Diplomatska prepirka oko pozivanja i odbijanja poziva Irana na mirovne pregovore u Siriji ima smisla samo ako u obzir uzmete krhki konsenzus predsjednika Obame za angažiranje Irana oko njegova nuklearnog programa, dok utjecajni neokonzervativci nastavljaju pritiskati na sukob. Ta je mješavina dovela do zbrkanog procesa u Siriji, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Rješavanje pitanja iranskog sudjelovanja u sljedećoj rundi multilateralnih rasprava o građanskom ratu u Siriji bilo je svojevrsna neugodnost, svakako za Sjedinjene Države, Ujedinjene narode i konglomerat poznat kao sirijska oporba.
Čini se da su Sjedinjene Države više zainteresirane za riječi nego za suštinu zahtjeva koje su postavile Iranu. Napokon je uspjelo tako što je glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon snažno naoružao povlačenje pozivnice koju je već uputio (dok su Iranci istovremeno rekli da nisu zainteresirani za sudjelovanje na temelju uvjeta koji se od njih traže).
Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-Moon.
Ako cijela ova epizoda nagovještava kako će konferencija o kojoj bi se ovo trebalo voditi biti prikladna, izgledi za uspjeh sada se čine čak i dulji nego prije.
Protivljenje SAD-a iranskom sudjelovanju prkosi osnovnom načelu o tome kako je uključenost povezana s izgledima za uspjeh u takvim multinacionalnim nastojanjima. Ili kao ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, koji je zvučao kao jedan od razumnijih ljudi u ovoj aferi, stavi, “Pregovori uključuju sjedenje za stolom ne samo s onima koji vam se sviđaju, već i s onima o čijem sudjelovanju ovisi rješenje.”
Ako sumnjamo da će netko tko nam se ne sviđa kasnije izazvati nevolje, mogućnost takvog stvaranja problema ne smanjuje se držanjem tog nekoga izvan kolektivnog diplomatskog šatora, a ne unutar njega; vjerojatnije je da će biti suprotno.
Konferencija neće funkcionirati u skladu s nekim sustavom glasovanja u kojem svaki mogući suprotni glas koji možemo isključiti čini vjerojatnijim da ćemo uspjeti. Za pozitivne rezultate bit će potrebno nešto više poput konsenzusa. Ako bi Iran, ili bilo tko drugi, stao na put konsenzusu, odgovarajući bi odgovor u tom trenutku bio da ih se javno pozove na odgovornost.
Dojam nestvarnosti okružuje ono što je navodno bilo središnje suštinsko pitanje: dobivanje "uzajamnog pristanka" među svim uključenima, uključujući trenutni sirijski režim, o postavljanju nove prijelazne vlade za Siriju. Glavni faktor zbog kojeg se to čini nestvarnim je taj što Assadov režim u zadnje vrijeme ne gubi rat. To čini nužni trik kvadrature kruga kako bi se ovaj režim natjerao da pregovara o vlastitoj smrti još teže ostvariti, ako već nije bilo nemoguće teško.
Još jedan čimbenik je pitanje, koje se u zadnje vrijeme sve više priznaje, bi li pad režima uopće bio toliko poželjan, s obzirom na prirodu razjedinjene i ekstremistima zaražene oporbe.
Epizoda je pokazala opću tendenciju, koja se pojavljuje i kod drugih pitanja, prema najgorem slučaju onoga što bi Iran mogao namjeravati. Zašto bi bilo vjerojatnije da će Iranci stati na put pregovorima oko ukidanja sirijskog režima nego što bi to bio slučaj s samim sirijskim režimom?
Korisno je zapamtiti da je savez između Irana i Sirije između Irana i Sirije nastao kao odgovor na to što su oboje bili suparnici režimu Sadama Huseina u Iraku, koji više nije važan čimbenik. Da, postoje neke druge zajedničke točke, kao što su ekonomske veze i odnosi svakoga od njih s libanonskim Hezbollahom, ali da je Assad na dovoljno klimavim nogama da prijelaznu vladu bez Assada postane stvarnost, njegov bi režim bio jednaka prepreka kao prednost za Teheran.
Nije iznenađujuće da se Iran protivi vrsti uvjeta koji su mu nametnuti za sudjelovanje u Ženevi II. Iranci su pozvani da izjave punu odanost ishodu prethodne konferencije s koje su jasno bili isključeni. Tko bi drugi bio spreman to učiniti? A ako je pomoć Irana jednoj strani u sirijskom građanskom ratu neka vrsta diskvalificirajućeg faktora, teško je objasniti zašto se slični uvjeti ne primjenjuju na one koji su potaknuli rat pružajući smrtonosnu pomoć drugoj strani.
Vidimo još jedan primjer poriva da se Iran izolira i izopći u svakoj prilici. Možda je to što se Obamina administracija slaže s tim porivom povezano s potrebom da se nastave pregovori o iranskom nuklearnom programu.
Dio strategije jačanja domaće potpore tim pregovorima i obrane od optužbi da je administracija previše popustljiva prema Teheranu jest pokazivanje tvrdoće prema njemu na drugim frontama. To bi mogao biti mudar pristup, s obzirom na to da postoji bolja prilika za značajno unapređenje interesa SAD-a s iranskim nuklearnim sporazumom nego što se čini u bilo kojem upravljanju sirijskim građanskim ratom. Ali u međuvremenu rezultirajuća diplomacija nije lijepa.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)