženju i češkanju razloga za nastavak prisutnosti američkih trupa u Afganistanu nakon 2014. godine, nakon 13 godina ratovanja, najčešće se navode razlozi.
Izvorna svrha vojne intervencije uključivala je, naravno, odgovor na napad terorističke skupine koja je u to vrijeme bila prisutna u Afganistanu. Ali ono što je ostalo od te grupe već dugo nije bazirano u Afganistanu. Još uvijek postoje pitanja koliko Afganistan treba smatrati jedinstvenim kao potencijalnu bazu za terorističke napade, te koliko svaka fizička baza na nekom dalekom mjestu utječe na razinu terorističke prijetnje Sjedinjenim Državama.
Ostala obrazloženja koja uključuju ljudska prava ili demokraciju u Afganistanu suprotstavljaju se pitanjima i o tome koliko američki vojni napori u Afganistanu mogu postići na tim frontama i o prioritetu koji takvi ciljevi imaju ili bi trebali imati među interesima SAD-a.
Oni unutar i izvan administracije koji su najviše razmišljali o tome što se postiže, a što se ne postiže američkom vojnom nazočnošću u Afganistanu, stalno se vraćaju na drugačiji razlog: da nam je ta prisutnost potrebna kako bismo pružili dovoljno sigurnosti za upravljanje bespilotnim letjelicama iz Afganistana ( i možda učiniti dovoljno za druge aspekte afganistanske sigurnosti kako bi vlada Afganistana dopustila nastavak rada dronova s afganistanskog tla), a dronovi su nam potrebni da nastavimo udarati po teroristima u susjedstvu Pakistana.
Članak Davida Sangera i Erica Schmitta na ovu temu u New York Times je u znaku razmišljanja o ovoj temi. Dvije su nepobitne činjenice uključene u ovo posebno obrazloženje ostanka u Afganistanu. Jedan je da baza u Afganistanu pruža geografsku prednost s obzirom na to gdje se nalaze mnoge mete. Drugi je da su projektili ispaljeni iz dronova eliminirali značajan broj zlonamjernih pojedinaca u sjeverozapadnom Pakistanu.
Međutim, razmislite još bolje i šire, a ovo obrazloženje za kontinuiranu vojnu prisutnost u Afganistanu pokazuje nekoliko obrazaca razmišljanja koji bi se u većini drugih okolnosti smatrali pogrešnim.
Jedan je brkati dostupnost upotrebe s poželjnošću upotrebe. Napadi dronovima često se smatraju "jedinom igrom u gradu" u smislu napada na nepoželjne u divljini Waziristana. Ali to zapravo znači da budući da je alat koji slučajno imamo čekić (i to vrlo zgodan čekić), ne samo da stvari počinju izgledati poput čavala, nego također osjećamo nekontroliranu potrebu da nastavimo udarati, bez obzira udarali ili ne može nam učiniti više koristi nego štete.
Drugi obrazac je miješanje ciljeva i sredstava. Ne koristimo posebno smrtonosno sredstvo da bismo, recimo, osigurali sigurnost i stabilnost u zemlji. Pokušavamo pružiti dovoljno sigurnosti i stabilnosti u zemlji da bismo mogli koristiti alat. Postojala je slična konfuzija cilj/sredstvo ranije tijekom rata u raspravi o ulozi NATO-a. Savez se obično smatra instrumentom za činjenje nečega kao što je vođenje rata, ali neke od rasprava bile su o tome kako bi se rat trebao voditi da bi se održalo zdravlje saveza.
Daljnja pogrešna tendencija je davanje neproporcionalnog naglaska onome što je vidljivo i neposredno, bez obzira je li ono doista važnije od onoga što je dugoročno i nejasnije. To uključuje prednosti i mane samih napada dronovima. Lako je pripisati kao postignuće fizičku eliminaciju osumnjičenog terorista, jer je vidljivo i trenutno. Drugo je pitanje je li, kada se uzmu u obzir svi udaljeniji i manje mjerljivi učinci kao što su reakcije javnosti, neto korist pozitivna čak i samo s protuterorističkog gledišta.
Konačno, postoji neproporcionalan fokus na drvetu, a ne na šumi. Produžiti čitavu prekomorsku vojnu ekspediciju radi mogućnosti korištenja jednog oružanog sustava na jednom određenom području je izvanredno poštovanje prema drvetu, dok se šuma gubi iz vida. Dronovi koji lete s piste u Afganistanu samo su jedan alat koji se koristi na jednom mjestu u ime jednog cilja od mnogih koji bi trebali utjecati na odluke američke vanjske politike.
Javno iznesena obrazloženja stranih ratova često se barem djelomično razlikuju od stvarnih razloga u glavama kreatora politike. Ali razmišljanje o reakcijama javnosti može biti korisna provjera smjera nejavnog razmišljanja i pokazuje li ono previše vrsta gore spomenutih zabluda.
Kako bi američka javnost reagirala da predsjednik i Kongres jasno objasne da je razlog zašto bi se najdulji američki rat mogao produljiti to što je Afganistan pogodno mjesto za upravljanje bespilotnim letjelicama?
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Još jedan razlog zbog kojeg CIA tvrdi da treba ostati je previše siguran da će CIA čekati ako bilo koja od pakijskih nuklearnih bombi bude ukradena i stigne u Afganistan.
To razmišljanje izgleda kao da su pušili i jeli previše hašiša.
Dobro je čuti o zabludama u militarističkim argumentima, koji više ukazuju na prikrivene svrhe nego na pogrešno razmišljanje.
Pitam se je li pravi razlog za održavanje prisutnosti u Afganistanu održavanje prijetnji samom Iranu i Pakistanu. Opkoljavanje Irana na zahtjev Izraela bilo je glavno desničarsko obrazloženje za ratove u Iraku i Afganistanu, i nema sumnje da desničari u džepovima AIPAC-a ne mogu podnijeti pomisao da izgube tamo uporište, koje mogu proširiti bez još jedne invazije.
Prijetnja Pakistanu može biti faktor u odnosima s Indijom.
Citiram gore:
"Drugo je da su projektili ispaljeni iz dronova eliminirali značajan broj zlonamjernih pojedinaca u sjeverozapadnom Pakistanu."
Oprostite, a koliko ih je još ubijeno? I za koliko je "eliminiranih" gospodin Pillar siguran da je trebalo biti ubijeno bez zarobljavanja i iskrenog suđenja?
Je li gospodin Pillar zaboravio da SAD nisu objavile rat niti Afganistanu niti Pakistanu?
Pretpostavka je u najmanju ruku ekstremistička i podsjeća me na "razmišljanje" poput Billa Kellera ili Thomasa Friedmana.